Linija manjeg otpora
Buba u uhu u Satiričkom kazalištu Kerempuh
Jedna anegdota kaže kako je polaznicima glumačke akademije slavnog Jacquesa Lecoqa bilo najteže kada bi im veliki pantomimičar naredio da ga nasmiju; isto tako, stara je kazališna istina da se glumac u drami još nekako može sakriti iza ozbiljne teme i velikih gesti, ali nema ničega tužnijeg ako nije smiješan u komediji. Glumcima na južnoslavenskom prostoru u komedijama su pravilu pomagali ambijentalnost komada i komični lokalizmi, od Nušića i Sterije do Držića i Kerstnera, a svjetska komediografija u domaćem je dvorištu prolazila s promjenjivom srećom.
Na takav je neodređeni način u Satiričkom kazalištu Kerempuh izvedena i najnovija “Buba u uhu”, komedija francuskoga kralja vodvilja Georgesa Feydeaua. Važno je reći da je redatelj najznačajnijih izvedbi toga kultnoga komada – u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 1971. i u zagrebačkom Jazavcu (današnjem Kerempuhu) – bio Ljubiša Ristić, teatarski specijalist za kritičko preispitivanje socijalističkog razdoblja i kasnije, u vrijeme Miloševića, katastrofalni političar. Ipak, ono Lecoqovo “Nasmijte me!” odlično je pošlo za rukom i JDP-ovim glumcima, koji “Bubu” već 40 godina igraju pred punim gledalištem, kao i ansamblu Jazavca sredinom 1980-ih, u kojem su prednjačili Žarko Potočnjak, Mladen Crnobrnja Gumbek, Kostadinka Velkovska i drugi.
Nova Kerempuhova “Buba”, u režiji Krešimira Dolenčića, smiješna je, naravno, zbog Feydeauovih kalambura oko malograđanskih spletki, paralelnih ljubavnih veza i komičnih karaktera, ali glumačkih bravura u njoj nije bilo. Tekla je ravno kao po koncu, komedija zabuna u kojoj hvata tko koga stigne, u krivo vrijeme i na krivim mjestima; izmamljivala je sporadični smijeh publike, no ansambl je djelovao prije kao grupa navijenih lutaka nego kao skupina živih junaka bulevarske komedije. Dramaturginja Ana Tonković Dolenčić i suprug joj, redatelj predstave, diskutiraju u programskoj knjižici o današnjem “slomu bračnih i poslovnih odnosa”, o “teatru apsurda”, o suvremenoj “borbi za svoj komadić sreće” i o dosadi kao civilizacijskoj bolesti građanske klase, ali ne samo da u izvedbi nismo vidjeli ništa od aktualnih problema, nego nije bilo ni elementarne duhovitosti “bez gorčine ili ironije”, kako su priželjkivali.
Sigurno je da glumci – Željko Königsknecht, Edo Vujić, Linda Begonja, Mario Mirković, Elizabeta Kukić, Borko Perić i ostali – mogu daleko više (dokazali su to u nedavnoj “Gospođi ministarki” u režiji Olivera Frljića!), ali ovdje su se utopili u ritmu svoga uobičajenog repertoara; rutinirano, na prvu loptu i bez prave glumačke strasti i ambicije. Premijerna izvedba dočekana je s nemalim interesom zagrebačke kulturne kreme, kao da je, u najmanju ruku, riječ o novoj verziji “Hamleta”; ništa manje nije bilo razočaranje s usputnom konstatacijom anonimnoga gledatelja kako je današnja beogradska verzija “Bube” bolja, iako je od ove zagrebačke starija 42 godine i iako ljubavnike igraju glumci stariji od 70 godina. Jednostavno, današnji akteri “Bube” nisu bili dovoljno smiješni, odnosno – oni prije njih radili su to puno bolje.
Znamo da je Kerempuh tvornica lakog smijeha i u tome nema ničega lošega: ono što nije dobro jest to što taj teatar neprestano ide linijom manjeg otpora, držeći nivo kvalitete blizu granice otaljavanja posla jer zna da će, što god napravili, imati punu dvoranu i zadovoljno gledalište. Ovakva strategija nije baš za ponos, ali ovom teatru ona očito odgovara. Jer, što bi rekao Feydeau, i tako ničega nije bilo…