Borba u gradu opasnija je od one u šumi

Jedan za drugim, serijali o Zagrebu u Drugom svjetskom ratu polako se pomaljaju iz bunkera Hrvatske radiotelevizije i pojavljuju pred gledaocima. Devedesetih se godina, zbog znanih političkih razloga, teško moglo očekivati da će taj žanr naći svoje mjesto u regularnom televizijskom programu, ali poslije pobjede koalicije početkom 2000. godine, polako je krenulo s otopljavanjem. Pa su tako pred publiku izašli junaci serijala “Kuda idu divlje svinje”, kao i oni iz “Nepokorenog grada”. Međutim, postojala je još jedna dramska serija o ilegalnom Zagrebu, koja je dulje od ostalih čekala svoj red na debunkeriranje. Riječ je o “Sumornoj jeseni”, nastaloj 1969. godine u režiji Zvonimira Bajsića, a rađenoj prema zapisima Ivana Šibla, koja se odnedavno reprizira petkom navečer na Trećem programu HTV-a. U devet epizoda pratimo radnju s dvoje ilegalca u glavnim ulogama: Zvonimir Črnko glumi Drena, a Magda Fodor ilegalku Muru. Tu je i njihov glavni antagonist, ustaški satnik kojeg igra Sven Lasta.

Prva akcija u prvoj epizodi napravljena je kao po receptu o kojem je svojedobno govorio talijanski politički publicist Ignazio Silone. Onaj prvi hrabri pojedinac koji je na zidu napisao “ne”, zadao je prvi udarac fašizmu, kaže Silone. Tako otpočinje i “Sumorna jesen”, s grafitima protiv fašizma koje ispisuje troje mladih ilegalaca. Inače, u cijelom serijalu ilegalci su najčešće sami, a ponekad se, kao Mura u trećoj epizodi, osjećaju posve napušteno. Muri su drugovi stradali, a grad joj je neprijateljski, stran ili, u najmanju ruku, ravnodušan prema njoj i njezinoj borbi. “Jer borba je u gradu opasnije od one u šumi”, kaže Komunar (Mirko Švec), jedan iz udarne grupe.

Autorski duo Šibl – Bajsić ravnodušnu građansku klasu prikazuje baš onakvu kakva ona jest, kao sitnopotkazivačku ili je, u boljoj varijanti, reprezentira prostodušni puk koji, eto, samo “želi bez puno buke proživeti svoj život”. Tako u prvoj epizodi iznervirani stanar pokazuje agentima u kojem je pravcu pobjegla ilegalna grupa nakon obavljene akcije, a u drugoj blesava profesorica samoinicijativno agentima prokazuje svoga bivšeg učenika. Istina, neki drugi iz profesorskog zbora prave se da ga ne poznaju, što će reći da tu ima i pasivnog otpora, ali je to valjda najviše dokle ta klasa može dosegnuti. Onaj prostodušni Zagreb rado prisustvuje njemačkoj pleh-muzici, promenadnim koncertima na Zrinjevcu, a na zagrebačkom im se krugovalu puštaju lagane talijanske kancone. Za zadrtiji dio tog staleža, za one kojima je stalo do dodatne fašističke indoktrinacije i demagogije, daje se slikopis “Židov Süss”.

Osim o borbi ilegalaca u jesen 1941. godine, to je i serija o dva Zagreba, jednog uskog, purgerskog i kukavičkog, i onog drugog, odvažnog, požrtvovnog i fakinskog. Taj potonji utjelovila su dvojica Zvonimira, Zoričić koji glumi Maksija i Črnko koji glumi Drena. Možda je Šibl svoj filmski alter ego u ovoj dramskoj seriji iskombinirao upravo od ta dva lika.

Ako treba izdvojiti nekog iz šire glumačke ekipe, spomenimo da je izvrsna epizoda Mrhe u  izvedbi Ignaca Pavkovića, kao bivšeg revolucionara koji je pokleknuo i postao ustaški konfident i batinaš. Mrha reprezentira tipičnog “ninista”, danas toliko prisutnog tipa građanina u našem društvu koji, ako je ikako moguće, ne bi ni lijevo ni desno. Tako u jednom trenutku zavapi da želi “otići negdje gdje nema ni ustaša, ni Švaba, ni revolucionara, neka sve ide u božju mater”. Jednako tako je pamtljiva epizoda Božidarke Frajt koja glumi prostitutku dobrog srca i u seriji izgleda upravo senzacionalno.

Bajsić izvrsno režira akcione scene. Tako je već u prvoj epizodi sjajno prikazao noćni sukob ilegalaca i agenata ispred ulaza tvornice Franck, kao što je i nekoliko epizoda kasnije krajnje spretno prikazao bijeg Drena od agenta Lojza (Edo Peročević). Inače, režiser je za ovu seriju, godinu dana nakon njezinog emitiranja, dobio Nagradu grada Zagreba.

Zvonimir Črnko tih je godina bio, kako bi se to danas reklo, na vrhuncu svoje glumačke slave. Glumio je vani, kod evropskih režisera, poput Karela Reisza, Miklósa Jancsóa i češkog režisera Vojtěcha Jasnýja, ali je posljednjih dvadeset godina života (umro je 2008.) odustao od glume. Filmski kritičar Tomislav Kurelec povodom glumčeve smrti napisao je da je “slovio kao težak suradnik, jer nije htio tumačiti likove iza kojih nije mogao stati svojim i glumačkim i osobnim integritetom, pa čak ni izgovarati rečenice u kojima nije nalazio dublji smisao”. Može se slobodno reći da s ovom serijom Črnko nije imao problema, jer dijalozi sasvim sigurno nisu plitki i iza njih je mogao stati svojim glumačkim integritetom.

Za situaciju u kojoj su se našli junaci ove serije, dakle zagrebačka ilegalna omladina, možda bi najbolje odgovarao naslov romana Ante Zemljara “Nikako do mladosti”. Naime, baš poput likova iz Zemljarova partizanskog i autobiografskog romana, njegovih drugova koji su svoje živote i mladost ostavili u ratu na Kvarneru, tako i Šiblovi junaci svoju mladost gube na ulicama Zagreba, ne uspijevaju je doseći, ne stignu je proživjeti kako treba i tek se u predasima od borbi, na trenutak ili dva, mogu prepustiti svojim godinama.