Isprekidano “suđenje stoljeća”

Dugo očekivano suđenje Miroslavu Miškoviću, njegovom sinu Marku i još devetoro optuženih za zloupotrebu službenog položaja i utaju poreza počelo je prošloga četvrtka u Beogradu: pročitana je optužnica, pa je prvooptuženi Mišković počeo svoju obranu u kojoj je, kako se i očekivalo, tvrdio – često vrlo emotivno i skačući s teme na temu – da je nevin i da se ustvari ne sudi njemu, već kompletnoj privredi Srbije.

Sama optužnica tereti Miškovića za izvlačenje novca iz putarskih poduzeća, u koja je najprije investirao, da bi – što mu Tužiteljstvo za borbu protiv organiziranog kriminala zamjera – odlučio izaći iz putarskog poduzeća “Niš” i tako prouzrokovao štetu od oko 150 milijuna eura; svega tu ima, i početka ekonomske krize u svijetu, i predbacivanja zbog toga što Mišković nije novac uložio u spas biznisa putarskih poduzeća, već su ona “nekoliko mjeseci” po njegovom izlasku iz njih počela upadati u blokadu i dospjela ili do stečaja ili do raskida privatizacije i restrukturiranja. No tu je i odgovor Miškovića da su sva putarska poduzeća počela propadati ili su propala dvije do četiri godine nakon što se on povukao iz cijeloga posla.

Suđenje je izazvalo golemo zanimanje javnosti, tu su bili brojni strani i domaći novinari, publika, ali i nekoliko promatrača, zvučnih imena iz vrlo značajnih odvjetničkih ureda iz Evrope i SAD-a. Oni će, kako su najavili Miškovićevi odvjetnici, pomno pratiti sve što se u sudnici događa i o tome obavještavati najširu javnost, što bi trebalo zabrinuti (kako se to tumači) potencijalne ulagače za kojima srpska vlast toliko vapi.

Miškovićeva obrana, kako to proizlazi iz odgovora na optužnicu, ali i koncepta obrane objavljenog na njegovoj internetskoj stranici (čega se prvog dana iznošenja obrane baš i nije držao!), bazirat će se velikim dijelom na činjenici da on nije bio odgovorna osoba ni u jednoj putarskoj firmi, već je bio investitor, kao i na tome da ni u jednoj od tih firmi nije bio dioničar, pa ni kontrolni, kako to tvrdi optužnica. Optužnica je, kaže Mišković, nelogična i pravno i ekonomski, pa obrazlaže: po optužnici, on i suoptuženi Milo Đurašković dogovorili su se 2005. kako da iz putarskih poduzeća izvuku novac preko kredita UniCredit banke od 25 miliona eura i da su zbog toga 2011. i 2012. ona upala u financijske teškoće. “A ja pitam kako smo uložili 60 miliona evra, da izvučemo 16? To nije logično, kao što nije logično mešati ulogu finansijskog i strateškog investitora”, kaže Mišković. “Koliko je logično i ovo: putarska preduzeća su, prema konsolidovanom bilansu, 2007. godine pravila 270 miliona prihoda i imala profit od 32 miliona eura. Mogli smo da legalno podelimo dobit i da dobijemo više od ovog što nam tužilaštvo pripisuje kao nelegalnu dobit. Ako nam je cilj bio izvlačenje para, zašto to nismo uradili?!”

Vidjet ćemo kako će suđenje teći, ali već i sad ima spornih stvari. Najprije, Mišković je – kao i Ivo Sanader u Hrvatskoj prije koju godinu – označen kao najveće zlo u Srbiji i najveći uspjeh vlasti u borbi protiv korupcije (uzgred, u optužnici se nigdje ne spominje korupcija!), vlasti koja je odavno donijela presudu da je kriv. U pritvoru je proveo sedam i pol mjeseci, pa je čak i Ustavni sud Srbije ustanovio da je pritvor bio neustavan, što je također dovelo do uzbune u redovima vlastodržaca, koji se nisu libili napasti i taj sud zbog njegove odluke. Nadalje, Miškoviću je napokon odobreno da se brani sa slobode, ali uz jamstvo od 12 milijuna eura – nikako drukčije nego u gotovom novcu, čime je postao jedini osumnjičeni, odnosno optuženi koji jamstvo nije mogao položiti založivši nekretnine, već isključivo keš.

Problem kvalifikacije djela također je sporan, ali ne samo u slučaju Mišković, već i u ostalim slučajevima u kojima je posrijedi bila zloupotreba službenog položaja. Nakon silnih upozorenja domaće i strane stručne javnosti, krajem prosinca 2012. Krivični zakonik je napokon izmijenjen i na snazi su precizirane i jasnije odredbe o zloupotrebama u privredi od onih “kaučuk normi” po kojima su vođeni raniji brojni postupci. No potom je Republičko javno tužilaštvo dalo rok u kojem se svi postupci koji su u tijeku trebaju uskladiti (i prekvalificirati) s izmijenjenim propisima; to je i učinjeno, no nakon toga se postavilo pitanje retroaktivnosti i činjenice da u vrijeme kad su osumnjičeni ili optuženi navodno počinili kazneno djelo, to novo djelo uopće nije bilo propisano pozitivnim zakonima. A nitko ne može biti suđen za kazneno djelo koje nije bilo zakonom propisano u vrijeme počinjenja djela.

To pitanje će očito ostati otvoreno dok netko od “pogođenih” ne potraži mišljenje i pravdu pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu… Kod “slučaja Mišković i ostali” vidljiv je još jedan povelik problem, gotovo stalan u srpskom pravosuđu: dokazi se ne prikupljaju u istražnom postupku, već se glavna rasprava uglavnom pretvara u istragu. Jedino tako se može iščitavati činjenica da tijekom istrage nisu prihvaćeni dokazni prijedlozi obrane, ni svjedoci, ni prijedlozi za vještačenja, već se rukovodilo isključivo tužiteljskim dokaznim prijedlozima. To je već viđeno u brojnim velikim suđenjima koja su, i zbog toga, beskonačno dugo trajala i koja su se od “suđenja stoljeća” (tako se danas kvalificira i suđenje Miškoviću) pretvarala u oslobađajuće ili minimalno osuđujuće presude.

Zanimljiv je i tajming suđenja: počelo je u dva dana – i to u poslijepodnevnom terminu – studenoga, a nastavak je zakazan za 26. i 27. prosinca. Na te datume već su se pobunili promatrači, koji tih dana praznuju božićne praznike, ali bez rezultata. Potom će, dakako, slijediti novogodišnji i božićni praznici u Srbiji, tako da se pravi početak suđenja ne može očekivati prije (najranije) druge polovine siječnja iduće godine. Sve to djeluje prilično neozbiljno: ako je već “suđenje stoljeća” posrijedi, valjda se moglo organizirati da neometano teče barem neko vrijeme, a ne tek četiri dana godine 2013., i to uz talambasanje vlasti o silnoj borbi protiv korupcije i narodnu sreću što je najbogatiji Srbin doveden pred sud.