Sami odlučimo o svom dugu
Rastuća prezaduženost definitivno je glavni problem s kojim se suočava hrvatska ekonomija danas, ako taj kompleks nastojimo svesti na jedan obuhvatan pojam i efekt, dakle posljedicu. Ali dug kao odnos jest i ekonomsko-politički alat za kojim se poseže i koji se forsirano producira na globalnoj razini. Ne radi pukog održanja potrošnje, ondje gdje je uminula proizvodnja nove vrijednosti za razmjenu, nego – još i više – radi stvaranja trajne ovisnosti, bliske onome što na individualnom planu zovemo dužničkim ropstvom.
Uzmemo li u obzir pretpostavku da se takav odnos začinje u političkim okolnostima koje se demokratskima mogu nazvati samo veoma uvjetno, logičnim biva pitanje tko da snosi odgovornost za dug i teret njegove otplate. Nadalje, od zaduženja do zaduženja, od kredita do obveznice, ne bi zgorega bilo razabrati funkcionalnost svakog preuzetog javnog opterećenja te vrste, ali u relaciji s (ne)evidentnim javnim interesom. Dopuna prethodnom pitanju tad glasi zbog čega i kako je točno, a sve u ime preuzetog zastupanja vladavine naroda, nastalo pojedino dugovanje. Za čije babe brašno?
Demokracija svakako nije demokracija ako nije integralna, ako nema ekonomske demokratičnosti, dok strogo predstavnički njezin model nudi sjajan okvir za ekonomsko-političku podvalu. Tad se sve radi u ime naroda i narod automatski preuzima sve obaveze, no bez efikasnog nadzora odozdo. U kontekstu prezaduženosti recimo dobar pokazatelj toga jest činjenica da ovo društvo nema pojma ni koliko kome duguje, a još manje zna pod kojim uvjetima i zašto. Struktura bruto inozemnog duga od nekih 47 milijardi eura, tako je javno poznata tek u grubim crtama. Doista, kako to da su nam jasne i potpune informacije o tome nekako izmaknute van obzora?
– Budući da nam nedostaju temeljni podaci nužni za procjenu točnog troška odnosno održivosti državnog zaduživanja, primarna je potreba objaviti odgovarajuće statističke pokazatelje koje Ministarstvo financija, primarno za vanjski dug, ne otkriva – rekao nam je dr. Vladimir Cvijanović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
On je inače kao suradnik zagrebačkog Ekonomskog instituta prije deset godina sudjelovao u izradi opsežne studije “Javni dug u RH: mjerenje, granice i održivost”, naručene od spomenutog Ministarstva.
– Njome smo upozorili na zabrinjavajuće tendencije i dali preporuke vođenja statistike – prisjeća se Cvijanović – ali ništa se iz toga nije naučilo. Štoviše, ministri financija se kod svakog novog zaduženja ponašaju kao tajni agenti, umjesto da transparentno podastru javnosti podatke o tome.
Ono što naši ministri kriju svakako nije klasična poslovna tajna, jer ne kriju to zbog drugih kreditora i zajmoprimaca. U tim krugovima itekako se dobro znaju sve bitne okolnosti. Zna se i to da prezaduženost ne može biti riješena fiskalnim mjerama, no svejedno se one zaoštravaju do stanja konstantne agonije najširih slojeva. Krizna situacija zatim se proglasi razlogom za nove privatizacije javnog sektora i deregulaciju tržišta u interesu krupnog transnacionalnog kapitala. Stvaranje hotimične neodrživosti i nenaplativosti zaduženja, uz opisane i načelno znane postupke zasnivanja kreditnog odnosa, ukazuje na odgovornost dviju strana za sve nastale posljedice. A to je mjesto na kojem možemo početi govoriti o tzv. nelegitimnom ili čak ilegalnom dugovanju i o onome što je u međunarodnoj ekonomskoj praksi poznato kao odius debt – dug kojem je demokratskom revizijom utvrđena suštinska neprihvatljivost i koji se zbog toga jednostrano odbacuje. Primjeri takvih zaduženja brojni su, a zajedničko im je da su zasnovana na štetu naroda i u korist onih koji su na obje strane odlučivali o tome. Reviziju i odbacivanje dijela dugova poduzimale su u novije doba uglavnom latinskoameričke zemlje poput Argentine i Ekvadora, no učinio je to i SAD za Irak – kao okupator. Primjera nelegitimnog ili ilegalnog duga u današnjoj Grčkoj ima sijaset, iako se otpis dijela zaduženosti – reprogramiranje duga – nikako nije rukovodio demokratskim kriterijem, nego krajnjim interesom kreditora koji su dospjeli u rizik zahvaljujući vlastitim greškama.
A što je s hrvatskim dubiozama, onima koje su iole poznate? Tek za ilustraciju možemo navesti neke pojedinosti, među kojima se uvodno ističe epohalna šteta od skupe sanacije i jeftine rasprodaje praktički čitavog državnog financijskog sektora, na prijelazu milenija. Posebno je bolno to što je riječ o bazičnoj ekonomskoj strukturi, bez koje je dalje teško ili nemoguće govoriti o nekakvom suverenitetu. Valja uočiti da je taj korak poduzet prije negoli je bilo ma kakve naročite krize i dok ova zemlja još nije bila prezadužena. Uz takvu, čisto politički te ideološki motiviranu predigru, u isto doba i na istom valu domaći se mirovinski sustav podvrgava privatnim bankama, prepuštanjem dijela mirovinske štednje njima na kapitalizaciju. Uslijed toga zemlja ulazi u tzv. tranzicijski trošak, onaj koji otada nastaje nadoknadom izdvajane sume, a nadoknada se izvodi zaduživanjem za isti iznos u tim istim bankama. Posrijedi je četiri milijarde kuna proračunskog deficita godišnje, naime, spektakularnom ekonomsko-političkom alkemijom pretvorenog u javni dug.
Nakon takvih strukturnih zahvata, dolazi vrijeme napuhivanja građevinsko-poduzetničkog balona, u skladu sa svjetskim tendencijama. Čak i kad je balon eksplodirao u planetarnim razmjerima, naše ministarstvo cestogradnje i još ponekih sitnica nastavilo je podizati nepovoljne kredite da bi se iz njih izdvojile kriminalne provizije, kao što je dokazano, i naplatiti razni fiktivni troškovi. Na koncu, pogodio nas je fatum srozanog kreditnog rejtinga, čiji mehanizam neodoljivo podsjeća na kreditorsko bludništvo s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatom, a tome je nedavno – treba zapamtiti – čak i sudski, čak i u Hrvatskoj, utvrđena nezakonitost.
Ali kako je danas moguće strateški se usprotiviti takvoj praksi? Jože Mencinger, nekadašnji ministar ekonomije i potpredsjednik Vlade Republike Slovenije, netom prije slovenskog osamostaljenja, dobro pamti reakciju ekonomsko-liberalnih snaga na njegov otpor naoko stihijskoj pretvorbi i privatizaciji te liberalizaciji tržišta. Tada je njegova opcija žrtvovana doslovce preko noći, metodom svojevrsnog puča, u korist globalističkih rješenja a la Džefri Saks.
– Naravno da su krivi i oni koji su davali kredite, itekako – komentira Jože Mencinger za “Novosti”.
– Nakon bejlaut ideje javila se i ideja bejlin: da se teret pucanja kreditnog mjehura prenese na vlasnike banaka i obveznica. Nešto slično onome kod starih Židova, s otpisom duga svakih sedam godina. Sad se i u Sloveniji govori o tome, zna se da su banke nagovarale sve i svakog na kredite jer su morale poticati potrošnju i plasirati jeftin novac, kojeg je po Europi bilo u izobilju. Sad ta Europa ne želi preuzeti punu odgovornost, pa se bogatstvo pokazalo virtualnim, a zaduženje je ostalo.
Mencinger je skeptičan prema bankovnoj uniji kao mogućem izlazu EU-a iz klopke:
– Bogati neće prihvatiti jedinstveno rješenje, jer njima to neće odgovarati. I opet će se Unija podijeliti na dobre i loše. A što se tiče odius debta, nisam siguran da će u Europi to nekom lako poći za rukom, previše je kontrole uspostavljeno. Island je poduzeo jedan oblik toga, no on je malen i ne utječe jako na kontinent.
Islanđani su referendumski odlučili da njihova vlada ipak neće javnim novcem sanirati dugove privatnih islandskih banaka, dužnih milijarde eura državljanima Nizozemske i Velike Britanije.
– Hrvatsku nitko neće štedjeti ako dođe do problema s otplatom bilo kojih dugova – smatra Vladimir Cvijanović – o čemu govori i moralni hazard u koji su europske banke ulazile u jeku krize 2009., dajući Grčkoj kredite po nižoj kamatnoj stopi nego 2008. godine.
Naš sugovornik smatra da bi, po uzoru na neke druge zemlje EU-a, hrvatski građani sami trebali formirati komisiju za reviziju unutrašnjeg i vanjskog javnog duga.
– Takav pristup je u skladu s Poveljom UN-a, u vezi s pravom na dostojan život, i s demokratskim vrijednostima Ustava RH. Tek kada se utvrdi detaljno stanje javnog duga, moći će se utvrditi i daljnji koraci, ako je potrebno i sudski postupci koji će pridonijeti raščišćavanju stanja stvari. Baš kao što nam u slučaju kreditiranja denominiranog u švicarskom franku put pokazuje Udruga Franak – riječi su Cvijanovića.
U Hrvatskoj, međutim, o reviziji je govorio uglavnom – Erik Tusen, predsjednik međunarodnog Odbora za otpis dugova zemljama Trećeg svijeta (CADTM). Na prijedlog CADTM-u da nam izjavom doprinesu poticanju javne debate na tu zapostavljenu temu, odazvao se Tusenov suradnik Pjer Gotinio.
– CADTM poziva hrvatske građane na osnivanje nevladinih odbora za reviziju duga i analizu različitih javno-sektorskih nivoa te porijekla zaduženja. Predmet revizije bilo bi dovođenje procesa javnog zaduživanja u prostor šire društvene rasprave i propitivanja, kao i osvještavanje činjenice da javni dug može biti otkazan ukoliko mu se ustanovi nelegitimnost. Ali i koncept nelegitimnosti duga također bi trebalo javno raspraviti, da bi se utvrdili njegovi definicijski kriteriji – poručio je Gotinio.
Život u raspojasanoj ekonomiji
Na pitanje o hrvatskoj prezaduženosti i pozadini te konzekvencama toga stanja, Stjepan Zdunić uputio nas je na svoj rad iz 2008. godine. Riječ je o znanstvenom izlaganju tog suradnika Ekonomskog instituta i nekadašnjeg savjetnika predsjednika RH Stjepana Mesića, a pod naslovom “Konvergencija, recesija i vanjski dug”. Posrijedi je razmatranje paradoksa: zemlja krajnje ograničenog monetarnog i ekonomskog suvereniteta, kao što je Hrvatska, svejedno mora odgovarati za svoj budžet, tj. fiskalnu disciplinu. Kako to dakle postići u okolnostima raspojasane liberalne ekonomije? Upit je više retoričke naravi, jer bi odgovor glasio – nikako, to je nemoguće. A tomu je tako budući da se namjerno zanemaruje povezanost liberalizacije kretanja kapitala, odnosno njegove alokacije u okviru fiksnog tečaja, s uravnoteženjem platne bilance i prekomjernog rasta vanjskog duga. Dužnost zemalja nesuverenih u odnosu na banke tako jest preuzimanje faktičkih lokalnih recesija, izazvanih rečenim odnosom i sistemskim prebacivanjem bankovnog rizika pod firmu pojedinačnih njihovih zaduženosti.
“Živimo u okolnostima veoma ekstremnog liberalizma”, smatra Zdunić, opisujući mjere koje s jedne strane određuju globalne tržišne prilike i poslovanje banaka, a s druge ekonomske politike država, stvarajući nesnosnu napetost. “Takova nepovezanost s razvojnim ciljevima zemlje u terminima pune zaposlenosti domaćih resursa i radne snage te monetarno tečajnim sistemom i politikom, u vrijeme stvaranja Europske ekonomske zajednice u 50-im godinama prošlog stoljeća bila je nezamisliva.”