Gospodari hrvatskog sporta
Dnevnik 3
Objektiv ne laže, riječ “objektiv” dolazi od riječi “objektivno”, reče nekom prilikom Antun Vrdoljak u jednom od tipičnih napada logoreje. Objektivi TV kamera u prizoru Vrdoljakova napada na Zorana Primorca napokon su široj javnosti doista prenijeli objektivnu sliku tog pohlepnog, opasnog, agresivnog starca, okorjelog rasista kojega bi svaka čestita organizacija izbacila iz svoga članstva (“Ne znam nijedno dijete koje želi biti crnac”), ali ne i Međunarodni olimpijski odbor, u kojemu su dugo vremena gazdovali likovi nalik njemu, poput frankista Samarancha. Primitivni napad na našeg najboljeg stolnotenisača (“Imaš pola medalje”), koji je Siniša Kovačić u Dnevniku pustio bez komentara, jasno je pokazao kako izgleda pravo lice gospodara hrvatskog sporta. Vrdoljak, Mateša, Mamić…, sve su to politikanti koji u sportu traže i nalaze samo dvije stvari – novac i moć. Sportaši su tu samo pijuni, koji dobiju po nosu čim povjeruju kako mogu nadići poziciju statista. Malverzacije s Olimpijskom televizijom, koja je bog te pitaj na što potrošila desetke milijuna kuna, trebao bi istražiti Uskok. HOO i Olimpijsku televiziju Vrdoljak, prema običaju, patetično proglašava “katedralom”, pri čemu možda i ne griješi. Kakve katedrale, takva i vjera, prema svecu i tropar, kako reče narod.
Alkemija Balkana
Zli jezici tvrde da bi, prema biološkoj dobi, Goran Milić osobno mogao posvjedočiti Dariju Šimiću da Adam i Eva nisu plovili Noinom arkom. Pa ipak, ovaj bi doajen jugoslavenskog TV novinarstva mogao održati lekciju ne samo iz znanja nego i iz entuzijazma kolegama koji su duplo mlađi od njegove vozačke dozvole. Dobitna formula je jednostavna: maknite Milića od politike (tada je nepopravljivi oportunist) i bacite ga na ulicu, među ljude, u život i dobit ćete najviše što se uopće može dobiti.
Barnumovski reklamiran Milićev 14-dijelni serijal o Bosni ponajprije je zanimljiv (svi su žanrovi dozvoljeni osim jednog – dosadnog), potom je informativan, a kao treće, dinamičan je i vizualno atraktivan. Reporter u Sarajevu na jednom mjestu uočava veliku grupaciju pasa lutalica, pa započinje istraživanje u kojemu nam otkriva da u Sarajevu luta “11 hiljada pasa, iako u gradu ima samo 11 beskućnika, dok u Parizu na 11 hiljada beskućnika ne dolazi ni 11 pasa lutalica”. Objašnjava zašto – islamska kultura pse lutalice tretira izrazito dobrohotno, pokazuje potom kako su ti psi pametni (snima ih dok prelaze semafor – psi idu tek kada cijela grupa ljudi krene na zeleno), a potom s jednim islamskim teologom razgovara o tretmanu psa u Bosni i šire, u islamskoj civilizaciji. Milić je 14 nastavaka snimio za samo dva mjeseca – drugim novinarima za montažu dvodijelne serije često treba 14 mjeseci, katkada i duže.
Pogledi: logori
Po hrabrosti, dokaznoj snazi, vizualnom izrazu i modernom prosedeu dokumentarac Saše Kosanovića zacijelo spada u konkurenciju hrvatskih dokumentarističkih ostvarenja godine. Kosanović je zeznuo i šefa, i stanicu, i onih pet kilometara pruge – naveo je srpske oficire da opišu kako je izgledala zakonska i organizacijska struktura mreže logora u kojima su 1991. zatvarali i mučili Hrvate iz Vukovara. Pokazao je kako je današnji vlasnik jednog od logora Agrokor Ivice Todorića (nema spomen-ploče, naravno!), a pokazao je i obične, tzv. male ljude koji se uglavnom prave ludi. Dobio je pred kamere i logorske čuvare, koji luk nisu ni jeli ni mirisali, iako svjedoci tvrde kako je tortura bila gadna i svakodnevna, katkada i smrtonosna. “Nije najgore kada tuku, najgore je čekati”, kaže jedan logoraš, dodajući da je pravo čudo koliko batina čovjek može izdržati.
O suočavanju s ratnom prošlošću u Srbiji film Saše Kosanovića rekao je sve što je trebalo, a da je uredništvo film Nenada Puhovskog “Paviljon 22” s Trećeg, umjetničkog, prebacilo na Prvi, informativni program, ne bi pogriješilo jer se ova zemlja posve zarobljava u ratnoj prošlosti, a to nije put koji vodi u dobro.
Nepoznati Tijardović
Željko Rogošić otkrio je gledateljstvu nepoznate širine skladatelja “Male Floramye”: glasoviti skladatelj bio je majstor art deco likovnosti, briljantan ilustrator, slikar, makjetist – to je suprotno karikaturistu – scenograf, renesansni tip kakvih je malo i u većim kulturama od Hrvatske. I na svakom je polju briljirao. Autor je za potrebe serije razgovarao s masom kvalificiranih sugovornika, od Pere Gotovca preko Siniše Škarice do Branka Ivande, ali i s nizom znanstvenika koji su, što je kod nas rijetkost, specijalistički osvijetlili rad velikana. Vrag će ga samo znati kojom je logikom u serijal o autoru izrazito urbanog profila zalutao Miroslav Škoro, reprezentant pastirskog folka, malograđanska cvilidreta “milo moje”, koja u svijet operete i art decoa može ući samo s ulaznicom… No dobro, ne treba taj sitni detalj pokvariti dojam o kvalitetnom ostvarenju, primjerenom javnoj televiziji, bez koje će ova zemlja, ode li sve u čistu komercijalu, posve ostati bez pamćenja.
RTL danas
Zoran Milanović kaže kako Hrvatska ima prelijepu, dugačku obalu, divnu prirodu, izvrstan prometni položaj, pa će netko to prepoznati. Ta je mantra stara koliko i Hrvatska. Kuba ima puno ljepšu obalu od naše, dok joj je geostrateški položaj – raketni poligon s kojeg se na dlanu vide Sjedinjene Države – fantastičan, pa ipak grca u siromaštvu. Jamajka, Maldivi, Haiti… nisu bogate države jer bogatstvo ne dolazi od položajne rente – kako se u Hrvatskoj misli već desetljećima – već od rada, štednje, investicija, izvoza itd. Nema te obale koja može prehranjivati šest stotina ljudi u Hrvatskoj gospodarskoj komori, čiju smo jedinu djelatnost vidjeli nakon Vidoševićeva hapšenja. Nema tog položaja koji može dati dovoljno novca stotinama besmislenih agencija, općina, županija (čime se bave svi ti sjajno plaćeni ljudi?), gradova… Nema te prirode koja će dati posla stotinama tisuća nezaposlenih. Uostalom, Grčka je jedna od najljepših zemalja Evrope, pa je već desetljećima bolesnik na Mediteranu.
U Evropi se već naveliko priča da je Hrvatska prvi kandidat za bankrot – sve što vidimo, navodi nas na zaključak da su te glasine itekako utemeljene, pitanje je samo trenutka kada će doći susvita.