Omađijani Bruxellesom

Dođe tako u regiju predsjednik vlade Narodne Republike Kine, najmnogoljudnije zemlje svijeta, države s kontinuiranim impresivnim gospodarskim rastom, voljne i spremne da investicijski, ali i sa svojim proizvodima postane prisutnija na evropskom kontinentu, koristeći kao ulazna vrata jugoistok Evrope. I pozove taj kineski premijer na sastanak u Bukurešt petnaestak premijera zemalja Srednje i Istočne Evrope. Razgovara s njima skupno, ali i sa svakim posebno. Nakon toga premijer Rumunjske, zemlje domaćina skupa, izjavi bez ikakve zadrške kako je njegova država spremna na svestrano proširivanje odnosa s Kinom, na svim područjima. Mada je Rumunjska članica Evropske unije, predsjednik rumunjske vlade to uopće ne smatra potrebnim u navedenom kontekstu spomenuti.

Izjavu dade i predsjednik vlade državice Hrvatske, koja već godinama grca u recesiji, neuspješno se bori sa sve većim brojem nezaposlenih, ne uspijeva pokrenuti proizvodnju i, što je najvažnije, ne uspijeva, usprkos čvrstim obećanjima (tko se još sjeća one “prve lopate u svibnju” od prije dvije godine?), privući strane investicije. Pa kaže kako on nije došao u Bukurešt sklapati poslove, a osim toga, “kineska je strana itekako svjesna da Hrvatska ima obalu dugu tisuću kilometara”, moramo samo biti dobro pripremljeni i “investicije će doći”. I, naravno, ne zaboravi spomenuti da je Hrvatska članica Evropske unije i da joj to nameće određene granice u razvoju odnosa s Kinom. Jedini je zaključak što se nakon toga nameće da aktualno vodstvo Hrvatske ne zna što hoće, odnosno da uvijek zna što neće. A neće ništa što dolazi s Istoka. Slijepa usmjerenost prema Bruxellesu i, u globalnim okvirima, prema Washingtonu, alfa su i omega hrvatskoga nastupanja na svjetskoj sceni i njezina odnosa prema ključnim subjektima međunarodnih odnosa.

Jer kako inače protumačiti doista arogantan, gotovo podcjenjivački odnos prema mogućnosti da se u posrnulom gospodarstvu zemlje koja je (da li samo gospodarski?) praktički na izdisaju, napravi makar i mali pozitivni pomak razvojem odnosa s državom poput Kine? Istini za volju, nije takav odnos od jučer i nedavni posjet šefice hrvatske diplomacije Kini nije u tome ništa promijenio (usprkos njezinim najvjerojatnije dobrim namjerama).

Kada je pri kraju mandata drugoga hrvatskog predsjednika kineski šef države posjetio Hrvatsku (što je samo po sebi bila senzacija, mada je senzacije gladni ovdašnji mediji nisu tako tretirali), održan je, uz sudjelovanje goleme delegacije kineskih gospodarstvenika, i hrvatsko-kineski gospodarski forum. Osim lijepih riječi i želja, ništa od toga foruma nije ostalo u sjećanju, ništa se, suvišno je i reći, nije ostvarilo. Kina je pokazivala interes za izgradnju nove zagrebačke zračne luke. Posao su dobili Francuzi i problemi s njima već su počeli. Kinezi su pokazivali interes da u paketu dobiju posao obnove riječke luke i izgradnje nizinske željezničke pruge Rijeka – Zagreb (i dalje). Ni od toga – ništa. Istina je, kineska je strana željela poslove dobiti izravnom pogodbom, što je Hrvatska elegantno izbjegla, pozivajući se na evropske standarde i potrebu dodjeljivanja poslova javnim natječajima. No istina je i da se mogla naći mogućnost – da se ne krše zakoni, ali da se uvažavaju interesi Republike Hrvatske – da se prihvati varijanta izravne pogodne. Ta mogućnost ne da nije iskorištena, ona nije ni spomenuta.

U Srbiji je s velikom pompom najavljen početak izgradnje magistralnog pravca plinovoda Južnog toka kroz tu zemlju. Odvojak će, za svoje potrebe, dobiti i notorna Republika Srpska. Hrvatska je bila prva zemlja regije kojoj je ponuđeno da kroz nju ide magistralni pravac Južnog toka – prema Evropi; dakle i za potrebe Hrvatske i transport velikih količina drugima, što bismo dobro naplaćivali. Tadašnji (i sadašnji) predsjednik Rusije Vladimir Putin to je izrijekom potvrdio prilikom boravka u Zagrebu, gdje je 2007. sudjelovao na tzv. Energetskom samitu Jugoistočne Evrope. Vlada nije reagirala (da li zbog čiste gluposti ili zbog pritiska Zapada da izbjegne “ruski utjecaj”, o tome možemo samo nagađati). Nije dakle reagirala ni ondašnja vlada, kao ni ova sadašnja, tako da smo danas suočeni s mogućnošću da možda – pazite, možda! – dobijemo (baš kao i Republika Srpska) odvojak za svoje potrebe, ali i o tome još treba pregovarati s EU-om. Nitko se ne može sjetiti da je Njemačka pregovarala s Unijom kada je prihvatila ruski naftovod Sjeverni tok. No kao što su govorili stari Latini: Quod licet Iovi, non licet bovi ili što priliči Jupiteru (bogu), ne priliči volu. O tome tko je u ovoj priči bog a tko je vol, neka svatko prosuđuje sam.

Zaključak je iz cijele ove tužne priče sljedeći: hrvatske vlade, bez obzira na to koje ih stranke vodile odnosno činile, opčinjene su Evropskom unijom i Sjedinjenim Državama, pri čemu zaboravljaju ono što se naziva legitimnim nacionalnim interesima. Da bi paradoks bio veći, zastupnici stranke koja je svojedobno bila gluha i na Putinove ponude, i na ponude iz Kine, i na mogućnost da Katar o svojem trošku podigne terminal za ukapljeni plin na Krku, a da hrvatska brodogradilišta grade brodove za transport toga plina, danas zapjenjeno napadaju stranku što vodi aktualnu vladajuću koaliciju, bezočno joj predbacujući upravo ono što je (i) njihov grijeh. Vrhunac je toga skupog igrokaza, koji plaćaju svi hrvatski građani, kada čovjek koji kao ministar zadužen za investicije u prošloj vladi nije uspio privući u Hrvatsku nijednu stranu investiciju, proziva upravo zbog toga sadašnju vladu.

Političari dakle očito ne znaju što hoće, osim jednoga, a to je vlast. Oni koji su na vlasti žele je zadržati, oni koji su u oporbi žele je osvojiti. Dotle desna opcija, s Crkvom u pozadini, evidentno proustaški orijentirana, odlično organizirana i financirana (od koga?), uz koju se politička oporba samo “šlepa”, vrlo dobro zna što hoće: promjenu karaktera hrvatske države i društva. Uz šutnju Evropske unije i međunarodne zajednice (šifra je antikomunizam), uz posvemašnju izgubljenost vladajućih i uz radosno pristajanje oporbe, sva je prilika da će joj to i uspjeti. A onda će biti kasno pitati se što smo radili da nam se to ne dogodi.