Tragični junak južnoslavenske misli

Ostavimo stare budalaštine i sve što je dosad nevaljaloga među nama bilo, a dovatimo se dobra i mira, jere mi oćemo ako ćete vi.

Petar II Petrović Njegoš u pismu podgoričkim i spuškim Turcima, 27. travnja 1834.

Sada, na dvjestogodišnjicu rođenja Petra Petrovića Njegoša, upadljiva je tišina nad datumom koji bi trebale slaviti ili barem pristojno obilježiti sve ove kulture, a ne radi nijedna. Šute svi i šute različito, svaki na svoj način, s vlastitom računicom.

Začudno, šute i dvije nacionalne elite od kojih bi se očekivalo slavljenje na sva zvona, baš te dvije koje su najsurovije i bezočno odjenule ideološku košulju velikom imenu i tako ga rekonstruirale za potrebe svojih nacionalnih narativa, per definitionem nacionalističkih praksi – čak i one nekako nevoljko spominju ime, a formalno i službeno jedva da se što radi. Kao i s toliko stvari ovdje, prevarili bismo se ako bismo pomislili da je sve u mračnom računu – ima tu mnogo endemske, upravo barbarske tuposti i neshvaćanja neuporedive važnosti jedinstvene književno-kulturne i političke pojave.

Sve to ima isti korijen danas, prije svega. Nigdje u historiji literature, a možda i političkoj historiji, nije veći hijatus, puknuće između ličnosti i njenih stvarnih namjera i dosega, između umjetnosti i stvarnosti, i toga kako se danas tumači u kulturama i ideologiji bivše zemlje, kao što je s Petrom Petrovićem Njegošem, vladikom cetinjskim, vladarom Crne Gore i vjerojatno najvećim, najsamostojnijim pjesnikom ovih jezika.

Nikoga od velikih ličnosti južnoslavenskih kultura nisu optužili za strašniji zločin, i nikoga užasnije u takvoj neshvatljivoj pogrešci. Nemoćna nad našom katastrofom, tražeći njene uzroke, jedna od pojavnosti domaće pameti sa svojim imanentnim nepoštenjem, napravila je tezu – pravolinijsku, unatrag koja se odmotala do jednog od “uzroka” – do sjeni i djela pjesnika. U toj smjesi, gdje su se na različitim i suprotstavljenim stranama povezale primitivna dogmatika, uskogrudnost i nemoć od krivice, stiglo se u nekom trenu do najbezumnije laži – kao reakcije na raniju strašnu i golemu zloupotrebu Njegoša. U takvome tendencioznom i nepoštenom čitanju “tumači” se njegovo najpoznatije djelo kao zametak stvaranja same ideje istrebljenja jednog naroda.

Negdje treba povući crtu, presjeći i odbiti to s gnušanjem, apodiktički. Onako kako nas je dio suvremene kritičke misli upozorio u pitanju antisemitizma i bilo kakvog ulaženja u “opravdanosti” historijskih razloga govora s te pozicije, pristati na to, dati se uvući već u razgovor s tim ideološkim narativom, čak i kada ga opovrgavamo, to je već greška, već je pakt s đavolom. Na to ne treba pristajati ne “jedino” iz najočitijeg: da je naime za odgovorno pošteno čitanje i čitatelja, za dubinsko i etičko analiziranje Njegoša, dovoljno ući u njegovu ostavštinu, u književni i politički rad, u javnu i osobnu korespondenciju. Sam okvir, vanjska realnost u kojoj se odvija većina interpretacija danas, a prije poniranja u subjekt, dotle je kontaminirana da su svi razlozi i proturazlozi u takvom okviru greška. Tu su, kao i sa svime, uloge i pozicije već raspodijeljene i busije zauzete. Istinoljubivosti, otvorenosti, širine jednostavno nema. Da bi se o nekim kontroverzama i elementima djela pak razgovaralo problemski, u dubinu, trebala bi veća čistoća karaktera i misli nego što je kultura ima danas. Nema naprosto sposobnosti i intelektualnog poštenja kao nužnog preduslova, etičkog preduslova u kojem bi se stvorila platforma za daljnji razgovor, idejno, u egzegezi i spram istine versus vjerovanja. Predrasude, kukavičluk, skučenost i konformizam toliki su naime, da oni zaduženi za to ne mogu ni početi misliti odgovorno i u želji za istinom.

Nekada, u doba kada su se stvarali i kada su djelovali velikani koji su se i sami svojim radom približavali uzoru, nije bilo značajnog autora a da se ne bi očitovao i odredio spram njega. Krleža, Andrić, Crnjanski, Isidora Sekulić, Dedijer, Đilas, koji kada je pao, napisao je čitav tom o Njegošu – zapravo sve pametno i značajno bavilo se u nekom trenutku njime kao miljokazom južnoslavenske kulture i povijesti. Ostaje: iz svih tekstova, napisanih kroz prošlo stoljeće u naponu naših najznačajnijih pisaca i intelektualaca, izlazi Njegoš kao nesumnjivo pozitivna, jedinstvena i svijetla pojava. Pa ako je danas to i brojem u manjini spram količine nitkovluka i podmetanja kasnije, to što je napisano u najsretnijim periodima ovih kultura nadvladava još uvijek planinu zloupotreba koje će doći.

Krleža, koji je o Njegošu, kao i o Gavrilu Principu, napisao upadljivo malo, ali slično kao i kod Principa, bio je u tome precizniji i dublji od većine. Impresija o Njegošu kao pjesniku koji transcendira vlastito doba, kao ličnosti jedne fundamentalne sumnje – što je zapanjujuća teza o najvišem crkvenom licu – sumnje u nadzemaljske autoritete i, nasuprot toga, postavljanje čovjeka – “ponosno biće pozvano da pod zvijezdama izvrši prometejske misije” – kao jedine mjere, zahvatila je kao motiv neistraženo polje nad kojim bi se tomovi dali napisati.

Andrićeva njegošijana zauzima posebno mjesto: napisan kroz dvije različite ere, to je čitav ciklus beskrajne delikatnosti i točnosti u jednom. Kao i u toliko stvari, Andrić će nam valjati i u pitanju Njegoša više od drugih. Kao u najpoznatnijem od eseja, onome o Njegošu kao “tragičnom junaku kosovske misli” i tezi koju iz ondašnjeg vremena Andrić, tridesetih, a nasuprot “bremenitom” naslovu, ispisuje najsuptilnije zamislivo – ona danas djeluje ne kao ključna, kako se činilo Andriću i što manipulatori preuzimaju ne shvaćajući ništa. Djeluje, naprotiv, gotovo kao periferna ili samo kao još jedan u krugu problema ove civilizacije. Nakon svega, nakon svih Njegoševih stremljenja najdubljih na liniji emancipacije, njegove apsolutne slobodoljubivosti nastale u očaju porobljenosti svih ovih naroda, u sjeni, kako sam piše, “strašne borbe sa svojim i s tuđinom”, on stoji kao simbol nečeg drugog, ne iz prošlosti pjesnikove i vladarove, Kosova dakle – nego iz budućnosti. Njegoš je gorki podsjetnik sveg našeg kasnijeg udesa, u stvaranjima zajedničkog prostora kao garancije od uništenja izvana i – iznutra. Zato u parafrazi danas se može reći da je Njegoš uistinu tragični junak, ali – južnoslavenske misli. Iz uskoga, najužega vidika, kakav je mogla davati mala Crna Gora tada, Njegoš vidi – osjeća dubinski i djeluje iz te pozicije, najširim mogućim povezivanjem s mudrim i vidovitim ljudima slavenskog kruga – da se jedino u zajedništvu kroz jednakost, u podijeljenosti i sličnostima može stvarati zajednica koja će biti jedini način opstanka naroda premalih da se svaki za sebe odupre većima, surovijima i moćnijima. Blizina ali i osjećaj – a tu je idejno Njegoš superioran Vuku – da dijeljena historija ima i razlike i da nijedan od naroda ne može i ne smije biti iznad drugoga, nego samo jednak u zajedništvu. Katastrofa toga projekta, nakon više vrhunaca emancipacije, oslobađanja, prosvjećenja i progresa bezmalo kroz stoljeće iskustva, to da su ti narodi stali jedni spram drugih kao neprijatelji i lažni tuđini, ono je što od njega pravi takvog tragičnog junaka. Tamo gdje je on inzistirao na slozi i nadopunjavanju, sve se vratilo u zakrvljenost, zlo i neslobodu.

Autentično slobodarstvo i dalekovidnost, jednako kao i njegove surovosti i uslovljenosti, društveno-historijske i dijelom filozofske (kao što je neshvaćanje važnosti Dositeja Obradovića), to su sve ograničenja i pod to se kao nužnosti mogu podvesti. Pjesničkih pak, u maštovitosti, osjećajnosti i nebeskom osjećaju za lingvu, za sintezu narodnog i visokog, za uvjerljivost riječi, takvih ograničenja kao da nije imao. Uzori, onoliko koliko je mogao iz zabiti do njih dokučiti i, naravno, narodna poezija i govor, njihove nedohvatljive dubine i duh, nude samo djelomično objašnjenje za čudesni talent. Riječi, izrazi i sentence davno su ušli u jezik i njima se – i o tome piše Andrić čarobno kada govori o svom prvom susretu s Njegošem – svijet koristio dugo, i inteligencija i običan narod, zaboravljajući čak čije su. Najbolji dijelovi, naravno, oni su skriveni. Iza epigrama nalazi se blago koje treba ostavljati osjetljivom i inteligentnom čitatelju da ih sam nađe. Jer nema takvoga još, prilazio s predrasudom ili otvoreno, a da nije ostao zatečen raskoši jezičnom i misaonom – možda iznad svega humanom i humanističkom, kakva je u stihovima cetinjskog osamljenika.

Reći nam je: on je spojio u sebi, u kulturi gotovo potpuno uništenoj ropstvom i višestoljetnim mučenjem, unižavanjem i razbijanjem svake moguće civiliziranosti i civilizacije, sve što je velikim kulturama u drugim okolnostima, pjesnicima “rođenim pod drugim zvezdama”, kako kaže Andrić, došlo sto puta lakše.

On je naš Shakespeare i Milton, Dante i Homer. Njegoš je stvaralac šekspirijanski, jezično i maštom dakako, i hamletovski tragičan junak – onaj koji shvaća i vidi jasno pod otvorenim nebom, a okovan okolinom i zemljom, sasvim usamljen. Više nego iz “Gorskog vijenca” vidi se to zadnje u pismima: Njegoš prvo piše kako su mu iz jednoga od plemena “donijeli nekolike glave koje su posjekli”, a onda malo dalje, u drugom pismu, zahvaljuje stranom znanstveniku – na poslanom mikroskopu. Nigdje civilizacijska raspetost kao da nije bila veća. Miltonovski je otuda i pakao na zemlji (“u ad mi se svijet pretvorio”), kao i naročita mistika, ideja manihejske borbe, prispodobne protestantskoj, između čistog dobra i zla, borba s đavolom – u “Luči mikrokozma” Mihailo i Gavrilo idu na sastanak sa Satanom, kao u “Izgubljenom raju”. Iz te posebne teologije, mnogo bliže pak potomcima bogumila ova je dihotomija poznata i bez svjetskog primjera.

Danteskna je svedenost na jedno djelo koje je pokrilo i udahnulo u sebe sva druga prethodno u jeziku, pozicionirajući se na ono jedinstveno mjesto odakle se mjeri sve prije i poslije. I možda najviše, činjenica apsolutne jezičke razumljivosti bez obzira na eru nastanka djela i protok vremena otada – malo evropskih kultura u tom lingvističko-stilskom smislu ima takav primjer. S homerskom epikom pak analogija je najočitija, i to ne na pežorativan, očekivano ismijavajući način čim se spomene naš najkarakterističniji stil. Naprotiv, radi se ponovno o mističnoj liniji, neprekinutoj na Balkanu, koja ide od helenskih trageda do narodnih pjesama: neka se uzme i pročita kako zvone Sofoklo ili Euripid na našim jezicima, pa da se, umjesto psihologije i filozofskih pitanja kojima se napaja Zapad u klasičnim djelima, naprotiv, osjeti u nutrini ta “tipologija krika”, historija krvi i htonskih sila – kulturno-književna snaga što kao podzemna žila ide od Grčke preko Njegoša do danas.

Zato, kako god okrenemo, on je tu, ili ponovno, kako Andrić kaže, “može samo da izgleda odsutan”. Za razliku od trena kada naš nobelovac ovo piše, stvar treba radikalizirati: Njegoša će se dakle tek čitati, vraćati mu se ili će neukaljana jezička, identitetska, kulturna supstanca – a to vrijedi za sve ovdašnje narode – usahnuti i neće je biti.