Intrigator

Prijetnje ravnateljici Spomen-parka Jasenovac

Pucanj u Jasenovac

Šef HČSP-a Josip Miljak negira povezanost s e-mailom sa slikom metka, ali priznaje da proziva ravnateljicu Natašu Jovičić da širi laži o Hrvatima 

Policija istražuje prijeteći e-mail sa slikom metka i anonimnom porukom koji su primile Nataša Jovičić, ravnateljica Spomen-parka Jasenovac i djelatnici. U e-mailu pristiglom na dan održavanja referenduma o braku proziva ih se antihrvatima i izdajnicima, jer su u svom priopćenju osudili slavljenje NDH i napade na manjine koji posljednjih mjeseci i dana, pogotovo s tribina stadiona, nikako ne prestaju.

Ako je prvi bio anoniman, autor drugog e-maila nije se trudio sakriti: pitanje je hoće li i predsjednik notorne ultradesničarske Hrvatske čiste stranke prava (HČSP) Josip Miljak, poput nogometaša Josipa Šimunića, biti barem novčano kažnjen nakon što je istim adresatima u e-mailu pod naslovom “Vi širite četničku propagandu”, a koji je potpisan ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, poručio: “Takvi kao vi su samo ostaci ostataka truleži na hrvatskom nacionalnom tkivu i osuđeni ste na izumiranje i ludilo u koje vas vodi nezajažljiva i bolesna mržnja.”

Miljak, koji negira povezanost s onim e-mailom sa slikom metka, u ovom koji priznaje proziva ravnateljicu Natašu Jovičić da svjesno obmanjuje javnost i širi laži o Hrvatima kao genocidnom narodu, o čemu u sadržaju priopćenja iz Spomen-parka Jasenovac, naravno, nema ni govora. Ravnateljica je već ranije kazala da je u ovom slučaju riječ o pozivu na likvidaciju svih onih koji misle drugačije, pa nam je kratko poručila da nema ništa novoga dodati na tu temu. Ona i šira javnost sada čekaju završetak policijske istrage.

Josip Miljak i članovi njegove stranke, podsjetimo, svake godine obilježavaju 10. travnja, godišnjicu proglašenja kvislinške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske. Miljak negira genocid počinjen u Jasenovcu, smatra ga izmišljenim, ali se zato on i članovi stranke rado pozivaju na ustašku tradiciju, a hvale se i prijateljstvom s članovima nacionalističke mađarske stranke Jobbik, čiji je jedan od pripadnika u aprilu 2012., u sklopu posjete Miljakovoj stranci, u centru Zagreba pozdravljao visoko uzdignutom nacističkom desnicom, unatoč tome što je taj mimohod policija bila zabranila.

Direktor Centra “Simon Wiesenthal” i dugogodišnji lovac na naciste Efraim Zuroff također je osudio prijetnje zaposlenima u Spomen-parku Jasenovac, ocijenivši to “šokantnim i uznemirujućim” vijestima. Kada se pismo potpisuje metkom, one to svakako i jesu.

Dragan Grozdanić

Zagrebački Lozina

Sudac zagrebačkog Županijskog suda Rafael Krešić ispisao je protekli tjedan najnoviji prilog za opću povijest beščašća u domaćem pravosuđu, ali i za već dugu kroniku sukoba našeg sudstva s aktualnom izvršnom vlašću. Oslobodio je Zdravka Mamića, naime, od optužbe za govor mržnje na račun Željka Jovanovića, ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Ali i na račun svih Srba, ako ćemo pravo: Mamić je onomad javno izrekao da je Jovanović “najveći hrvatomrzac poslije Khuena Hedervaryja” i da “on jednostavno ima krvna zrnca u sebi koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko”, pa “kad te pogleda, iz njegovih očiju šiklja krv”, zatim “njegov osmijeh – vidite samo očnjake, zube koji su spremni za klanje, te “zamislite da je čovjek koji je Srbin (…), ministar tako najvažnijeg resora u državi”.

Ali notorni gazda Dinama ipak nije proglašen krivim za poticanje na mržnju i nasilje jer, kako obrazlaže Rafael vitez Krešić, “ako je ovo pozivanje na mržnju, što je onda ‘ubij Srbina’?”

Ako to nekom nije dostatno uputstvo za sudski prihvatljivo ambalažiranje protusrpskog huškanja, evo još jedne Krešićeve opaske: “Mamić nije osoba baš tolikog uzora, Mamić nije dalaj lama da bi ga se slijepo slijedilo.” Prema tom urnebesnom kriteriju, svatko manje utjecajan od najmoćnije osobe hrvatskog nogometa očito bi smio ići barem korak dalje u opisima antihrvatstva imanentnog Srbima, kao i u zgražanju nad Hrvatskom u kojoj Srbin smije biti ministar znanosti, obrazovanja i sporta. Pa toliko glupave i ujedno cinične, a etnički diskriminatorne izjave jednog kaznenog suca nismo čuli valjda još od Slavka Lozine i njegove čuvene usporedbe izvjesnog srpskog stradalnika iz Lore s Rambom.

A odmah za njima, pada nam na pamet i najpoznatiji nacistički sudac Roland Freisler, kao mogući uzor naših vedeta po raskošno dijaboličnom izrugivanju žrtvi. Kako god, čini se da uopće nisu bili u krivu oni što su upozoravali da Mamićeve sjajne veze sa sucima nisu ograničene samo na nogometni travnjak.

Igor Lasić

Kratko & jasno

Ljubomir Mateljan, udruga Rišpet

Nećemo mrvice

Pred našim društvom stoji velik posao unapređenja manjinskih prava, koja se institucionalizirano narušavaju

Kako komentirate Vladin prijedlog Zakona o životnom partnerstvu?

Udruga Rišpet stava je da potpuna ravnopravnost, što je bio i slogan ovogodišnjeg Split Pridea, implicira da naše obitelji ne pristaju na mrvice oko nečijeg stola. Tražimo da se naša prava reguliraju kroz resorna ministarstva, a to nije Ministarstvo uprave ministra Arsena Bauka. Prijedlog je evidentan napredak u odnosu na zakon iz 2003. godine. Međutim, napominjemo, sama činjenica da ljudska prava LGBT osoba nisu regulirana kroz resorno ministarstvo i kroz Obiteljski zakon, ukazuje na institucionaliziranu segregaciju i daljnju diskriminaciju manjinske skupine naše republike. Time smo nezadovoljni i to ne podupiremo.

Tim novim zakonskim prijedlogom istospolne zajednice tek se djelomično izjednačavaju s bračnom zajednicom, a nije predviđena ni mogućnost posvajanja djece?

Problem leži u poimanju LGBT osoba. Javno mnijenje u Hrvatskoj je takvo da smatra da LGBT obitelji nisu dovoljno sposobne odgojiti dijete na način da ono postane kvalitetna osoba. To je urbana legenda, posve neutemeljena i neopravdana.

Smatrate da je taj problem potrebno riješiti Obiteljskim zakonom?

Upravo tako. Obiteljski zakon jedina je institucija koja je u službi reguliranja paketa prava koje uživaju građanke i građani ove zemlje izborom stupanja u obiteljsku zajednicu. Ne vidim razloga ni smisla da se ta činjenica pokušava izbjeći politikantskim izvolijevanjima i dodavanjima “vrućeg krumpira”.

Mislite li da će ikada u Hrvatskoj biti zakonski omogućena bračna zajednica istospolnih parova, kao u razvijenim europskim zemljama?

Nakon fašističkih nastojanja i rezultata referendumske inicijative, koje bih najradije zanijekao, teško je biti optimističan po ovom pitanju. Međutim, treba se sjetiti kako svaki kvalitetan posao iziskuje određen napor. Pred našim društvom stoji još velik posao unapređenja manjinskih prava, koja se svakodnevno institucionalizirano narušavaju. Oni koje smo birali da nas štite nisu obavili svoj posao i još su se jednom pokazali kao birokrati koji rade nauštrb slabijih.

Mirna Jasić

60 posto antićiriličnih štandova bilo u crkvenim prostorima

Župni dvor, Stožerov kolodvor

Od ukupno 850 popisnih mjesta u 16 županija, njih čak 446 nalazilo se u župnim dvorovima, 33 ispred crkvi, 15 u krugu samostana i tri ispred kapela

Uza svu raniju verbalnu podršku biskupa i svećenika, Katolička crkva žestoko se uključila u kampanju Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i tako što mu je za potrebe prikupljanja potpisa stavila na raspolaganje svoju infrastrukturu. Kao što je poznato, Stožer traži referendum kojim bi primjenu manjinskih prava ograničio na sredine u kojima pripadnici nacionalnih manjina čine više od 50 posto populacije. Da je Crkva svim srcem stala uz tu antimanjinsku rabotu vidljivo je na osnovu podataka o popisnim mjestima s internetskih stranica Stožera, jer se gotovo 60 posto štandova nalazilo u krugu crkvenih prostorija. Od ukupno 850 popisnih mjesta u 16 županija za koje su dostupni podaci, njih čak 446 nalazilo se u župnim dvorovima, 33 ispred crkvi, 15 u krugu samostana i tri ispred kapela, a još 15 ih je bilo ispred objekata Adventističke crkve.

Primjerice, u Brodsko-posavskoj županiji od 113 popisnih mjesta 57 ih je bilo u župnim dvorovima, devet u samostanima i dva ispred adventističkih crkava. Stožer se manje služio uslugama Crkve u Vukovarsko-srijemskoj županiji, gdje su 104 popisna mjesta bila na javnim prostorima, a “samo” 28 ispred crkava. No zanimljivo je da su primjerice u Primorsko-goranskoj, Zadarskoj i Splitsko-dalmatinskoj županiji sva popisna mjesta, po 70-ak njih, bila u župnim dvorovima, a slično je i u Istarskoj županiji, gdje je od 18 mjesta samo jedno bilo izvan župnih dvorova.

U Crkvi su se oko toga očekivano pravili mutavi, pa je na novinarsko pitanje o sprezi Crkve i antimanjinske inicijative Sergije Jelenić, kancelar Porečko-pulske biskupije, rekao da ta biskupija nije slala nikakve upute župnicima oko prikupljanja potpisa, nego je to bilo “prepušteno svakom župniku da po pastoralnoj razboritosti prosudi sam”.

Civilna je scena prema tim postupcima Crkve izrazito kritična. Po riječima Marine Škrabalo iz kampanje “Građani glasaju protiv”, koja se usprotivila organizatorima netom provedenog homofobnog referenduma, najnovije sudjelovanje Crkve u prikupljanju potpisa za referendum protiv nacionalnih manjina predstavlja tragičnu manifestaciju katoličkog nacionalizma.

– Jasno se vidi da Katolička crkva svoje resurse daje na raspolaganje za rušenje koncepcije manjine. Daju podršku diskriminatornom referendumu, a onda dobivaju slom živaca kada im se uzvrati da ne rade ono na što su se kao vjerska zajednica obavezali, naime ne poštuju dogmu o univerzalnosti zajednice u kojoj se ne poznaju nacionalne razlike. To što rade biskupi i svećenici u suprotnosti je s naukom Katoličke crkve – kaže Marina Škrabalo.

Aktivist Srđan Dvornik smatra da je takvo opredjeljenje Crkve njen pokušaj da očuva hegemoniju koja nije načeta zbog suprotstavljanja SDP-a, nego zbog političkih kompromisa koje je Hrvatska morala učiniti na putu za EU.

– Dok je Crkva bila u krevetu s vladajućim političarima nije se trebala boriti za utjecaj, a sada to više nije tako, pa ostvaruje svoje namjere odozdo, preko civilnog društva – govori Dvornik.

Protumanjinskim referendumima usprotivili su se i članovi Saveza antifašističkih boraca i antifašista, čiji potpredsjednik Jovan Vejnović za “Novosti” sažeto iznosi razloge zbog kojih osuđuju takve inicijative.

– To radimo jer nam se koncept zločinačke tvorevine NDH danas od strane Crkve i jednog broja intelektualaca nudi kao model za organizaciju moderne hrvatske države. Da se to prihvati, to bi bila najveća nesreća ove države – kaže Vejnović.

Nenad Jovanović

24-satni Facebook novinari

Nakon što su neki od najpoznatijih novinara dnevnika “24 sata” nedavno dobili obvezu odgovarati na komentare čitatelja ispod svojih tekstova, i ostali su novinari tog lista u vlasništvu austrijske Styrije u proteklih nekoliko dana morali po nalogu uprave otvoriti svoje službene Facebook stranice. Prema objašnjenju koje je Styria ponudila putem Facebooka, novinari će “od sad i na svojim službenim Facebook stranicama objavljivati tekstove, sudjelovati u raspravama, primati prijedloge, pohvale, kritike i informacije te tražiti odgovore na Vaša pitanja”.

Izdavači već godinama nude čitateljima mogućnosti dijeljenja, prenošenja i komentiranja sadržaja koji proizvedu, što im pomaže da povećaju čitanost medija. No takav model komunikacije s publikom ima svoju tamnu stranu, pogotovo u hrvatskom poratnom društvu nedovršene demokratske i ekonomske tranzicije, koju novinari kusaju gotovo dnevno. Riječ je o komentarima anonimaca, ali često i poznatih korisnika, koji autore i protagoniste tekstova vrijeđaju na najgore načine, od vrijeđanja po nacionalnoj osnovi od Vardara do Triglava, do drugih uvreda svih mogućih vrsta. Dosad su voljom izdavača novinari bili prisiljeni trpjeti takve komentare, ali ih se nije tjeralo da raspravljaju s pobješnjelim anonimnim komentatorima. Kada smo o tome pitali generalnog menadžera Styrije za Hrvatsku Borisa Trupčevića, odgovorio je: “Nismo u mogućnosti komentirati poslovne projekte koji su u tijeku, a također nemamo praksu u javnosti objašnjavati pitanja internih poslovnih procesa. Također, primjećujemo da u svojim pitanjima unaprijed dajete i odgovore, pa stoga možemo pretpostaviti i kako ste naumili intonirati svoj tekst.”

Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka izjavio je za “Novosti” kako misli da će Facebook komunikacija donijeti novinarima više stresa i straha te da bi otvaranje takvih stranica moralo biti dobrovoljno, a ne obavezno za novinare. Duka kaže i da bi im se takav dodatni angažman morao dodatno platiti te izražava bojazan da će se kolegama iz “24 sata” to pretvoriti u noćnu moru, ma koliko će možda povećati čitanost.

Josip Jagić

Katran & perje

Radne reforme Miranda Mrsića

Noga trudnicama

Gravidne radnice vrše mobing nad kolegama jer na poslu tamane nezdravu masnu hranu i čokolade, a poslodavce ucjenjuju raznim pogodnostima, iako im ovi osiguravaju med i mlijeko

Dok se raja gložila oko “obiteljskog” referenduma, pravi su igrači obavljali posao. Unatoč tajnosti, omiljenom ministru rada i mirovinskog sustava Mirandu Mrsiću pobjegli su sasvim slučajno u “Jutarnjem listu” najhumaniji prijedlozi članaka novog Zakona o radu. Doduše, tu se zapravo nije radilo o “prijedlozima”, jer se ministru o tome nije dalo raspravljati s dosadnim sindikalistima. Ministarstvo je tako u konačni prijedlog uvalilo izmjene o kojima se nije pregovaralo, čime je privremeno izvozalo sindikaliste – isti medij sada navodi da su one povučene iz procedure. Ostatak naroda bio je zaokupljen pitanjima muškarca, žene, istospolnih i multispolnih zajednica.

Zato je Mrsić preko omiljenog jurišničkog liberalfundamentalističkog glasila radosno poručio: “Radit će se do 60 sati tjedno, a otkaz mogu dati i trudnici.” U ovom optimistički intoniranom naslovu istaknuta je krucijalna kvaka zakonskih izmjena, koje se odnose na to da bi trudnice, ali i drugi radnici iz prekomjerno zaštićenih kategorija, kao što su invalidne i oboljele osobe, mogli dobiti otkaze u nekim slučajevima – nije još precizirano kojima, ali se očekuje što više istih.

To dosad nije bilo moguće, pa su invalidi i bahate trudnice organizirano terorizirali kolege i poslodavce. Kako doznaje “Katran & perje”, istrenirani isljednici privatnih glasila upravo istražuju čudno ponašanje zaposlenih trudnica. Mnoge od njih, čim nabave potvrdu o gravidnosti, glavom bez obzira bježe s posla na posve nerazumljiva bolovanja, rodiljne i obiteljske dopuste. Na njima ostaju čak po godinu dana nakon rođenja djece, što govori da potomcima od malih nogu usađuju običaje lijenosti i razmaženosti. Ako slučajno i ostanu raditi do poroda, vrše mobing nad kolegama, jer na poslu tamane nezdravu masnu hranu i čokolade. Poslodavce ucjenjuju raznim pogodnostima, iako im ovi osiguravaju med i mlijeko, strepe nad njihovim zdravljem te im tijekom neopravdanih izostanaka šalju čestitke za blagdane i poklon-pakete. Prekomjernim povećanjem tjelesnih masa i zauzimanjem viška raspoloživog prostora, trudnice ujedno otežavaju komunikaciju unutar tvrtki i opterećuju konstrukciju polovnih zgrada.

Petar Glodić