Domagoj Mihaljević: MMF ne zanima ekonomski rast, nego naplata duga

Foto: Jovica Drobnjak

S Domagojem Mihaljevićem, članom Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) i diplomantom na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje upravo priprema diplomski rad na temu disolucije Jugoslavije, razgovarali smo o mogućem dolasku MMF-a u Hrvatsku.

Kako sada stvari stoje, odnosno kako kaže ministar Slavko Linić, MMF ipak neće doći u Hrvatsku. Međutim, ako se kriza nastavi, što se može očekivati od mogućeg aranžmana s MMF-om?

Sudeći prema posljednjem izvještaju Fondovog izaslanstva, koje je bilo u Hrvatskoj početkom studenoga, možemo očekivati ono čemu smo i sada izloženi, ali u intenzivnijem obliku. Naime, predstavnici MMF-a zadovoljni su progresom takozvanih strukturalnih prilagodbi – podržavaju Vladine napore u fleksibilizaciji radnog zakonodavstva, smanjenju poticaja za prijevremenu mirovinu, usvajanju zakona o predstečajnoj nagodbi, restrukturiranju javnih poduzeća, a posebno se pohvalno izražavaju o procesu privatizacije; ukratko, sve one Vladine poteze koji iz dana u dan ekonomiju guraju u sve dublju provaliju. Pritom traže daljnje prilagođavanje na strani rada, ubrzavanje mirovinske reforme i jačanje poduzetničke klime. Drugim riječima, nesigurnija i slabije plaćena radna mjesta (ako ih uopće bude), dulji radni vijek, mirovine o kojima brinu financijski špekulanti i pogodovanja krupnom kapitalu kroz porezne olakšice i subvencije.

Švedski stol za investitore

Posljednje vijesti kažu da će Europska komisija predložiti Vijeću EU-a ulazak Hrvatske u tzv. proceduru prekomjernog deficita, s obzirom na to da je manjak u državnom proračunu iznad dopuštenih tri posto, a javni će dug sljedeće godine premašiti 60 posto BDP-a. Bude li tako, što će to za nas značiti?

Procedura prekomjernog deficita zapravo je proces fiskalnog discipliniranja prekomjernog državnog trošenja, sa zadatkom da Vlada pokaže konkretne mjere kojima namjerava suzbiti deficit i javni dug. Na prihodovnoj strani, pored već najavljenih privatizacija Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke te tzv. monetizacije autocesta, možemo očekivati daljnje privatizacije. Uostalom, Vlada je već najavila i medijski prostrla pravi švedski stol državne imovine koja se nudi investitorima: pomorske i riječne luke, Hrvatska lutrija, Petrokemija, ACI, Jadrolinija itd. Zbog toga je i u planu Zakon o strateškim investicijama koji bi trebao pojednostaviti i ubrzati proces rasprodaje. Na rashodovnoj strani, najavljena su rezanja povlaštenih mirovina, daljnje smanjenje potrošnje u zdravstvu, a nije isključeno ni linearno rezanje plaća. Naravno da će neposredni efekti tih mjera značiti skuplje i lošije javne usluge u zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi, usluge koje su već ionako pogođene višedesetljetnim sistemskim uništavanjem.

Koja je generalno uloga MMF-a u zemljama u krizi? Može li se nešto naučiti iz primjera drugih zemalja koje su ušle u aranžman s Fondom?

U posljednjih smo nekoliko godina naučili da je intervencija tzv. Trojke – MMF-a, Europske centralne banke i Europske komisije – u perifernim europskim zemljama, kao što su Grčka, Portugal, Latvija, Španjolska, Italija…, izazvala samo socijalne katastrofe. Ako postoji pouka koja se mora izvući iz primjenjivanja drakonskih politika štednje i agresivne privatizacije zajedničkog dobra, onda ona zasigurno govori da je korist takvih reformi isključivo usmjerena očuvanju položaja i daljnjem bogaćenju vladajuće političke i financijske elite. U toj je funkciji, na kraju krajeva, i uloga MMF-a, ECB-a i Europske komisije, institucija zaduženih ne za poticanje ekonomskog razvoja i rasta, nego za nadzor deficita i javnog duga. Fokusiranjem na te mjere pozornost je usmjerena na održavanje međunarodne financijske stabilnosti i niske inflacije, jer se time osigurava otplata dugova i umirenje vanjskih kreditora, što je primarni interes iza instrumenata na kojima insistiraju navedene međunarodne ustanove. Time se pojačava i moć financijskoga kapitala (jer zbog nižih cijena imovine novac dobiva na vrijednosti), a korporativne banke su one koje barataju s najviše kapitala. Njihovi članovi često prelaze upravo u spomenute međunarodne institucije, pa se na taj način održava njihov utjecaj i povezanost. Dok u vrijeme krize prestaju dotoci kapitala za generiranje privredne aktivnosti, zemlje polako zapadaju u recesiju, deficiti postaju izraženiji, rastu dugovi, a banke pritišću sa zahtjevima otplata. Bankrot nije opcija dokle god postoji vrijedna imovina koja se može unovčiti, pogotovo u kriznom razdoblju, kad joj cijena opada. Nakraju, vidimo da MMF i druge institucije zapravo osiguravaju naplatu dugova, promiču interese najbogatijih, a za destruktivne socijalne posljedice nije ih odviše briga. U tu svrhu postoje represivni aparati pojedinih država.

Revizija duga i slučaj Tunisa 

Može li se iz ralja javnog duga izaći na način Argentine ili Ekvadora, dakle da se odbije otplaćivati dug?

Međunarodna revizija duga nedvojbeno je jedna od mogućnosti, jer dug je instrument kojim se čitave države pretvara u bankarske kolonije, a stanovništvo podređuje izrabljivačkim radnim praksama. Revizija je moćno pravno oružje kojim se može otkriti gomilanje nelegalnog duga, pronevjere i korupcija, kazniti počinitelje tih zločina i graditi pravedniji politički sustav. No za takvu odluku na vlasti mora biti rezolutna politička opcija koja nije povezana s financijskom elitom, opcija rezistentna na međunarodne pritiske. Slučaj neprovedene tuniske revizije duga indikativan je u ovom smislu. Naime, jedan od glavnih ekonomskih i socijalnih zahtjeva narodne revolucije u Tunisu nakon svrgavanja Bena Alija bila je upravo revizija ukupnog duga. Iako su sve političke opcije podržavale taj zahtjev prije parlamentarnih izbora, a postojalo je čak i priznanje Europskog parlamenta o odioznom dugu u zemljama zahvaćenima Arapskim proljećem, ubrzo su uslijedili međunarodni pritisci. Nova koalicijska vlast u srpnju 2012. već je pripremila Zakon o reviziji, no onda su uslijedili ubrzano snižavanje kreditnog rejtinga, diplomatski pritisci i prijetnje međunarodnih aktera. Tek izabrana koalicijska vlast popustila je pod neizdrživim pritiskom i u veljači 2013. odustala od Zakona o reviziji. To nam pokazuje ne samo licemjerstvo zapadne politike, koja deklarativno podržava demokratske procese, nego i potpunu podudarnost te politike s nedemokratskim financijskim krugovima za čiju korist su spremni i agresivno suzbijati demokratske zahtjeve. Tuniski nam slučaj pokazuje svu protudemokratsku narav postojećega kapitalističkog sustava, ali i još energičnije zahtijeva od nas da ne odustajemo, upozoravajući nas da politički otpor mora biti još odlučniji.