Intrigator

Pokrenuta rasprava o svrhovitosti postojećeg modela mirovinskog osiguranja

Glup ko drugi stup

Nisu se svi složili da bi drugi stup trebalo ukinuti i novac prebaciti u prvi, kao što su odavno uradile mnoge (post)tranzicijske zemlje. No barem se kritički propitalo temu

Konačno se u Hrvatskoj sastalo nekoliko iole relevantnih subjekata da prodiskutira o svrhovitosti drugog stupa mirovinskog osiguranja i poželjnoj budućnosti štednih ulaganja koja su tamo dosegnula ukupno 54 milijarde kuna. Da podsjetimo, radi se o dijelu obavezne mirovinske štednje koja se povjerava fondovima pod upravljanjem banaka, da je okreću na tržištu i, reklo bi se, oplođuju – ulaganjem u firme i poslove po svom, nedvojbeno ekspertnom izboru.

Ali, nekolicina sindikalnih vođa i ekonomista ovih su dana u Zagrebu, dakle, imali priliku javno razgovarati, na okruglom stolu, i o činjenici da je takva funkcija drugog stupa nemilo iznevjerena. Niti je štednja dostatno uvećana za redovni prinos – koji se jedno vrijeme čak držao u minusu – niti su ostale pojedinosti u vezi s tim zadovoljavajuće. O tome smo pisali više puta u ovim novinama: oko dvije trećine štednje pretvoreno je u državne obveznice, što znači državni dug, a to je dodatno opterećenje za sve nas koji štedimo.

Taj paradoks i razbojničku njegovu narav teško je objasniti, kamoli prihvatiti. No, još veći revolt izaziva spoznaja da su privatne poslovne banke, uz pomoć kompradorski nastrojene političke vlasti, do te mjere preuzele kontrolu nad upravljanjem spomenutim pustim milijardama radno-narodne muke, da nitko dosad nije dirao u njihove naknade za obradu štednje, čije su iznose sami sebi velikodušno zacrtali. Istodobno banke tim novcem saniraju svoje rizične plasmane.

Suma ulazne naknade, naknade za upravljanje, izlazne naknade i naknade troškova banke-skrbnika, doseže tako abnormalnih 27 postotaka od ukupno uplaćenog iznosa. S tim da bi svoj profit banke, odnosno njihovi fondovi, morali tražiti u daljnjem obrtu toga novca, a ne u naknadama. Pa, nije stoga čudno to što nam prinosa u tome dijelu priče baš i nije bilo mnogo, ako im je ekstraprofit zajamčen pukim sudjelovanjem u tako pljačkaškom, ali svejedno zakonski lukrativnom biznisu.

O svemu tome sudionici rečene debate nisu puno govorili, mada su spomenuli osnovne neugodne fakte. Na poticaj Hrvatskih laburista okupili su se u Saboru predstavnici Sindikata umirovljenika Hrvatske, Udruge radničkih sindikata, Hrvatske udruge sindikata i Ekonomskog instituta iz Zagreba, i nisu se svi složili da bi drugi stup naprosto trebalo ukinuti, te novac iz njega prebaciti u prvi, nekapitalizirani stup, kao što su odavno uradile mnoge (post)tranzicijske zemlje Europe. No, bar se donekle kritički propitalo temu, a dosad nije toga bilo ni toliko.

Igor Lasić

Poglavnikovi nogometni saveznici

Kada je nogometaš atenskog AEK-a Jorgos Katidis u ožujku ove godine pogodak koji je postigao protivničkoj momčadi proslavio nacističkim pozdravom s visoko ispruženom desnicom, navijači su priopćenjem tražili od uprave kluba da ga izbaci iz momčadi. Uprava ga je suspendirala do kraja sezone, ali Nogometni savez Grčke bio je još konkretniji: uz novčanu kaznu i tromjesečnu zabranu ulaska na sportske terene nogometašu je do kraja karijere zabranio nastupe za nacionalnu reprezentaciju, napomenuvši da je incident duboka uvreda za sve žrtve nacističke brutalnosti.

Hrvatski reprezentativac Josip Šimunić pak ni ne pomišlja da je njegovo urlanje “Za dom”, uz odgovaranje desetaka tisuća gledatelja sa “Spremni”, nakon nedavne utakmice s Islandom također uvreda za goleme ljudske žrtve fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata. Na to ne pomišlja, a kamoli da bi ga izbacio iz reprezentacije, ni Hrvatski nogometni savez na čelu s Davorom Šukerom, koji je tek radi reda najavio aktiviranje disciplinske komisije, umanjujući incident izjavom da Šimunić nije primjereno reagirao, ali da je ljudski griješiti.

Za razliku od grčkih navijača koji su tražili strogu kaznu za nacistički pozdrav, hrvatski su se navijači sa Šimunićem fašistički pozdravljali, pa se od njih zrela reakcije ne može ni očekivati, ali Šimunićev istup ničim nije osudio ni bilo koji drugi igrač nogometne reprezentacije. Blagonaklon stav Hrvatskog nogometnog saveza i vodstva reprezentacije ne iznenađuje. Aktualni predsjednik HNS-a Šuker pozirao je 1996. uz madridski grob ustaškog poglavnika Ante Pavelića, a njegov prethodnik, gazda hrvatskog nogometa od državnog osamostaljenja Vlatko Marković, hvalio se s tri strica poginula u ustašama, zbog čega su mu “naši vojnici” bili puno bliži nego antifašisti i opravdavao navijački ustašluk tumačenjem da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav.

Iako se u ovom slučaju još čeka i reakcija FIFA-e, Šimunić će u Hrvatskoj proći bez ikakve stvarne kazne, jer ona od 25 tisuća kuna koju mu je izreklo Državno odvjetništvo za džep reprezentativca ne znači puno, a “domoljubi” iz hrvatske iseljeničke zajednice već sakupljaju novac da je solidarno podmire. Gromoglasnu podršku Šimuniću proustaškim skandiranjem i transparentom s riječima iz domoljubne pjesme “Tomislav” autora antifašista i prvog predsjednika Sabora nakon 1945. Vladimira Nazora, pružila je na posljednjoj prvenstvenoj utakmici splitska Torcida.

Dragan Grozdanić

Kratko & jasno

Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb

Referendum iz našeg sokaka

U Njemačkoj 1930-ih referendumom su prvo oduzeta prava manjinama. Svi znamo što se dogodilo poslije

Kakva je opasnost predstojećeg referenduma o braku za manjine i hrvatsko društvo?

Smatramo da to nije pitanje za referendum jer se njime ograničavaju prava manjina bilo koje vrste, a druga stvar je što se omogućava da bilo tko dođe s bilo kakvim pitanjima. Ako referendum prođe ograničit će prava seksualnih manjina, a zatim bi se referendumom o dvojezičnim tablama htjelo ograničiti prava nacionalnih manjina. Po tim bi prijedlozima manjinsko pismo moglo biti korišteno tamo gdje manjina ima više od 50 posto, a zna se što je manjina: ako je 50 posto, onda to više nije manjina nego većina. Pogledajte po Evropi, natpisi na dva jezika u nekim zemljama postoje i u mjestima gdje ima manje od 20 posto manjinskog stanovništva. Dovoljno je pogledati i Istru, svugdje su dvojezični natpisi bez obzira na to koliko tamo živi Talijana. Zato je referendum opasan i za hrvatsko društvo jer otvara prostor za druge nazadne ideje.

Koliko se taj referendum uklapa u porast nacionalizma, od ataka na ćirilicu do veličanja ustaštva bez adekvatnog odgovora nadležnih?

Umjesto jačanja tolerancije i ljudskih prava, jača agresija prema manjinama. Nedavno sam podsjetio na zbivanja u Njemačkoj 1930-ih, kada su prvo referendumom oduzeta prava manjinama, a velika većina građana na njega nije izišla. Svi znamo što se dogodilo poslije. To sam spomenuo da ljudi shvate kolika je opasnost od takvih stvari i nadovezao se na događaje na utakmici Hrvatska – Island te na istu takvu divljačinu u Splitu. To je prošlo bez reakcija, iako po zakonu delegat može prekinuti utakmicu, a moguće je i prekinuti TV prijenos. Nitko se ne drži zakona, a s ustaštvom se koketira već 23 godine.

Da li bi konačno trebalo definirati pravila referenduma?

To je već odavno inicirano, ali stvari stoje. Ne smije biti dovoljno da na referendum, kada se skupe potpisi, iziđe 20 ljudi i da se na njemu nalaze stvari koje nemaju veze s Ustavom. Referendumsko pitanje ne može biti ništa od onog što ulazi u ljudska prava.

Nenad Jovanović

Dokumentarac o Anti Gotovini i Mladenu Markaču “zapeo” u montaži

Generali u prisavskom bunkeru

Iako je još prije dva mjeseca u Dnevniku najavljeno da će se prvi dio filma prikazati na godišnjicu oslobađajuće presude, do toga nije došlo. Autor Hrvoje Zovko ne može dobiti termin za montažu

Kada je prije godinu i pol dana privremeno stala na čelo Informativnog programa HRT-a, novinarka Sanja Mikleušević-Pavić odlučila je prekinuti dotadašnju uredničku praksu izbjegavanja obrađivanja intrigantnih priča zbog kojih bi uredništvo moglo imati problema.

Jedna od takvih svakako je priča o generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, koju je urednici u listopadu prošle godine za temu dokumentarnog filma ponudio novinar Hrvoje Zovko. Prvotni plan bio je da se film emitira na dan presude generalima, ali je zbog Zovkovog iznenadnog službenog putovanja u Afganistan emitiranje odgođeno. Na kraju se shvatilo da će zbog obima snimljenog materijala, a radi se o tridesetak sati filmske sirovine s više od dvadeset sugovornika, biti potrebno više mjeseci rada na filmu. Projekt je imao podršku svih urednika koji su se na čelu Informativnog programa pojavili nakon odlaska Sanje Mikleušević-Pavić, no problemi za autora Zovka počeli su kada je u kolovozu ove godine rutinski zatražio termin za montažu filma.

Urednici Prvog programa HTV-a Gordani Mrđen poslao je scenarij u rujnu i sve je bilo spremno za finalni čin realizacije filma, koji bi trebao imati tri dijela. Prvi se odnosi na biografije generala uoči rata, raspad SFRJ, početak rata, opis ratnih sukoba, prati se njihov profesionalni put, a obrađuje se i period odbijanja suradnje s Hagom. Prvi dio završava smrću Franje Tuđmana, drugi se bavi razdobljem Ivice Račana i bijegom Gotovine, sve do uhićenja, dok treći dio filma obrađuje prijepore oko topničkih dnevnika, suđenje i oslobađanje generala.

Iako je u Dnevniku HTV-a urednik Stipe Alfier još prvog listopada najavio da će prvi dio filma biti prikazan na godišnjicu oslobađajuće presude, do toga nije došlo. Autor Hrvoje Zovko nije želio komentirati razloge zbog kojih je zaustavljena realizacija njegovog filma, ali nemirni HRT-ovi kuloari razlog vide u strahu urednice Gordane Mrđen i ravnatelja programa Gorana Rotima. Oni su se navodno uplašili sadržaja filma, jer se autor, inače povjesničar po struci, upustio i u objašnjavanje šireg konteksta događaja iz naše bliske prošlosti, a to je na HRT-u uvijek sklizak teren, pogotovo kada su, primjerice, u pitanju zločini počinjeni nakon “Oluje”.

Možda su Rotim i Mrđen usvojili argumente Zovkovog kolege Dražena Miočića koji je, kako je Zovko javno ustvrdio, verbalno izvrijeđao njega uz brojne kolege srpske nacionalnosti, najavljujući im finalni obračun kada “njegovi” dođu na vlast. Miočićev ispad otvorio je pravu hajku na Hrvoja Zovka, koji je odjednom postao predmet iživljavanja desničarskog portala Dnevno.hr. Rezultat takve hajke je i gomila poruka prijetećeg sadržaja, poslanih od onih koji unaprijed znaju da će njegov film biti “antihrvatski”.

Dok Zovko, bez konkretnog razloga čeka da mu se urednici smiluju, njegovi kolege iz Informativnog, koji su mjesecima kasnije sa svojim temama krenuli u realizaciju, ovih dana završavaju svoje uratke. Njihove teme vezane su za vanjsku politiku, jer važno je da ne talasaju.

S druge strane, HRT potresa nezabilježen skandal vezan za još jedan uradak o Gotovini, kojem je autorica novinarka redakcije TV-kalendara, u kojoj njeguju nježne osjećaje prema Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Riječ je o Nadi Prkačin, koja ovih dana obilazi Hrvatsku i Hercegovinu reklamirajući svoj film o Gotovini.

Jedini je problem što je njen projekt svojevremeno odbijen u Dokumentarnom programu, nakon čega je poduzetna novinarka doslovno ukrala sve potrebne arhivske materijale te uz pomoć nepoznatih kolega montirala film. Sada doslovno reketari vlastitu kuću, prijeteći nekakvim stožerima i ratnim udrugama, koje traže da se njena “istina” o Gotovini i navodna izdaja vezana uz njegov slučaj prikažu u programu kuće iz koje je ukrala materijal, koji promovira po kino-salama u Hrvatskoj i Hercegovini.

S HRT-a je za sada pokrenut zahtjev da se Nadi Prkačin zabrani daljnje korištenje ukradenog materijala, a hoće li biti još nekih sankcija za poduzetnu novinarku, odlučit će isti oni ljudi koji bunkeriraju Zovka – možda na kraju umjesto Zovkovog na ekranima ugledamo film Nade Prkačin.

Goran Plavšić

Katran & perje

Otkriće ministra Hajdaša Dončića

Lijeva besmisao

Poslije revolucionarnog otkrića ministra prometa, analitičari najavljuju da će cjelokupna povijest radničkog pokreta morati biti ponovno napisana

Da je ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Siniša Hajdaš Dončić pravi biser u vrlo skupocjenoj ogrlici vlade Zorana Milanovića, poznata je činjenica. No proteklog je tjedna Hajdaš Dončić nadmašio vlastitu reputaciju, i to konstatacijom da se iza štrajka na zagrebačkom aerodromu “kao i iza svakog drugog, kriju neki drugi interesi. Kriju se dodatne beneficije, neki novac koji je možda ljudima obećan, a to je protuzakonito”.

Poslije ovog revolucionarnog otkrića, svjetski analitičari najavljuju da će cjelokupna povijest industrijalizacije i radničkog pokreta morati biti ponovno napisana. Smatra se da ni najistaknutiji reformatori Ronald Reagan i Margaret Thatcher, ni prominentni biznis-teoretičari Viktor Vresnik, Tončica Čeljuska i Željko Lovrinčević nisu zadali ovoliki udarac ostacima socijalizma i zaostale društvene svijesti.

Istina, neki lijevi ekstremisti misle kako je Hajdaš Dončić dokaz da je sadašnja vlada lijeva jedino kada joj s desne strane stoje prikaze poput Tomislava Josića, no to su marginalne teorije koje ne nalaze plodno tlo u najrenomiranijim masmedijima. Sredstva javnog općenja u mozak prenose i širu Hajdaš Dončićevu psihoanalitičku eksplikaciju problema Zračne luke Zagreb.

“Prosvjed je po meni recimo vrlo čudan, jer djelatnici Zračne luke imaju među pet najboljih kolektivnih ugovora u državi. Znamo da je tamo zapravo srednja stručna sprema kao prosjek radne snage, a znamo i da je tamo prosječna plaća preko 8.000 kuna neto”, otkrio je ministar.

Hajdaš Dončićeve sudbinske riječi da zaposlenici aerodroma, koji se neopravdano plaše budućeg renomiranog privatnog koncesionara iz Francuske, “imaju božićnice, regrese i sve dodatke na plaće”, tj. pretjerane beneficije, odjeknule su svijetom, uz napomenu da “malo tko u državi ima takva prava i imat će ih i u narednih pet godina, sukladno koncesijskom ugovoru”. Vlada je naravno, shodno već uvriježenom pravilu, zabranila štrajk, kako dosadni i preplaćeni službenici ne bi ometali promet i znanstveni rad resornog ministra.

Petar Glodić