Tomislav Torjanac: Ilustriram tekst ako čujem “klik”

Nagrađeni ste na 4. hrvatskom bijenalu ilustracije samostalnom izložbom, koja je sada otvorena u Klovićevim dvorima u Zagrebu: što ondje možemo vidjeti?

Na izložbi se može vidjeti 108 radova raspoređenih u pet soba. Većina su ilustracije, no naslikao sam, baš za izložbu, i seriju radova nazvanu “Somno”, koji su u zasebnoj sobi i imaju divnu ambijentalnu glazbenu podlogu što ju je, posebno za ovu prigodu, skladao i na otvorenju izveo Damir Urban. Posebna mi je čast što je izložbu otvorila kanadska veleposlanica Louise LaRocque; veza Hrvatske i Kanade u ovom je slučaju roman “Pijev život” kanadskoga književnika Yanna Martela, koji sam imao zadovoljstvo ilustrirati i koji je u ilustriranom izdanju objavljen u jedanaest zemalja, uključujući i našu. Izložba je popraćena katalogom na 120 stranica, a osim mojih radova u njemu su i sjajni tekstovi kustosice Koraljke Jurčec Kos, Yanna Martela, Miljenka Jergovića, Romana Simića Bodrožića, australskog ilustratora i pisca Shauna Tana te američkog ilustratora Johna Muellera. Izložba je otvorena do 15. prosinca, a ima i pratećih sadržaja, poput likovnih radionica za djecu, duhovito nazvanih “Torjaonice”.

Kombiniram tehnike i ubrzavam stvar

Ilustrirali ste nekoliko slikovnica: “Kako živi Antuntun” Grigora Viteza, “Grgu Čvarka” Ratka Zvrka, “Skakače” Hansa Christiana Andersena… Kažite nam nešto o kreativnom procesu, o tome kako nastaju vaše ilustracije?

Odluka o tome jesam li pravi izbor za ilustriranje određenog teksta pada već dok ga čitam. Metoda nije nimalo znanstvena, ali radi: indikator je “klik” koji čujem ili ne čujem. Pritom kvaliteta teksta nije presudna, znao sam na čitanje dobiti izvrsne tekstove, no procijenio sam da njihovo udruživanje s mojim ilustracijama jednostavno ne bi funkcioniralo.

Potom napravim skicu, koja je zbog brzine manipulacije često digitalna, i selim se za slikarski štafelaj, na kojem slikam ilustracije uljenim bojama na drvenim podlogama dosta velikoga formata. Potom ih fotografiram, unosim u računalo i digitalno dorađujem, dodajući poneki detalj, korigirajući boje itd. Budući da uljenim bojama treba dugo da se osuše, digitalni dio mog stvaralačkog procesa znatno ubrzava stvar i pomaže mi da poštujem rokove. Rado bih ilustracije dovršio u ulju, no to bi odveć dugo trajalo. Kombinacija stare tehnike, ulja na drvu, i nove, digitalnog medija, nije uobičajena, no posve odgovara mom karakteru. Kako slikovnice koje ilustriram u pravilu i grafički oblikujem, u sljedećoj fazi ručno upisujem tekst i u programu za prijelom postavljam na ilustracije. Završna je faza grafičko oblikovanje slikovnice: izrada naslova, postavljanje elemenata naslovnice i slično.

S “Pijevim životom” na novu razinu

Za ilustriranje knjige Yanna Martela “Pijev život” nagrađeni ste na međunarodnom natječaju. Kakvo je bilo to iskustvo i je li vam donijelo daljnje angažmane?

U neku je ruku uobičajeno da ilustrator radi u opskurnosti svoga atelijera, studija ili kako god već naziva svoj radni prostor, bez veće povratne informacije iz medija ili od publike. Međutim, u mom je slučaju “Pijev život” postavio stvari na novu razinu: naime, do 2006. godine, kada sam počeo raditi na ilustriranom izdanju, neilustrirano se izdanje već bilo prodalo u više od pet milijuna primjeraka i bilo prevedeno na 40-ak jezika. Drugim riječima, za mene je rad na ilustracijama bio popriličan izazov i prije nego što je počeo, jer je roman imao golemo međunarodno literarno sljedbeništvo. Tomu je dodatno pridonijela činjenica da su ga mnogi etiketirali kao najkontroverznijeg dobitnika književne nagrade Booker. Osnovni zaplet je naime priča o dječaku koji provede 227 dana u čamcu za spašavanje u društvu bengalskog tigra, što zvuči kao sinopsis knjige za djecu. Međutim, riječ je dubokoj, promišljenoj i vrlo slojevitoj priči o prirodi stvarnosti i nama kao njezinim tvorcima. Natječaj za pronalaženje ilustratora i sam izlazak ilustriranoga izdanja bili su iznimno medijski popraćeni u vodećim britanskim, australskim i kanadskim tiskovinama. Promocija knjige i izložba mojih radova održane su u Londonu, a američki je nakladnik za Yanna Martela i mene organizirao promotivnu turneju po 14 gradova SAD-a. Sve u svemu, jedno vrijedno i nezaboravno iskustvo, naročito za jednog ilustratora.

Sve ilustracije u knjizi naslikao sam iz perspektive glavnoga junaka, dječaka Pija, tako da čitatelj gleda svijet kroz njegove oči, a njega nikada ne vidi – povremeno mu se vide samo ruke ili noge. To mi se učinilo kao logičan pristup, jer je roman napisan u prvome licu, a i Yann Martel nigdje ne opisuje kako dječak izgleda; po njegovim riječima, to je posve nevažno, “kao što je nevažno kako itko od nas izgleda”.

Kako ocjenjujete današnje stanje ilustracije, posebno knjiga, u Hrvatskoj?

Iznimno slabo pratim medije, tako da mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva, a ono je da za ilustraciju postoji određena medijska pozornost. Uz to, bitno je da nakladnik podrži svog autora, pisca ili ilustratora, kroz razne oblike promidžbe i predstavljanja publici. Imam sreću surađivati s takvim nakladnikom: Mozaik knjiga podržava me do te mjere da je bila generalni sponzor moje izložbe u Klovićevim dvorima. A što se tiče hrvatske ilustracije u cjelini, smatram da su posljednjih godina osjetni pozitivni pomaci, kao što je ULUPUH-ovo objavljivanje “Kataloga hrvatskih ilustratora”, Hrvatski bijenale ilustracije u Klovićevim dvorima itd. Prema mojim saznanjima, kvalitetni domaći ilustratori prije ili kasnije budu prepoznati, ako ne u Hrvatskoj, onda u inozemstvu.