Govor o mržnji

Franko Vidović, zastupnik u Saboru i član Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, nedavno je, po treći put zaredom, izabran za predsjednika Gradskog odbora Socijaldemokratske partije u Šibeniku. Nakon popriličnog zaostatka u prvom, tek u drugom krugu Vidović je – iako je godinama najprominentniji šibenski SDP-ovac – skupio više glasova od protivkandidata, donedavno neeksponiranog šefa lokalne Poreske uprave Željka Vujina. No malo nakon pobjede, Vidoviću su iz protivničkog tabora, preko lokalnih medija, ali i Dnevnika HTV-a, stigle optužbe da je funkciju zadržao neregularno: šireći jezik mržnje. Dva, sada već bivša člana šibenskog ogranka SDP-a, navela su kako je novi/stari predsjednik svog protukandidata pokušao diskreditirati zbog nacionalne pripadnosti. “Kako mislite s predsjednikom SDP-a Srbinom u Šibeniku dobiti sljedeće lokalne izbore?” pitao je, kažu, Vidović članove stranke. Ponovno izabrani predsjednik ne negira da jeste izgovorio citirano, ali ističe kako tu jezika mržnje nema, pa je najavio i tužbe za klevetu protiv nekadašnjih partijskih drugova.

Vidovićeva, krajnje uvjetno rečeno, sreća, a bez uvijanja kazano, nesreća za Hrvatsku i njeno društvo, jeste u tome što je četrdesetšestogodišnji inženjer prometa prokleto u pravu. Pitanje kako misle s predsjednikom SDP-a Srbinom u Šibeniku dobiti sljedeće lokalne izbore, nažalost, nije govor mržnje, već govor o mržnji. Da je obrnuto, problem bi bio daleko jednostavniji, baš kao i rješenje. Stvari, međutim, stoje suprotno, ne samo u Šibeniku ili tradicionalno desno opredijeljenoj devetoj izbornoj jedinici, već skoro svugdje gdje manjinske, srpske stranke, ne zastupaju većinu stanovništva.

Civilizacijski iskorak lijevog centra u današnjem, kao i jučerašnjem ili – iluzije ne treba gajiti, ćorav je to posao – sutrašnjem hrvatskom društvu, podrazumijeva, u boljem slučaju, kockanje sa izbornim rezultatom, a u gorem i izvjesnijem, političko samoubojstvo. Naprosto, to što je neko porijeklom Srbin, ma kako se on osjećao ili deklarirao, njegovim oponentima postaje konačni argument kada onih uljuđenih nestane. Tada se, o čemu svjedoči i slučaj verbalnog rafala notornog Zdravka Mamića ispaljen u ministra Željka Jovanovića, jednostavno briše granica jednakosti Hrvata i građana Hrvatske. “Takav Srbin ne može voditi najvažniji resor u RH. Jovanović nema nikakvog iskustva. To je čovjek koji ima krvna zrnca predodređena da mrzi sve što je hrvatsko”, rekao je Mamić. Oni što vjeruju kako je i inače incidentni gazda Dinama istovremeno i, recimo tako, društveni incident – blaženi su u svojoj naivnosti. Mamić, kao i neki drugi mamići, tek verbalizira ono što se podrazumijeva u tišini mržnje koja je smijenila isti takav govor. Zamijenimo li, uostalom, ime grada u onoj Vidovićevoj rečenici, dobit ćemo jednako tačan opis političke klime na puno širem području od jednog srednjodalmatinskog mjesta.

Epizoda iz političke provincije o odnosu hrvatskih birača, ali i javnosti prema građanima srpske narodnosti govori puno više nego što bi to, vjerovatno, akteri sukoba ograničenog na administrativno područje nekadašnjeg industrijskog centra htjeli. Praktično, od ideje o neovisnosti, pa do danas, hrvatska (etnička) politička elita nije učinila ništa na izgradnji sistema vrijednosti u kojem pripadnost srpskoj manjini nije smetnja ambicijama u politici. Sasvim suprotno: četvrtina od ove dvije dekade i neku godinu od smrti Jugoslavije potrošena je na brisanje razlike između onih Srba što su podržali sumanuti projekat Slobodana Miloševića i njegovih krajiških namještenika i onih što su u samostalnoj Hrvatskoj vidjeli i svoju domovinu. U drugoj četvrtini prestalo je biti važno je li u Hrvatskoj tri ili pet posto Srba, što je za Tuđmana bilo prvo pitanje mira, već koliko ih se, zapravo, ne vidi u političkom životu Hrvatske. U ostatku vremena, u periodu od Ivice Račana do Zorana Milanovića, tek je učvršćena granica svijeta u kojem su svi jednaki, samo što su neki, ipak, malo manje jednaki, s obzirom na nacionalni bekgraund i bez obzira na biografiju i ratni angažman u, recimo, Hrvatskoj vojsci ili policiji.

Za sve to vrijeme, na liberalnoj strani političkog spektra ponašali su se, zapravo, u skladu sa Vidovićevom rečenicom. Iako se, naizgled, čini prirodnim da se upravo sa te strane napravi posljednji korak prema društvu jednakih šansi u pravu da se i bira i bude biran bez suvišnih zašto, očito je kako bi posljedica bila šprint u siguran, bolan i velik izborni poraz. U SDP-u su, zapravo, svoj nenacionalizam razvodnjavali minimiziranjem rizika: visokopozicionirani članovi “spornih” prezimena, jednostavno, izlagani su što je moguće manje volji birača tamo gdje se glasači bave prvo popisom stanovništva, što ne znači da su i marginalizirani u postizbornom formiranju institucija. To što su se mnogi kasnije pokazali kolosalno neuspješnima ništa ne govori o intelektualnim kapacitetima Srba u Hrvatskoj (ili onih koje se tako percipira, iako se izjašnjavaju drugačije ili uopće nisu Srbi), već isključivo o diletantizmu unutar SDP-a.

Nizozemski pisac Gert Mak u knjizi “U Europi: putovanje kroz dvadeseto stoljeće” piše kako poteze što trajno mijenjaju društva, zapravo, mogu povući samo političke snage koje su, pojednostavljeno prepričano, saučestvovale u njihovom kreiranju. One druge su, prema ovom autoru, osuđene na neuspjeh zbog stečenog ili naslijeđenog imidža nacionalnih izdajnika. Denis Kuljiš je prije devet godina napisao tekst u kojem je tadašnjem, svemoćnom premijeru Ivi Sanaderu predložio da za predsjednika Hrvatske kandidira Milorada Pupovca i tako istovremeno provjeri odanost vlastite baze, relaksira hrvatsko-srpske odnose i, što bi bilo najvažnije, pokaže kako se ono što se inače naziva političkim hrvatstvom za Srbe ne svodi na jednosmjerno poštivanje Ustava, zakona i institucija. Ivo ga, znamo, nije slušao: imao je preča posla. U sadašnjem, Karamarkovom HDZ-u slušatelje ne treba ni tražiti: sa novim liderom ta stranka nije reformirana, već deformirana.

A sve dok je tako, dok praksa ne pokaže koliko je Mak u pravu, uzaludno se pitati zašto se, zaboga, tako srčano razbijaju ploče po Vukovaru; zašto se neke od hrvatskih građana više zna po nadimku umjesto po imenu; zašto je Ranko Ostojić suborcima morao objašnjavati da je njihov a ne “njiov”; i zašto je tako rizično pokušati dobiti čak i lokalne izbore sa Srbinom predsjednikom stranke koja nije manjinska.