Intrigator

Komandir Šamil optužen zbog kućnog videa

Teroristički pričin

Nije teško shvatiti zašto naše vlasti gone tipuse koji mogu naškoditi uglavnom samo sebi, a nitko ne poziva na odgovornost Karamarka, Pozaića i Klemma. Jasno, jer potonji su zaista opasni

Državno odvjetništvo pokazuje ovih dana sjajne rezultate u borbi s terorizmom: podignuta je optužnica protiv Damira Mamića, u javnosti znanog kao Komandir Šamil. U tajnosti pak taj trogirski škveranin nije ni bio, nego se kompletna mu teroristička aktivnost svodi na onu blesavu snimku s YouTubea, početkom godine. Tada je samozvani el comandante u maskirnoj uniformi, a u ime nedefiniranih “domoljuba”, iz svog doma – dok ga iz pozadine ometaju nezainteresirani ukućani – obavijestio narod da su stanoviti “komunisti” upravo poduzeli više bombaških udara u Zagrebu. Sve je zatim pozvao na daljnji otpor zavojevaču, s naglaskom na oružane napade na vojsku i policiju, te napose banke.

Šamilov šaljivi kućni video, međutim, ne bi ni tada ni inače prenijele ni zabavljačke rubrike domaćih portala, da prethodnih dana nisu po sjeverozapadu glavnoga grada bile zaredale eksplozije u izvedbi jednog dotad anonimnog neurastenika. A to je naciju dovelo u razmjerno psihotično stanje, pa tako i vlasti. Zaludu je nesuđenom ustaniku iz Trogira bilo što je u revolucionarnom proglasu istaknuo da na oltaru slobode ne smiju pasti civilne žrtve; policija ga je promptno privela, e da bi priznao kako se tek zafrkavao.

Očito, nisu mu povjerovali da je sve bilo bezazleno ili naprosto žele na njegovu primjeru nemilosrdno pokazati gdje prestaje neslana šala, a počinje društvena odgovornost. Damiru Mamiću stoga prijeti, bude li osuđen, jedna do deset godina zatvora. Ta strašna opasnost tako je otklonjena, dok nama ostalima, naoko spašenima, preostaje da doskočimo pitanju o realnoj prirodi i težini zločina, u sjeni prijetnji koje se kontinuirano nadvijaju nad ovu zajednicu. Recimo, lani je Tomislav Karamarko najavio da se Slavonija neće braniti samo demokratskim sredstvima, nego i “drugim metodama”. Početkom ove godine, dok je Zagreb odjekivao detonacijama iz garažne radinosti, pomoćni zagrebački biskup Valentin Pozaić usporedio je Vladu s nacistima, zazivajući “novu Oluju”. A braniteljski lider i vlasnik zaštitarske agencije Josip Klemm ljetos je najavio, povodom ćiriličkih natpisa, “određene incidente”, a onda i “novu Siriju”.

Nije teško shvatiti zašto naše vlasti gone i tuže i sude tipuse koji mogu naškoditi uglavnom tek sebi i ne pružaju nikakav otpor pri hapšenju i daljnjem procesuiranju. A nitko ne poziva na odgovornost Karamarka, Pozaića i Klemma, jasno, jer su potonji zaista opasni, pa bi se još mogli i ljutnuti, pozvati sljedbu na žešću reakciju.

Igor Lasić

Koga štiti HHO?

Najava održavanja diskriminatornog referenduma i nemogućnost provođenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Vukovaru podigli su na noge brojne nevladine organizacije koje upozoravaju na gruba i opasna kršenja prava manjina, no među njima se ne čuje glas Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava. Ta nekoć važna organizacija danas se samo nominalno bori za ljudska prava, jer kada istupa o najvažnijim pitanjima, a to čini rijetko i s gotovo nikakvim odjekom, zapravo češće brani većinu od manjine nego ugroženu manjinu od većine.

Tako je HHO u svojem pismu javnosti u svibnju ove godine u povodu prikupljanja potpisa za referendum inicijative “U ime obitelji” zaključio da je neprihvatljivo da pojedinci koji sebe proglašavaju borcima za ljudska prava potpisnike referenduma i one koji te potpise prikupljaju nazivaju homofobima. S položaja tvrde desnice HHO je nastupio i nešto ranije, kada je povodom rasprave o zdravstvenom odgoju između Judith Reisman i Aleksandra Štulhofera manjinu nazvao agresivnom, šaljući poruku da ona nasrće na većinu. Što se pak pitanja ćirilice tiče, HHO se, na čelu s predsjednikom Ivanom Zvonimirom Čičkom, izjasnio protiv njenog uvođenja u Vukovaru.

Kompromitacija HHO-a i njegov nestanak kao faktora na nevladinoj sceni započeli su još prije više godina, kada su tu organizaciju počeli napuštati mnogobrojni istaknuti članovi nakon što su njome zavladali najprije Ivo Banac, a zatim Čičak. Jedan od onih koji su otišli, nekadašnji izvršni direktor HHO-a Srđan Dvornik, kaže da danas kod HHO-a ne vidi konzistentan pristup i zalaganje u duhu ljudskih prava, već djelovanje koje je bliže održavanju nacionalističkih mitova.

– Možda je razlog tome što imamo duboko metodički različita shvaćanja ljudskih prava, počevši od odnosa između kolektivnog i individualnog shvaćanja tih prava. Bilo kako bilo, HHO svojom aktivnošću ne upada previše u oči niti, čini se, to namjerava – kaže Dvornik.

Dragan Grozdanić

Kratko & jasno

Goran Aleksić, Udruga Franak

Bonuse isplaćuju od ekstraprofita

Svako samovoljno povećanje kamate nezakonito je djelo temeljem kojeg banke ostvaruju ekstraprofite. Iz tih ekstraprofita isplaćuju se menadžerski bonusi 

Što mislite o novom prijedlogu bankara, koji je ministar financija Slavko Linić odlučio razmotriti?

Prijedlog se temelji na nastojanjima banaka da spase što više profita koji su planirale ostvariti sljedeće godine. Prijedlog je administrativne prirode, za razliku od prijedloga izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je već prošao drugo čitanje u Saboru. Prijedlog Zakona je, naravno, bolji, jer se njime uvažavaju uvjeti u kojima su krediti podignuti te se primjenjuje opće pravilo za određivanje promjenjive kamate. Prijedlog banaka uvodi u ugovor s promjenjivom kamatnom stopom fiksnu kamatnu stopu koja je privremenog karaktera. Taj prijedlog bio bi čak i prihvatljiv kada bi se radilo o fiksnoj kamatnoj stopi koja se primjenjuje do kraja otplate, a ne samo do trenutka kada valuta padne na vrijednost 20 posto veću od početnog tečaja.

Čini li vam se da se država dogovara s bankarima na štetu dužnika?

Ministar pokušava pronaći sporazum s bankama koje su priprijetile ustavnom i drugim tužbama ako se donesu predložene izmjene Zakona. Mislimo da banke nemaju temelja za tužbe, ali ministar želi izbjeći tu mogućnost. On ima pravo razgovarati i s Udrugom Franak i s Udrugom hrvatskih banaka, a mi pokušavamo argumentima dokazati da je zakonsko rješenje bolje.

Kako komentirate vijest da su banke svojim čelnim ljudima lani isplatile bonuse veće nego prethodne godine?

Očigledno omogućuju svojim vlasnicima izuzetno dobar profit, dok je gospodarstvo u recesiji. Sve je to nauštrb građana koji su podigli kredite s kamatama koje banke mijenjaju jednostranim odlukama. Svako povećanje kamate koje banka provede bez ugovorenih podataka o načinu određivanja kamate, dakle samovoljno, nezakonito je djelo temeljem kojeg banke ostvaruju ekstraprofite. Iz tih ekstraprofita isplaćuju se menadžerski bonusi.

Što je s postupkom u kojem ste tužili osam banaka?

Čekamo odluku Visokog trgovačkog suda o pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu. Ne možemo znati kada će do konačne odluke doći, ali se nadamo da će to biti u primjerenom roku, tijekom sljedeće godine.

Mirna Jasić

Miroslav Tuđman objavio knjigu o očevoj politici prema BiH

Službena diverzija istine

Naoružan znanstvenom nepristranošću i distancom kakvu je samo sin sposoban zauzeti spram oca, Tuđman junior nije ulazio u dokumentaciju koja bi otvarala onu službeno zatajenu stranu priče o ratu u BiH 

Dok se onima koji žele istraživati sporne političke projekte Franje Tuđmana brani pristup njegovom predsjedničkom arhivu, takvih problema nije imao njegov sin i saborski zastupnik HDZ-a Miroslav Tuđman, inače nekadašnji šef očevih špijunskih službi.

Podsjetimo, povjesničarki Julijani Antić Brautović Vlada je u srpnju, na osnovu mišljenja povjerenstva koje tvore ljudi iz obavještajnog aparata, odbila pristup Franjinom arhivu radi istraživanja pregovora o razmjeni teritorija između Hrvatske, BiH i Jugoslavije tijekom rata, dok je istovremeno ravnatelju Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Anti Nazoru odobrila uvid radi istraživanja okupacije Vukovara. Čini se da se među podobnim istraživačima našao i Tuđman mlađi, čiju je najnoviju knjigu, naslovljenu “Bosna i Hercegovina u raljama zapadne demokracije: Korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i dokumenti o Bosni i Hercegovini 1990-1995”, objavio “Večernjakov” magazin “Vojna povijest”, proslavljen nedavnom naslovnicom s ustaškim zapovjednikom Jurom Francetićem.

“Večernjakov” kolumnist i urednik “Vojne povijesti” Zvonimir Despot na svojem je blogu predstavio uvodno poglavlje knjige, u kojoj je Tuđman junior objavio 256 dokumenata, ne žaleći se na nemogućnost pristupa tatinoj građi u Državnom arhivu, nego tek na činjenicu da se ponekad nije mogao snaći s tamošnjim registratorima.

Aludirajući očito na tvrdnje o tatinoj odgovornosti za politiku podjele BiH, sin u uvodu pojašnjava da su “proturječna tumačenja uzroka i odgovornosti za rat i ratove u BiH” te “aktualne političke manipulacije kolektivnim pamćenjem” izravna posljedica “organiziranog zaborava i nedostupnosti izvornih dokumenata”. Zato je objavio Franjinu korespondenciju s Alijom Izetbegovićem, Matom Bobanom, Davidom Owenom, Thorvaldom Stoltenbergom, Boutrosom Boutrosom Ghalijem i drugim akterima iz tog vremena, kao i neke izjave i sporazume, iz kojih zaključuje da je “hrvatska strana ulagala maksimalne napore da se prekinu bošnjačko-hrvatski sukobi” i da “predsjednik Tuđman nije odgodio ni jednu priliku, te nije propuštao ni jednu mogućnost da dođe do mirnog rješenja”.

Tuđman senior u toj je korespondenciji, dakako, uvijek iznosio službenu verziju svoje politike prema BiH, upravo onu koju su SDP i HDZ 2000. godine zajednički uklesali u Deklaraciju o Domovinskom ratu, u kojoj stoji napomena da je Hrvatska vodila pravedan, “a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome”. Naoružan znanstvenom nepristranošću i distancom kakvu je samo sin sposoban zauzeti prema ocu, Tuđman junior, dakako, nije ulazio u dokumentaciju koja bi otvarala onu službeno zatajenu stranu priče, a zbog postojanja koje je Ivo Josipović 2010. osjetio potrebu izraziti žaljenje u Parlamentu BiH.

Zatajena stvarnost ima neugodnu naviku da povremeno izbije, najčešće kroz haške procese, poput onog šestorki optuženoj za udruženi zločinački pothvat, u kojem su kao glavešine imenovani Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. A zanimljivo, istovremeno s objavom Despotovog bloga, Večernji.hr objavio je nekoliko vijesti iz kojih zatajena stvarnost i ovih dana pokušava izbiti.

Jedna vijest kaže da Uskok tereti Antu Jelavića za zloupotrebu položaja i ratno profiterstvo jer je 1990-ih kao zamjenik ministra obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne kupio zapovjedniku HVO-a Ivici Rajiću, inače osuđenom u Haagu na 12 godina zatvora zbog pokolja muslimana u Stupnom Dolu, stan u Splitu novcem hrvatskog Ministarstva obrane. Uskok u optužnici pojašnjava kako je Jelavić kao službenik Herceg-Bosne mogao pronevjeriti novac Republike Hrvatske: “Ministarstvo obrane Herceg Bosne za vrijeme trajanja rata na području dviju država… u pretežitom je dijelu financirano izravno sredstvima hrvatskog MORH-a.”

Druga vijest kaže da je Ministarstvo branitelja poslalo na adrese 10.009 pripadnika HVO-a rješenja o ukidanju statusa branitelja, zbog čega oni strahuju da će im ukinuti i mirovine, dobivene na osnovu rješenja koja je 1998. po nalogu Šuška i Tuđmana potpisao pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs, a po kojima su oni nastradali na području Hrvatske, iako su penzijama nagrađeni za ratovanje u BiH. A treća vijest kaže da je Rojs, na procesu u kojem ga Državno odvjetništvo tereti da je jednoj tvrtki uplatio 1,4 milijuna MORH-ovih kuna za neisporučena vozila, ustvrdio da su vozila zapravo bila proslijeđena u BiH. K tome je zatražio izuzeće tužiteljice jer ga prisiljava da se brani dokumentima “temeljem kojih će se sada moći utvrditi da je Hrvatska bila direktno upetljana u rat u BiH”.

Nikola Bajto

Katran & perje

Ćudoredni zakon Ranka Ostojića

Plati pa se žvali

Budu li ljubavnici od organa reda uhvaćeni u spolnom odnosu, ispljunut će pet tisuća kuna, gotovo kao da su se potukli a ne poševili, dok se za nemoralnu golotinju u javnosti predlaže kazna do četiri tisuće kuna

Poslije godine danonoćnih priprema u Ministarstvu unutarnjih poslova, na dnevnom redu Sabora našao se prijedlog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U trenucima kada je objavljen optimističan ekonomski podatak da su bonusi bankarskih menadžera očuvani, poticajno zvuči da će bezobrazni plebejci za psovanje policajaca plaćati kazne do 15.000 kuna, što će doprinijeti punjenju posrnulog proračuna. Neuljudni skitnice, koji ružnim prnjama remete uglačan izgled gradova, bit će opaučeni sa 2.000 kuna. S obzirom na to da navedena financijska sredstva vjerojatno ne posjeduju, ne gine im sklanjanje u zatvore na 15 dana. Dosadni prosjaci imat će platiti plemenitoj državi 2.000 kuna ili će grijati prdekanu 20 dana. Vršenje nužde na nepredviđenom mjestu stajat će jednako, od čega je izuzeta saborska govornica.

Posebno raduje zakonski članak da će “svaka vrsta izazivanja straha i osjećaja poniženosti kod građana, bilo kojim kanalom” biti kažnjiva novčanim iznosom i do četiri tisuće kuna. Iako odredba upućuje na puštanje vjetrova i podrigivanje u javnosti, zakonodavac nije ovdje prvenstveno mislio na ovakve akcidente. Slični će biti sankcionirani preciznijom formulacijom, koja predviđa kaznu “za stvaranje neugodnih mirisa paljenjem”. Kako javlja “Glas Slavonije”, budu li pak ljubavnici od organa reda uhvaćeni u spolnom odnosu, ispljunut će pet tisuća kuna, gotovo kao da su se potukli a ne poševili, dok se za nemoralnu golotinju u javnosti predlaže kazna do četiri tisuće kuna.

Također će biti kažnjivo “izazivati strah, uznemirenost, nelagodu ili ugroženost drugih osoba puštanjem pasa bez zaštitne košarice ili povodca te pokazivanjem reptila”, uključivši iguane, varane s Komoda, paukove i tarantule. Zakonski prijedlog ništa ne kaže o djelatnostima Tomislava Josića i njegova stožera, iako neki analitičari smatraju da bi se iste mogle podvesti pod odredbe o reptilima.

Zahvaljujući Ranku Ostojiću, briljantnom ministru unutarnjih poslova, nepristojnih koitusa i javnih vršenja nužde, Hrvatska bi u dogledno vrijeme mogla postati carstvo socijaldemokratskog buržoaskog ćudoređa iliti takozvane tisućljetne uljudbe, koja nikako da zaživi – još tamo od proglašenja samostalnosti.

Petar Glodić