Pobuna, strah i suosjećanje

Ovih su dana srpsku javnost potresale slike iz gradova u koje su nadležni pokušavali smjestiti azilante: u postojećim centrima u Banji Koviljači i Bogovađi odavno više nema mjesta, pa su ih najprije pokušali smjestiti u barake u Obrenovcu. Tamošnji su stanovnici to spriječili, čak je jedan ljutiti građanin Obrenovca zapalio jednu od baraka pripremljenih za nesretnike, a čelnici toga grada smislili su najgluplje moguće objašnjenje pobune: kao, tamo se nalazi termoelektrana, pa su opasni po sigurnost toga kraja, jer bi eventualna havarija (čitaj terorizam) pogodila područje u radijusu od oko 50 kilometara. Našlo se ad hoc rješenje, izbjegli su privremeno smješteni u lokalni hotel (koji ionako zjapi prazan), ali ni to nije zaustavilo prosvjede, što pred zgradom hotela, što blokadom puteva. Istini za volju, bilo je i građana koji su mislili drukčije, pa su odmah pohitali do hotela da iskažu solidarnost s nesretnim ljudima.

Slično se dogodilo i u Mladenovcu, gdje su izbjegli trebali biti smješteni u napuštenoj kasarni, čak je i novac za njihov smještaj osiguran, ali ni žitelji toga grada ne žele azilante u svojoj blizini, pa je – kako zasad stoje stvari – rješenje nađeno u Sjenici i Tutinu, čiji su stanovnici voljni prigrliti azilante.

A njih je sve više. Prema podacima Komesarijata za izbjeglice i migracije, od 2008., kada ih je bilo vrlo malo, svake godine broj izbjeglih, koji uglavnom traže azil, sve više raste. Tijekom 2012. bilo ih je 2.723, a tijekom prvih devet mjeseci ove godine čak 3.193, uz procjenu da će ih do kraja godine biti oko četiri tisuće. Za razliku od lani, kada ih je najviše bilo iz Afganistana i Pakistana, ove godine najviše ih je iz Sirije, Eritreje i Somalije, podaci su MUP-a Srbije. Pristižu sve aktualnijim “balkanskim putem”, s obzirom na to da je onaj preko mora sve rizičniji, i to preko Bugarske i Makedonije. Većina njih odmah zatraži azil, pa dobiju dokumente i budu upućeni u neki od prihvatnih centara, ali vrlo često ne čekaju kraj procedure dobivanja azila, pa nastavljaju svoj put prema zemljama Evropske unije, uglavnom Mađarskoj, ali sve češće i ka Hrvatskoj. Logično, od početka 2012. godine samo je pet osoba dobilo azil i ostalo u Srbiji.

Problem je i u činjenici da na broj registriranih izbjeglica koji stižu u Srbiji, kako kažu upućeni, treba dodati još najmanje tri ili četiri puta veću cifru onih koji nisu službeno registrirani. Odatle i silni problemi, s obzirom na to da su kapaciteti koje osigurava država nedovoljni da ih se sve smjesti. Naime, u Banji Koviljači ima prostora za 85 ljudi, a u Bogovađi od 130 do 150. Tako se i dogodila prva pobuna 2011. godine u ljeto, kada su mnogi izbjeglice spavali po okolnim šumama, po sistemu kako se tko snađe.

Lokalno stanovništvo tada se pobunilo, tvrdeći da su uplašeni za svoju i sigurnost svoje djece, pa čak i to da je povećan broj kaznenih djela za koje su okrivili, a koga drugoga, upravo azilante, iako je to bilo daleko od istine, jer je zabilježeno tek nekoliko slučajeva tučnjave među samim azilantima i samo nekoliko sitnih krađa. Pozadina je, dakako, drukčija: neki od stanovnika godinama su iznajmljivali sobe, garaže i pomoćne objekte nesretnim ljudima, drugi nisu imali što, pa je tipični ljudski jal došao do izražaja. Isti slučaj je, kako se čuje, u pozadini posljednjih prosvjeda, koje je predvodio jedan “profesionalni tražilac azila” koji je već priličan broj puta vraćen u Srbiju iz Zapadne Evrope, pa se valjda sada pobojao konkurencije!

Sasvim je sigurno da su nadležni, jednako kao što putare svake zime iznenadi prvi snijeg, i ovoga puta zatečeni očitim. S obzirom na to da se broj azilanata povećava iz godine u godinu, da mnogi od njih dolaze bez dokumenata i da se ne može ustanoviti u koju zemlju bi ih trebalo vratiti (iako se pretpostavlja da ih najveći broj dolazi iz Makedonije), te da je ove godine ustanovljen njihov najveći broj dosad, trebalo je reagirati već tijekom ljeta. Bilo je onih koji su upozoravali na problem, ali oni koji su se trebali odazvati ostali su gluhi. U međuvremenu je stigla zima, problem je narastao kao što se i očekivalo, pa se sada gasi vatra onoliko koliko je to moguće.

Pitanje je koliko su Sjenica i Tutin pogodni: jest da je tamošnja lokalna zajednica spremna primiti azilante, ali je činjenica da su oba ta mjesta zimi prilično izolirana, zbog loše putne infrastrukture i udaljenosti od centara odlučivanja i državne kase, ali tamo barem postoji – za razliku od centralne Srbije – dobra volja da se pomogne ljudima u nevolji. S druge strane, prava hajka koja se u nekim mjestima podigla zbog prisustva tih nesretnika u njihovoj sredini, pokazala je i drugu sliku: da nisu u pravu oni koji sada lamentiraju nad time da su ljudi u Srbiji izgubili empatiju (i ovdje više nema suosjećanja, samo empatije…) prema ljudima koji su u istim nevoljama koje je i Srbija proživjela; ne treba zaboraviti činjenicu da je i danas Srbija zemlja s najvećim brojem izbjeglih u Evropi i da su tek nedavno iseljeni posljednji izbjeglički kolektivni centri. Suprotno bukačima i pojedinim medijima koji su, mimo vijesti da su ljudi gladni, na hladnom, u neizvjesnosti…, o azilantima pisali kao kriminalcima i problematičnim ljudima, obični građani ovih su se dana organizirali, prikupljali pomoć, hranu, toplu odjeću i donosili sve to na mjesta gdje su izbjegli azilanti, pa makar i privremeno i makar uz prosvjede i negodovanje, smješteni.

Srbiji očito treba i evropska pomoć za azilante, ali to neće postići već ustaljenom navadom da se na svaki problem reagira izlaskom na ulice i da se blokiraju putevi, bilo zbog azilanata, bilo zbog pritiska na vlast da se pokuša ostvariti neko pravo ili smanjiti nepravda.