Darlington Srbija
RTL danas
Televizije često prepisuju novine. Nerijetko bez aktivnijeg uključivanja mozga. RTL je tu operaciju poduzeo skidanjem “skandala” koji je “otkrio” “Jutarnji list” – da Ivo Goldstein u ambasadi drži Titovu sliku iz Drugoga svjetskog rata. Što je skandalozno u držanju slike vođe antifašističkog pokreta? “Skandal” se pritom dogodio u gradu gdje se jedna postaja metroa zove “Staljingrad”. Cijeli niz talijanskih gradova (Campegine, Cornaredo, Nuoro, Palma di Montechiaro, Parma, Quattro Castella, Reggio Emilia) ima ulice nazvane po Titu, baš kao i Moskva…
Papagajska i provincijalna narav hrvatskih medija znatno je niže razine od socijalističkog takozvanog jednoumlja, kad se, makar između redaka, pisalo različito i mislilo globalno. Danas svi pišu isto, a misle, kako bi rekao Krleža, “svako selo u sjeni svog regionalnog zvonika”. Čim je prvi medij – čiji su vlasnici došli iz boljševičkog inkubatora – ocijenio kako je stvar sablažnjiva, svi su krenuli u oponašanje. U klimi poslovičnog hrvatskog oportunizma to je sasvim predvidivo. Ivo Goldstein odmah je kunktatorski počeo vrdati i da se u TV prilogu nije pojavio Ivica Maštruko, koji je Titovu sliku nosao sa sobom iz ambasade u ambasadu kao Srbi Lazara, jadni bi Broz ostao sasvim sam.
Uopće, ta je sitna takozvana afera otkrila mnogo toga u kompleksu koji Crkva naziva “znakovima vremena”. Očito je, naime, da je Josip Broz, sedamdesetak godina nakon Drugoga svjetskog rata i tri desetljeća nakon smrti, stjeran u obruč iz kojega ga više neće izvući nikakvi dalmatinski partizani. “Jutarnji list” gurnuo ga je u kriminalnu sferu, zabio mu glogov kolac – istu je stvar svojedobno radio Šešelj – čime se Drugi svjetski rat približio totalnoj reviziji, a proces jačanja njegovih bivših protivnika dosegao točku tihe beatifikacije, mada bi tiha misa bila adekvatnija. Tko je bio alternativa Titu u ratu? Pavelić i pukovnik Mihailović s Ravne gore… Kad u tom ratu kudimo Tita, htjeli ne htjeli uzdižemo njih. I o tome se radi.
Ravna gora
Prva epizoda najočekivanije serije u cijeloj regiji, “Ravne gore” Radoša Bajića, premijerno je prikazana na RTS-u u nedjelju. Dojmovi? Visoko stilizirana produkcija, kakvu dosad nismo imali prilike gledati na regionalnim televizijama, gledljiv je proizvod koji će se tek razviti, kako u dramaturškom tako i u idejnom smislu. Estetika kadra ipak sugerira, već na početku, da je eskapizam kojemu autor pribjegava slične vrste kao i onaj za kojim je posegao Dragan Bjelogrlić u “Montevideo, Bog te video”. Riječ je, naime, o povijesnom kiču koji prikazuje nepostojeću, otmjeniju prošlost. Beograd i Srbija, interijeri i eksterijeri, kostimi i rekviziti, sve to izgleda prije kao Darlington Hall iz Ivoryjeva filma “Na kraju dana” ili Downton Abbeyja, nego kao realna onodobna Srbija. Ta ljepša prošlost ima jednu jedinu poteškoću – to što je izmaštana. Nema tu opanka, šajkače, čoje, kačkavalja – sve je ucifrano kao u salonu Madame de Staël.
Dvije scene čine se u prvoj epizodi posve suvišnima. U jednoj mladi šegrt, 6. aprila ujutro, usred bombardiranja bježi iz skloništa kako bi spasio štiglića koji je ostao u pogonu tvornice. To što se Radoš Bajić nije sjetio da u nedjelju, pritom još uskršnju, tvornice nisu radile, greška je koja otkriva površnost idejnog presvlačenja autora. Bajić je od heroja komunističkih filmova naglo osjetio sklonost ravnogorskom pokretu. Fantastično djeluje i zamisao da noć prije, na Veliku subotu, oficiri šenluče u kavanskoj pijanci. Ideja da mladi šegrt (lenjinist) ide pod bombe kako bi spasio pticu, ne čini se trijumfom psihološkog realizma. Isto tako, mladi kralj Petar, kojeg je ađutant nasilu probudio, unatoč zabrani viših oficira izlijeće na terasu da vidi njemačke avione kako bombardiraju grad, riskirajući život. To djeluje sladunjavo. Kako gledatelji idejno tumače seriju, plastično govori komentar jednoga od njih na internetskoj stranici RTS-a. O seriji “Ravna gora” on je rekao samo dvije riječi – pobediti mora…
Dnevnik Nove TV
Romina Knežić u najavi priloga o nacističkoj zbirci umjetnina, otkrivenoj u jednom stanu u Münchenu, objašnjava kako umjetnine koje su otkrivene neće biti javno objavljene. Bi li mogle biti tajno objavljene ili je točnije reći da će ostati javno zatajene? Katkad u pisanju najava valja uključiti neki spelling checker, nije to samo rutinska nemisleća djelatnost gdje se slikaš pred kamerama i ljubiš tatu i mamu putem ekrana. Ali avaj, nije to kraj nevoljama s prilogom o dvije milijarde eura vrijednoj zbirci “izopačene” (kako su je nacisti zvali) umjetnosti. U prilogu nam novinar otkiva kako su, među ostalim djelima, u stanu pronađene i slike “Henrija” Toulouse-Lautreca. Reče čovjek “Henrija” kao da se slikar rodio u Cornwallu ili Avonu; čudo kako nikad nije čuo da Francuzi to ime izgovaraju kao “Anri”.
Na susjednom, Prvom programu HTV-a, Stipe Alfier, nešto manje glamurozan od Romine Knežić, ispravno reče kako popis umjetnina neće biti objavljen. Stara škola! Još da dosegne gledanost Nove TV, sreći i veselju ne bi bilo kraja.
Bujica
Dvostruko uhićenje Velimira Bujanca, Larryja Kinga hrvatske medijske desnice, konačni je dokaz da priče o “crvenoj” i “bijeloj” Hrvatskoj nisu samo legende. Protiv crvenih, Bujanec se služi bijelim! U petak navečer povukao je neobično inteligentan potez – odvažio se na ulice pune martinjski raspoloženih policajaca izaći opremljen kokainom, da bi dva dana kasnije bio uhapšen kao diler. Budući da ga je ta okolnost odvela na disanje prosijanog zraka, u pritvor, gledateljstvo je ostalo prišteđeno ponedeoničke “Bujice” u kojoj je mladić obećao raskrinkati sve narkomane na hrvatskoj političkoj sceni. Vjerojatno je imao privilegiran uvid u ovisničku populaciju. Nadamo se da će nakon ovog, potresnog ali pedagoški korisnog iskustva, Bujanec konačno povući crtu i posvetiti se samo novinarstvu, profesiji u kojoj je postigao dojmljive dosege. Tomac, Banac, Letica i drugi cijenjeni gosti “Bujice” u protivnom neće imati gdje nastupati, a takvu uskratu mi gledatelji primili bismo vrlo, vrlo loše…