Janusovski Istanbul

Istanbulski je zrak u nekim četvrtima težak: na užarenom betonu Okmeydanıja – naročito oko alevijsko-kurdskog slama Mahmut Şevket Paşa Mahallesi – zagušen je dugim zatvorskim kaznama, svakodnevnim marševima i prosvjedima, sukobima s policijom i hapšenjima. Vječno frustriranom, mučnom revolucionarnošću o kojoj turobno ali prkosno vrište srpovi i čekići te natpisi na zidovima, uglavnom akronimi lijevih i ekstremno lijevih, pa i onih organizacija koje zbog napada na civilne ciljeve EU i SAD smatraju terorističkima: DHKP-C, MLKP, DHP, ESP i, naravno, PKK. Tu su i naizgled bizarne parole poput “Zaustavite izolaciju u zatvorima F-tipa”, u kojima su u samicama, zahvaljujući krajnje represivnim i preširoko postavljenim antiterorističkim zakonima, utamničeni politički zatvorenici, tisuće i tisuće njih.

DeHašKaPe-Dže (DHKP-C) ili Revolucionarna narodnooslobodilačka partija Fronta regrutira se dobrim dijelom upravo među alevijskim stanovništvom: pripadnici te barem desetmilijunske šijitske sekte iz Anatolije, sklone ljevici, osjećaju se potlačeno od sunitske većine, kao što se i Kurdi osjećaju potlačenima od Turaka. Policija u slam ne ulazi osim u oklopnim vozilima, jedini supermarket je blindiran, a nema ni bankomata: u bijesu bi naime brzo bili uništeni. Možda autonomiju četvrti najbolje ilustrira crtica da lokalci ovdašnji park zovu imenom Sibel Yalçın, koja je kao osamnaestogodišnja komandantica podružnice DHKP-C-a 1995. bombom napala sjedište tada vladajuće Stranke pravog puta Süleymana Demirela i potom bila ustrijeljena u tom parku. Organizacija ubija turske agente tajnih službi, američke i NATO-ove oficire i biznismene; iznude, otmice i samoubilački bombaški napadi do danas su njezin potpis. Sve je ovdje nabijeno tenzijom, pa će vas i prodavač u dućanu zagrliti, polagano prisloniti svoja usta na vaše uho i konspirativno ali gorljivo prošaptati mitsku riječ: “Öcalan…”

– Najpotlačeniji i najmarginaliziraniji ljudi u Istanbulu žive ovdje. Čak i kada se dogodi zločin, radije će pokušati stvar riješiti sami nego da zovu policiju – kaže naša cimerica Aysu, pušeći cigaretu za cigaretom.

Tijekom našeg posjeta Istanbulu primila je novu presudu: osam godina zatvora zbog članstva u marksističko-lenjinističkoj kompartiji. Preostaje samo emigracija…

Država i policija u Okmeydanıju, kažu momci s kojima razgovaramo, ne znače sigurnost nego opasnost, nasilje i represiju: njihov četrnaestogodišnji prijatelj Berkin Elvan već je mjesecima u komi, nakon što ga je tijekom prosvjeda u parku Gezi u glavu pogodio spremnik suzavca, premda je samo izišao na ulicu kupiti kruh; u srpnju je policija ispendrečila mirni skup na kojem su njegovi roditelji pokušali pročitati izjavu. U još jednoj alevijskoj četvrti, Gaziju, policija je 1995. ubila dvadesetak prosvjednika. Na kraju su svega dvojica pripadnika snaga reda i mira dobila simbolične kazne, a obitelji su Tursku tužile – i dobile proces – pred Europskim sudom za ljudska prava.

– Jedan od većih problema uz, naravno, nezaposlenost, nedostatak je javne rasvjete. Ali nemamo je zato što ako policija pokuša doći, poduzimamo potrebne mjere: rušimo stupove od struje i koristimo ih kao barikade – kaže jedan od naših sugovornika.

Živa istina: nekoliko dana ranije dočekali su nas sagorijevajući ostaci molotovljeva koktela, rastopljeni asfalt, oboreni rasvjetni stup… Zrak je ovdje težak, a patnja, žrtva i borba organizirani su u oblik života.

– Svaki novi pripadnik jedne organizacije – kaže nam Zafer, naš drugi domaćin – prvo nauči imena svih njezinih ubijenih mučenika. Svi po naročitom zlu spominju 1980. i vojni puč Kenana Evrena, koji je žestokom represijom i desecima tisuća hapšenja uništio ljevičarske organizacije…

Za razliku od okmejdanijevske lijeve melankolije, Tarlabaşı je drugačiji: prigušeniji, sentimentalniji, naročito kada na pročeljima starih zgrada ožive boje, zelena, crvenkasta i plava, a strmoglave uličice zažamore zaigranom djecom. I ovdje su te uske ulice pune života – i smeća (“Dobro posluži za barikade”, kaže Zafer). I ovdje se roba za prodaju prenosi drvenim kolicima, zgrade su također ponešto nepravilne i dućančići zbrčkani, ali Tarlabaşı ima patinu. Na tim kućama, prilične kulturne vrijednosti, podignutima u 18. i 19. stoljeću, još se vide grčki i armenski natpisi, no originalni stanovnici pobjegli su nakon pogroma nad ne-Turcima 1955. godine. Ipak, na prilazima četvrti – svega nekoliko stotina metara od mondene İstiklâl Caddesi (Ulice nezavisnosti), istanbulske Pete avenije, krcate skupim dućanima i kićenim palačama – uzdižu se stražarnice, željezne ograde, oklopna vozila i trupe naoružane automatskim puškama. Nisu tu samo zbog polusvijeta, dilera s kojima smo zamalo upali u nevolju zbog fotografiranja ili transseksualnih seksualnih radnika koji, kaže Aysu, u turskom društvu predstavljaju svojevrsne homini sacer koje nije grijeh ubiti. Ne, jer u kuće prognanih doselili su se prognani: Istanbul je naime – kako je svojevremeno ustvrdio sam Demirel – najveći kurdski grad.

Kako bi uništila potporu koju Radnička partija Kurdistana (Partiya Karkerên Kurdistan) uživa na jugoistoku zemlje, turska je vojska devedesetih ispraznila tisuće sela, a velik broj njih zapalila. Državna komisija broj protjeranih procijenila je na 360 tisuća, autoritativni povjesničar David McDowall spominje tri milijuna. Zrak je ovdje ispunjen tisućama sablasnih priča, poput one Bêrîvan Serhati, deportirane prije dvadeset i pet godina iz sela u blizini grada Mardina.

– Ratni avioni su napali selo i ubili sedmoro ljudi. Vojska je došla, pokupila sve ljude i objasnila da moramo napustiti selo ili će ga zapaliti. Tukli su ljude kako bi ih prisilili na odlazak. Prvih smo godina u Istanbulu jako teško živjeli, sedam obitelji u jednoj kući, radili smo najgore moguće poslove – kaže. Razlog protjerivanju je taj što su podupirali gerilce i davali im hranu.

– A to su naša vlastita djeca – dodaje sjetnim, ali reskim, neslomljenim glasom. Njezin je sin poginuo u brdima, u borbi protiv države, kao i dvoje njezinih nećaka. Nikome od njih ne zna se za grob.

– Vidjeli smo mnogo krvi i smrti, a država nas maltretira i želi otjerati i odavde. Potpuno su protiv Kurda. Oni ih mrze. Tražimo slobodu za sebe, svoj identitet i svojeg vođu te obrazovanje na materinskom jeziku – kaže naša sugovornica, pa zaključuje: – Prolijevanje krvi je besmisleno, ne želimo ni smrt turskih mladića.

Tursko-kurdska krv teče više-manje neprekidno posljednjih trideset godina: od 1984., kada je Kurdistan, odnosno jugoistok Turske, PKK definirao kao tursku koloniju i pod vodstvom Abdullaha Öcalana pokrenuo oružanu pobunu, ubijeno je četrdesetak tisuća ljudi. No povijest sukoba seže još ranije: za razliku od Osmanskog Carstva, u kojem su uvijek imali autonomiju i bili lojalni podanici, suvremena je Republika Turska, u odlučnom pokušaju uspostave nacionalne države, još ranih dvadesetih započela s asimilacijom po načelu “jedan jezik, jedna zastava, jedna nacija”. Već su do kraja tridesetih u slamanju kurdskih pobuna ubijeni deseci tisuća ljudi. Iako na tom plemenskom području nikada nisu posve zaživjele institucije države, represija je uz manje čarke donekle održavala mir sve dok Öcalan – za nacionalno osviještene Kurde neprikosnoveni Serok Apo (Vođa Apo), čiji je ugled (i kult ličnosti!) gotovo nemoguće precijeniti – nije potkraj sedamdesetih započeo po cijelom jugoistoku dijeliti audiokasete sa svojim govorima. Uskoro je, uz pomoć Sirije i komunističkih frakcija PLO-a, stvorio moćnu i masovnu organizaciju s desecima tisuća boraca i milijunima simpatizera, koju druga najjača vojska NATO-a nije uspjela uništiti ni tijekom tri desetljeća. Kurda samo u Turskoj ima dvanaest do petnaest milijuna; ne podupiru svi PKK – partija je u prošlosti ubijala civile “kolaboracioniste”, čitava sela, a bilo je, navodno, i brojnih egzekucija “disidenata” i “nelojalnih” članova stranke u staljinističkom stilu. Ali barem za polovicu turskih Kurda riječ je o istinskim borcima za slobodu. Turska je zabranila njihov jezik, osobna imena i sve političke partije putem kojih su pokušavali legalno djelovati, nasilno promijenila nazive tisuća naselja, a simpatizeri PKK-a često su krajnje neljudski mučeni.

Şerafettin Elçi (inače ministar u vladi!) osamdesetih je odrobijao godinama zbog toga što je rekao: “U Turskoj postoje Kurdi. I ja sam Kurd.” Sam Öcalan je od 1999. zatvoren na otoku İmralı, nakon što ga je turska tajna služba uhapsila u Keniji. Od tada je napisao niz knjiga, odustao od nezavisnoga, socijalističkoga Kurdistana i razvio teoriju “demokratskog konfederalizma” – antistatističkoga, demokratskoga društvenog uređenja, projekta alternativne modernosti, u kojem bi Kurdi imali svoju autonomiju makar živjeli na području četiri različite nacije-države. Možda neobična paralela, no na prvi pogled podsjeća na Kardelja, samoupravljanje i odumiranje države…

Nakon što je 2012. sa stotinama ubijenih bila najkrvavija u duže vremena, vlada AKP-a (Stranke pravde i razvoja), odnosno autoritarnog premijera Recepa Tayyipa Erdoğana, započela je pregovore s Öcalanom, koji je pak iz zatvora u ožujku proglasio prekid vatre. Mirovni proces trebao bi riješiti historijski sukob, no do danas nije postignuto gotovo ništa; štoviše, opet se zvecka oružjem. PKK i legalno krilo organizacije BDP (Stranka mira i demokracije) smatraju da vlada nije ponudila ništa; tzv. demokratski paket donesen potkraj rujna nudi tek nastavu na kurdskom u privatnim školama – ni riječi o decentralizaciji, ukidanju etničke diskriminacije u ustavu (“Svaki građanin Turske je Turčin”) i promjeni antiterorističkih zakona. Vlada zamjera da je PKK zaustavio dogovoreno povlačenje tisuća gerilaca u sjeverni Irak. Nacionalisti Erdoğana sumnjiče i da mu je do dogovora s Kurdima samo da dobije njihove glasove kako bi promijenio Ustav, izglasao predsjednički sustav i koncentrirao svu moć u svojim rukama.

Kao što Istanbul, osim svojih turističkih veduta Aje Sofije i Plave džamije, imidža sekularnog bisera Bospora, grada divlje zabave i biznisa (tu se proizvodi 40 posto turskog BDP-a), ima i svoju mračnu utrobu, tako i Turska ima janusovsko lice: s jedne strane blistav neoliberalni gospodarski uspon i otplata svih dugova MMF-u, s druge raširena duboka nejednakost i 16 posto stanovništva ispod crte siromaštva; djelomična demokratizacija i suzbijanje utjecaja vojske, a istovremeno, 2012., najveći broj zatvorenih novinara na čitavom svijetu. Sve vrvi povijesnim traumama – i teorijama urota: DHKP-C je, navodno, povezan s Ergenekonom, ultranacionalističkom organizacijom oficira i tajnih službi, koja koristi lijevi terorizam ne bi li dobila izgovor za intervenciju; iza ovogodišnjih prosvjeda u Geziju stoji Lufthansa, a Erdoğana pokušavaju ubiti telekinezom (autora ove tvrdnje Erdoğan je u međuvremenu imenovao za savjetnika!)… Sve je tu povezano sa svime, svi su saveznici i neprijatelji, prelamaju se klasni, nacionalni i interesi velikih sila i ništa nije jednoznačno; sve u svemu, na jugoistok Turske krećemo s doživljajem da je suština ove zemlje, da upotrijebimo Churchillovu izreku o Rusiji, zagonetka umotana u misteriju unutar enigme.