Pneumatski čekić u nježnoj ruci

Zanimljivo da je danas kada je informiranost gotovo trenutačna, kada možete u hipu nabaviti album iz bilo kojeg dijela svijeta, kada na netu imate gomilu časopisa i blogova posvećenih glazbi, gotovo nemoguće iskopati izvođača u kojemu ima barem malo pepela izvornosti. Naslovnice zauzimaju plišani medvjedići, neki od njih su doista i pravi veliki plišani medvjedi, mrki kao oni iz šume, no ako želite doći do neke zvijeri u originalu, osuđeni ste na vrlo pomno kopanje po internetskoj džungli jer je, možda, tamo zvjerad ostavila trag.

Neće ih preporučivati fancy časopisi, neće izlaziti na godišnjim listama i nećete ih moći vidjeti u sklopu simpatičnih emisija tipa “Vip vam predstavlja”. Ali ćete zato svake sezone imati novi proizvod koji će biti proglašen za spasilački, nešto kao “Baywatch za rock” gdje, taman kada je ova preparirana glazba za lažnu pobunu klonula na koljena, dolijeće Pamela Anderson u obličju Strokesa ili White Stripesa i u zadnji čas spašava stvar. Malo se proizvoda tako postojano održava na aparatima i umjetnom disanju usta na usta; iako ni približno tako velika kao nekoć, ipak se u “rocku” još uvijek krije neka lova, tako da je napor razumljiv. A i podosta sredovječnih urednika i diskofila ne zna što bi inače sa sobom da im nije tih ploča iz mladosti.

Autori koji zbilja praše da bi i mrtvaca natjerali da skače do plafona i traži pivu više, poput Th’ Legendary Shack Shakers, kojima je “Agri-dustrial” (naslov koji bi se svidio ministru Petru Čobankoviću) šesti studijski album, žive u svemiru paralelnom ovom medijskom. S njim se dotiču perifernim činjenicama tipa da ih možete skinuti s neta, putem kojeg također možete naručiti DVD “Seven Signs” njihova lidera Colonela J. D. Wilkesa te i tamo provjeriti koliko se ovdje zamrznuta slika američkog juga razlikuje od one na koju smo svikli. Čak je i “Searching for the Wrong-Eyed Jesus”, gdje oriđinala i čudaka ne manjka (Johnny Dowd, David Eugene Edwards, namazani bračni par The Handsome Family itd.), nekako razvodnjena, ublažena verzija života s onu stranu medijskog i metropolitanskog samozadovoljnog zaglupljivanja. Wilkes je prošle godine snimio album “The Dirt Daubers”, također pravu žilavu stvar koja s vibratorikom s naslovnica nema nikakve veze.

Th’ Legendary Shack Shakers nastavljaju tamo gdje su Crampsi stali. Ali ne bilo koji Crampsi, nego oni koji su svirali u ludnici. Miksaju brojne korienske žanrove, rockabilly, hillbilly, blues, country, i praše kao da bježe od onog vraga koji je Roberta Johnsona učio svirati gitaru. A zašto Shakersi bježe? Pa drage i dragi, ako je itko, onda je Wilkes njegovom tamnom veličanstvu zdipio tu čuvenu gitaru i sad briše niz cestu i usput za hranu i piće pjeva svoje skečeve o kreaturama s tamne strane svijesti. Međutim, nema tu pesimističkog prenavljanja, čak i kada su s obje noge u mraku, Shakersi svijetle. I u “Hammer and Tongs” metalurškim rječnikom pjevaju o ljubavi, a u “Lost Cause” demonstriraju kako bi danas mogla zvučati protestna antiratna glazba, ili barem koliko bi snage trebala imati. Pojačanje je gitarist Duane Denison (Jesus Lizard, Hank III), album je producirao dugogodišnji basist Mark Robertson, sound je kombinacija mehaničnosti i prirodnosti, gdje se sreću banjo i motorna pila, o čijem sukobu kao da pjeva Colonel Wilkes, po mnogima, uključujući face kao što su Jello Biafra i Hank Williams III, “najbolji frontmen današnjice”.

No, ostavimo takve epitete po strani. Najlakše je biti najbolji, ali jako je teško, pogotovo danas kada je sve nadohvat ruke i kada su skoro svi najbolji, kada su svi naslušani svega i svačega, biti tako autentičan i tako nabijen energijom da prodreš do slušatelja kroz tone anestetičkih membrana. Shakersi su u tom poslu pravi pneumatski čekić u nježnoj ruci, paranoja s horizonta zbog svijesti da je moguće ostati normalan u jednom potpuno popisanom svijetu. Jedan od najautentičnijih bendova današnjice, ukratko.