Turska na raskrižju

Pitat ćemo Tursku što napraviti. Ona ima veliko iskustvo u pregovorima s Europskom unijom – sa smiješkom je odgovorio Vladimir Vladimirovič Putin na pitanje o situaciji oko ukrajinskog prekida pregovora s EU-om. “U pravu ste. Pedesetogodišnje iskustvo nije mala stvar. Pustite nas u Šangajsku organizaciju i spasite od ove nevolje”, spremno se nadovezao Recep Tayyip Erdogan. Razgovor se odvijao na konferenciji za novinare nakon susreta čelnika Rusije i Turske, 22. studenoga, u palači Konstantinovski nedaleko Sankt Peterburga.

Otprilike u isto vrijeme, dvije i pol tisuće kilometara južnije, na turskoj granici sa Sirijom, američke, njemačke i nizozemske trupe postavljale su raketni sustav “Patriot”, kao zaštitu turskih pograničnih gradova od sirijskoga građanskog rata i eventualne artiljerije. Još u lipnju 2012. Turska je dobila status partnera za dijalog u Šangajskoj organizaciji, a s ovim je Erdoganovim istupom samo nastavila svoje približavanje sigurnosnoj organizaciji Istoka, svojevrsnom pandanu NATO-pakta. No ne zaboravimo da je Turska punopravna članica NATO-a i vrlo blizak saveznik SAD-a. Naznake približavanja države u kojoj je američka vojna prisutnost golema organizaciji SCO (Shanghai Cooperation Organisation) iz američkog State Departmenta još početkom godine komentirali su riječima: “To bi bilo zanimljivo!”

Šangajska petorka, kako se prvotno zvala ta organizacija, osnovana je 1996. s ciljem demilitarizacije i očuvanja mira i stabilnosti na granicama Kine i bivšega Sovjetskog Saveza. Cilj, koji je prema službenom stavu ostao aktualan do danas, jest borba protiv “triju zala”: terorizma, separatizma i ekstremizma. Dvije najveće države članice imaju pomalo različito, svaka iz svojega kuta gledano, pragmatično viđenje te organizacije. Rusija preko SCO-a želi bivše države SSSR-a vojno, politički i gospodarski držati što bliže sebi, Kini ona omogućuje lakši i jednostavniji pristup resursima bogatom Kaspijskom bazenu. Organizacija je i sredstvo kineskog proboja na Zapad, pa ju je tako jednom prilikom kineski predsjednik Si Đinping nazvao “novim Putem svile”. Šangajska organizacija za suradnju nije homogena, a još jedan ozbiljan igrač s aspiracijama regionalnog hegemona unio bi dodatnu pomutnju.

Od vanjskopolitičkog turskog načela “nula problema sa susjedima”, ta je država danas u sukobu s gotovo svima. Napad izraelskih komandosa na civilni brod koji je prevozio pomoć u pojas Gaze 2010., na kojem je bilo devetero turskih aktivista, narušio je odnos dviju država. O zahlađenju odnosa između Ankare i Tel Aviva svjedoči i to što je u kolovozu ove godine Erdogan izravno optužio Izrael za organiziranje državnog udara na bivšeg egipatskog predsjednika, pripadnika Muslimanske braće Muhameda Mursija. Dotad korektne relacije sa Sirijom potpuno su srozane nakon što je turski premijer, uz veliko protivljenje javnosti, dao podršku sirijskoj oporbi. Erdoganova procjena da će sirijski predsjednik Bašar al-Asad pasti za koji mjesec nakon izbijanja pobune pokazala se potpuno pogrešnom; Turska je preko svog teritorija slala vojnu i drugu pomoć Asadovim oponentima. Nakon što sirijska vlast nije srušena, Erdogan je očekivao intervenciju SAD-a u Siriji i prestanak građanskog rata, no Asad, potpomognut svojim saveznicima Rusijom, Kinom i Iranom, uspio je to izbjeći, pa je sada Turskoj ostalo oko tisuću kilometara granice sa Sirijom, što je konstantna opasnost za njezinu sigurnost, tako da je zbog loših odnosa sa susjedima prisiljena tražiti nove saveznike.

Turska vanjska politika je multilateralna, pa ovakvim potezom Erdogan želi Zapadu pokazati da njegova zemlja ima alternativu. Turska je kao partner SAD-a djelovala u Iraku, Libiji i Siriji, što su ipak čvršće i konkretnije veze nego diplomatski susret dvojice vođa. EU očito nije spremna primiti Tursku u svoje članstvo. U prilog tome govori to što je zemlja već pola stoljeća u čekaonici za članstvo u toj organizaciji, a ispunila je samo jedno od trideset i pet poglavlja za pristup. Evidentno je da Turska uskoro, a možda i nikada, neće postati članica EU-a. Najavljena bescarinska zona između SAD-a, EU-a i Japana oslabit će turski izvoz i gospodarsku situaciju općenito, pa je Ankara procijenila kako je vrijeme da se preispitaju alternative atlantizmu.

Nakon što je Ukrajina odbila nastaviti pregovore s EU-om, to je svakako značajan politički trenutak, ali i velik zaokret u Erdoganovoj politici. Islamistička struja, kojoj pripada i sadašnji premijer, tako je od 1990-ih, kada su bili protivnici ulaska u Uniju, prošla put od eurofoba do eurofila i natrag. Okretanjem Šangajskoj organizaciji, odnosno Rusiji i Kini, Turska svojim zapadnim saveznicima pokazuje zube, pa makar to bio samo diplomatski blef. Sa svojih sedamdeset i pet milijuna ljudi, velikim gospodarskim potencijalom i važnom geostrateškom pozicijom, Turska zasigurno nije država bez međunarodnog značaja. Od velikog saveznika SAD-a i Izraela, Ankara se želi prometnuti u posrednika između Zapada i Istoka, prije svega Irana. Turska se više ne želi dovesti u poziciju iz doba Hladnog rata, kada je bila prva crta obrane od SSSR-a. Novu takvu ulogu prema Iranu danas ne želi prihvatiti, što je jasno pokazala približavajući se Šangajskoj organizaciji, u kojoj i Iran ima status člana promatrača. Takvom višedimenzionalnom politikom Turska želi osnažiti svoje mjesto regionalne sile. A to će pokušati i jačanjem gospodarske suradnje s Rusijom, s kojom je za vrijeme sastanka potpisano nekoliko sporazuma. Turski premijer je najavio kako dvije zemlje do 2020. godine planiraju povećati obim trgovinske razmjene na 100 milijardi dolara (sada iznosi oko 35 milijardi).

Osim niza vanjskopolitičkih, Erdogan je suočen i s gomilom problema na domaćem planu. Pod optužbom planiranja državnog udara, provedena je čistka u vojsci koja je u turskom društvu bila i jest nositelj kemalizma, sekularne turske tradicije. Lipanjski prosvjedi na glavnom istanbulskom trgu Taksimu bili su usmjereni protiv Erdoganova neoliberalnoga gospodarskog sistema, što je simbolizirala borba protiv izgradnje trgovačkog centra na mjestu parka Gezi, ali i protiv niza teokratskih islamističkih odredbi o pobačaju i alkoholu. Spekulira se kako bi Erdogan mogao promijeniti sistem zemlje u predsjednički, po uzoru na američki, i kandidirati se na predsjedničkim izborima 2014. te tako vladati zemljom i pošto mu istekne drugi premijerski mandat, nakon kojeg se više ne smije kandidirati za istu funkciju. U svjetlu njegovih posljednjih poteza, opravdana je sumnja u to koliko je približavanje Turske Istoku i Šangajskoj organizaciji osvetoljubiva i samoljubiva gesta jednog čovjeka prema organizaciji u čijem je predvorju njegova zemlja već pola stoljeća.