Povratak ustaša

Tko je ovih dana imao priliku razgovarati s nekim bivšim našijencem iz ex-Jugoslavije, morao je slušati začuđena pitanja vezana uz najnoviju provalu hrvatske radikalne desnice, od kojih su neka išla čak do – zar vam se to vraćaju ustaše?! Ne, ne misli se tu samo na sveprisutno “U”, na Marka Perkovića Thompsona ili na masovnu stadionsku aklamaciju državi Ante Pavelića, to je ovdašnja kolektivna memorija već sažvakala i probavila, nego doslovce na mogućnost dolaska proustaške desnice na vlast. A onda je, čujem, jedan istaknuti intelektualac, koji pamti vremena ustaške države, vrativši se ovih dana kući u Zagreb nakon puta u inozemstvu, rekao baš to. Imam dojam kao da sam se vratio u NDH! Razumije se da to treba uzeti ipak više metaforički. Kada se ustašku Endehaziju naziva marionetskom državom, to ne znači samo da je bila poslušnik svojih nacifašističkih gazda, nego da je i nastala uz direktnu njemačko-talijansko-mađarsku potporu. A ništa slično danas ne postoji.

Postoji, međutim, trend ubrzanog uspona šovinističke desnice širom Evrope koja je, istinabog, s izuzetkom možda samo Mađarske, Grčke i Francuske, svugdje u izrazitoj manjini. Ali ni ta manjinska pozicija ne mora biti presudna za njenu budućnost. Ako se apstrahira spomenuta činjenica da su se nametnuli na krilima moćnih njemačko-talijanskih zaštitnika, ni ustaše u početku nisu izgledali kao netko tko ima bogzna kakve izglede da uspije. Pavelić je ušao u Zagreb u pratnji samo dvjestotinjak ustaša, tako da Nijemci u početku i nisu računali s njim kao poglavarom nove satelitske države. Ipak, NDH je zaživjela s njim na čelu zahvaljujući dvjema činjenicama koje su bile presudne: jedna je snažna, iako ne sasvim bezrezervna podrška Katoličke crkve, a druga neutralno i pasivno držanje najveće političke stranke onog vremena, Mačekovog HSS-a. I tu se već sasvim jasno nazire naizgled mala, ali čvrsta kopča sa sadašnjim vremenom. Jer ako malo promiješaš papiriće u šeširu, sva ta tri aktera i danas su prisutna, samo pod različitim imenima, a u jednom slučaju i pod istim.

Ona mala militantna manjina koja se želi nametnuti većini su ovi protućirilični stožeri i kriptoklerikalne inicijative za zaštitu braka. Moćni podržavatelji iz pozadine su Karamarkov HDZ i opet, kao i prije sedamdesetak godina, Crkva. A poziciju mačekovski pasivne većine zauzele su neke ključne državne institucije, prvenstveno Ustavni sud i predsjednik Republike, dio parlamentarnih stranaka te razmrvljene organizacije civilnog društva, koje se nisu u stanju ujediniti i snažnije oglasiti čak ni o stvarima koje čine jedini vidljivi smisao njihovog postojanja. Sve se dakle posložilo gotovo u dlaku kao prije sedam desetljeća, osim međunarodnog okruženja, koje jednim dijelom također odgovara hrvatskoj ustašoidnoj desnici, ali u onom glavnom, u činjenici da ona danas nema podršku snažnog vanjskog protektora – ipak ne. No i to se može nadoknaditi jednom drugom činjenicom, koja u bitnom razlikuje ovo sadašnje vrijeme od onog iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. To je da je tada postojao snažan antifašistički pokret pod vodstvom komunista, koji su ga podigli na, pokazalo se, pobjedonosnoj poluzi hrvatsko-srpskog bratstva protiv stranog okupatora i ovdašnjih kvislinga. I sada, kada je od tog bratstva jedva išta ostalo, a novoustaška desnica upravo provodi pripreme za završni obračun s njim, antifašizam je zakonomjerno skliznuo u frazu koja praktički ne znači ništa. Jer bez te žive supstance na kojoj je stvoren, njegove pobjedničke zastave jednostavno su se morale pretvoriti u krpe koje beživotno vise na stjegovima i u onim rijetkim prigodama kada ih se netko sjeti istaknuti.

Sasvim u skladu s tim, gotovo da više uopće nema ili su u odumiranju relevantni politički akteri koji se aktivno i ne bježeći od suštine pozivaju na antifašističke tekovine, s rijetkim izuzecima kao što je premijer Zoran Milanović, koji povremeno progovori o oružanom hrvatsko-srpskom bratstvu. Ali to je malo, toliko malo da to izgleda shvaćaju i neki u samom SDP-u, pa frustracije liječe istresanjem na križarsku desnicu, kao Nenad Stazić, koji predviđa da će jedna od prvakinja te desnice Željka Markić otvoriti dom za djecu iz jednoroditeljskih obitelji u Jasenovcu, ili Nikša Spremić koji ju je usporedio s Adolfom Eichmannom. Puno mirnije, ali sustavnije, to radi dio političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj, što u ovu priču napokon ulijeva i nešto optimizma, ali samo dok čovjek ne pomisli da bi Srbi uskoro mogli biti još jedini koji u Hrvatskoj njeguju tradiciju antifašizma.

Jer antifašizam će tada, ostavši bez izvorne supstance na kojoj je stvoren, stvarno ostati samo mrtvo slovo na papiru. U međuvremenu gledamo sve masovnije obrede njegovog javnog ponižavanja, kao što je ova najnovija “akcija stadion” u Maksimiru, kada je Joe Šimunić, uz asistenciju golemog dijela publike (i još golemiju podršku na Facebooku), organizirao ustaški performans s masovnim izvikivanjem pokliča “Za dom spremni”. Namjerno koristim termin “akcija stadion”, jer je on nastao na događaju iz 1941. sasvim drukčijeg predznaka, kada su ustaše na istom mjestu pokušali razdvojiti srednjoškolce srpske i židovske nacionalnosti od hrvatskih vršnjaka, ali im to zbog otpora koji su organizirali mladi komunisti nije uspjelo. E, sada jeste. Ovaj put nije bilo nikoga da pruži otpor i cijeli je događaj protekao u znaku velike zamjene uloga. Oni koji su u NDH razdvajali i sortirali srednjoškolce po krvnim zrncima danas su heroji, a oni koje se na taj način segregiralo, etnički su otpad koji ništa bolje nije ni zaslužio. To je onda dobilo odraz i izvan maksimirskog stadiona, jer su osude Šimunićevog performansa bile nesrazmjerno male, a nogometne i druge sportske organizacije čak se i otvoreno sprdaju s očekivanjima da poduzmu oštre kaznene mjere. Očito im je draže da to obavi FIFA, kao desetljeće-dva unatrag, kada se radije “ponosno” podnosilo međunarodne batine nego svojom voljom mijenjalo politiku prema Srbima i ostalim manjinama.

Ali to nije najgore u ovoj priči, jer ona zrcali i ukupni saldo hrvatske države nakon dvadesetak godina postojanja. Kada je Tuđman došao na vlast, mnogo toga je obećao, kapitalistički ekonomski prosperitet, političke slobode…, a samo je jedno odmah ostvareno – pravo na mržnju prema Srbima i drugim manjinama. I sada, kada je jasno da je od obećanog malo ili nimalo ispunjeno i da je Hrvatska neuspješna zemlja, ta mržnja, to jedino što je ostvareno, buja kao nadomjestak za sve ostalo.