Prošla baba s kolačima

Ravna gora 2

Desetog aprila jedinica Vojske Jugoslavije drži položaj koji napadaju Nijemci. U jednom trenutku, iz rova najprije bježi jedan vojnik, potom drugi, a onda cijeli buljuk. Vojnici i oficiri u rovu započinju dijalog:

– Gos’n majore!

– Molim. Šta se to dešava?

– Pobegoše Hrvati!

– Pu, majku im! Đubrad izdajnička!

Srpski vojnik iz rova, u nastupu gnjeva, uzima mitraljez s očitom namjerom da puca. Major ga energično zaustavlja:

– Srpski vojnik nikome ne puca u leđa!

Trenutak docnije, na odbjegle Hrvate padaju njemačke granate. Svi pogibaju. Srpski vojnici u rovu, umjesto veselja – što bi bilo logično u odnosu na prethodni kadar – u znak počasti mrtvima skidaju šljemove…

Što reći? Parada pijanstva i kiča. Čini se da je u drugoj epizodi jasnije naznačena idejna potka serije najavljene kao srpski projekt desetljeća. Druga epizoda posvećena je uglavnom Hrvatima koji su prikazani kao izdajnici i pobjegulje. U podzemnom bunkeru vidimo prvog povijesnog Hrvata, dr. Vladka Mačeka (Irfan Mensur), koji s velikom nelagodom, pomalo pizdunski, obrazlaže kralju Petru kako je, da ne bi isporučio napaćeni hrvatski narod Hitleru, Paveliću i Kvaterniku, odlučio preuzeti odgovornost za sudbinu Hrvata u svoje ruke. General Bora Mirković, kao alfa mužjak, ogorčen Mačekovom izdajom napušta bunker. Radoš Bajić insertira na tom mjestu atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu. Poruka je jasna: to su rođeni izdajnici. O ideji da se tu ubaci atentat na hrvatske zastupnike u Skupštini, koji je povijesno prethodio marsejskom – istina je uvijek cjelina, kaže Hegel – nema, dakako, ni govora. Bajić je dakle srpsku historiografiju vratio u vrijeme “događanja naroda”, nosanja Lazarovih moštiju i prokazivanja susjeda, što su barem dva koraka unatrag, a kako je krenulo, čini se da će serija ići još malo u rikverc. No sačekajmo naredne epizode, ne dajmo se zavesti predrasudama.

Peti dan

Lijepo reče Dean Duda: u široku koaliciju takozvanih progresivnih snaga koje će na referendumu biti “protiv” treba ući debelo začepljena nosa, jer su vlastitu naprednost naglo otkrili, štoviše, gurnuli u prvi plan upravo oni koji su godinama svesrdno zagovarali iseljenje staraca iz središta Zagreba (s obrazloženjem da veliki stanovi trebaju pripasti bogatašima jer penzići ne mogu plaćati režije i zaustavljaju društveni razvoj). S njom se danas ponose i oni koji iz dana u dan služe kao agitprop banka, koji reklamiraju pozicije moći itd. Sve je u ovoj državi postalo napredno, osim ovih nazadnjaka oko Željke Markić. Mali se račun svi nude platiti, kaže poslovica, čija bi dopuna mogla biti: svi su idealisti dok se to ne kosi s interesima njihove lisnice.

“Peti dan”, koji je terminski konkurirao utakmici Hrvatske i Islanda, na momente je bio znatno atraktivniji od nogometa. Teško je reći govori li to više o nogometnoj ili intelektualnoj sceni, ali broj prebacivanja s Prvog na Treći ide u korist “Petog dana”, što znači da se emisija solidno drži.

Treća runda 

Ezoterično mladunče Trećeg programa, “Treća runda”, vrijedan je javni sadržaj koji će biti još vredniji ako bude dorađivan. Debatna forma očajnički je nedostajala našim televizijama, no umjesto da je – bogomdanu za komercijalnu eksploataciju – zavrte Nova, RTL ili HTV 1, dobili smo je, zapravo predvidivo, u intelektualnom rezervatu Deana Šoše & comp. na HTV-u 3. Hrvatskoj treba artikuliran sukob ideja, argumenata, činjenica i svjetonazora. Hrvatskoj treba diskurzivnosti. Treba joj osmišljenih platformi izlaza iz depresije koja je postala prirodno agregatno stanje ove nacije, koja je još do jučer bila ambasada vedrine. “Treća runda” manje je dvoboj, više dijalog, što i nije loše jer će stvar usmjeriti više prema info nego prema entertainment dimenziji, no ne bi bilo loše da se gosti katkad malo počepušaju i da leti perje. Jelena Jindra nije u cijelosti iskoristila kapacitet dvojice odličnih gostiju, Vjerana Zuppe i Gordana Lauca, ozbiljnih, načitanih ljudi, koji nesumnjivo mogu kotirati kao dobri odvjetnici javnog interesa. Od zapaženih misli koje su izrekli u “Trećoj rundi” ostala je ona Laucova da su “sve zemlje koje su se orijentirale na turizam, od Tajlanda nadalje, siromašne, Austrija nije turistička zemlja iako ima turizam”, dok se Zuppa nije proslavio nekom povijesnom sentencom, nego je više tukao po “trećem putu”, Račanu i Tomcu… Bilo bi zanimljivo i da je barem netko od troje ljudi u studiju došao do pitanja što će Vladi koja u četvrtak ne zna o čemu će glasati u petak Strategija 2030. Ona je predviđena samo za ozbiljne zemlje.

Iskonova kampanja

Iako oglas za Iskon, fantastična reklama “Prošla baba s kolačima” (najbolja na našim televizijama u posljednje vrijeme) zapravo je angažirana društvena kritika, metafora koja u četiri riječi prikazuje sve naše nedovršene reforme i propale šanse. Kod nas se radi uvijek o istome: o razvlašćivanju politokracije i spuštanju moći nadolje. O uvođenju onoga što su Kardelj i Bilandžić zvali “zakon tržišta”, a sad se zove samo “tržište”. Reforma 1965. nije uspjela; reforme Ante Markovića iz 1990. i 1991. svim su se silama potrudili zaustaviti Bora Jović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, kojima je Marković bio glavni neprijatelj. Ivica Račan započeo je neke reforme, pa su ga birači kaznili izbornim fijaskom, dok Zoran Milanović s reformama ide toliko daleko koliko idu Slavko Linić i Siniša Hajdaš Dončić. Dok mi marširamo u mjestu, ostali napreduju – Češka, Poljska, Slovačka prestižu nas velikom brzinom, a mogli bi i drugi. Potom patimo za propuštenim šansama. Kako to nazvati ako ne “prošla baba s kolačima”? Bravo!

Dnevnik HTV-a

Policija vodi Nadana Vidoševića, no nigdje ne vidimo lisice. Svejedno, lijep prizor lijepog Nadana. Samo nekoliko dana ranije, Vidošević je kupio još jednu vilu za 200 tisuća eura, iako je bio u fokusu javne pažnje, pa je očito da se sam sebi činio neranjivim. Mirjana Krizmanić tvrdi kako je riječ o bolesnoj pohlepi; neki psihijatar u “Jutarnjem” da je riječ o “omnipotentnom deliriju” (uvjerenju o vlastitoj svemoći, potkrijepljenom nizom neprekinutih uspjeha), dok drugi psiholog navodi “hubris sindrom” (narcistički poremećaj koji se očituje u potrebi da se preko noći stekne veliko bogatstvo). Takvi su likovi kod nas posljednjih godina počinili pravi egocid, serijski su se poubijali s visina vlastita ega.

Nije, međutim, tolika zagonetka što je poremećeno u Nadanu (kako se čini, on u kasti političkih vođa više predstavlja normu nego devijaciju), koliko je važno pitanje što je to u društvu što omogućava serijsku proizvodnju ovakvih tipova. Čini se da je to posvemašnji nedostatak institucija, koje umjesto zakona provode volju ličnosti koje ih vode, pa nemamo DORH nego Mladena Bajića, nemamo predsjednika nego Tuđmana, Mesića ili Josipovića, a ako se sa svima spetljaš – poput Nadana – onda možeš jako, jako dugo izdržati. Valjda će i toj konjunkturi doći kraj, pa da možemo reći – prošla baba s kolačima.