Didem Akyel Collinsworth: Erdoğan i Öcalan imaju šansu za mir

Didem Akyel Collinsworth analitičarka je međunarodne nevladine organizacije International Crisis Group, prisutne i na Balkanu (njome sada predsjeda Louise Arbour, bivša glavna tužiteljica Haškog suda). Razgovor je vođen prije dva mjeseca u Istanbulu – u međuvremenu je došlo tek do manjih pomaka i taktičkih poteza: pregovori o novom ustavu posve su propali, a turski premijer Recep Tayyip Erdoğan sastao se u Diyarbakıru s predsjednikom Iračkog Kurdistana Masudom Barzanijem, gdje je ispred goleme mase ljudi ispod turskih i kurdskih zastava poručeno da su “Turci i Kurdi braća”. Tom je prilikom Erdoğan – što je za jednog turskog državnika donedavno bilo nezamislivo – spomenuo pojam “Kurdistan”, misleći na istočne dijelove Turske. Susret je ocijenjen kao pokušaj Erdoğana da u savezništvu s Barzanijem izolira i gurne u stranu PKK i PYD, partiju sirijskih Kurda blisku PKK-u, i istovremeno poveća potporu Kurda svojoj stranci pred lokalne izbore. Tenzije su eskalirale prošlog petka, kada su u mjestu Yüksekovi tijekom prosvjeda u sukobima s policijom ubijena dva kurdska prosvjednika, dok je u Diyarbakıru ranjeno deset ljudi. PKK je u nedjelju oteo četiri turska vojnika, no već su u ponedjeljak, nakon intervencije kurdskih političara, pušteni na slobodu, a obje strane su izjavile da su i dalje predane mirovnom procesu, tako da će primirje vjerojatno potrajati barem do proljeća i lokalnih izbora. Unatoč spomenutom vremenskom odmaku, intervju i dalje vrlo dobro ocrtava čitav kontekst povijesnoga mirovnog procesa Turske i kurdskih pobunjenika od dolaska Erdoğanova AKP-a na vlast.

– Vlada AKP-a slomila je mnoge tabue koji su se u ovom sukobu perpetuirali desetljećima. Nakon što su 2002. došli na vlast, započeli su s određenim reformama, uglavnom vezanima uz proces pristupanja Europskoj uniji. Međutim, otvorili su prostor za diskusiju: 2009. priznali su da u Turskoj postoji kurdski problem različit od problema terorizma i samog PKK-a. Razni pojedinci i stranke i prije su o tome govorili, ali to se sada prvi put dogodilo na razini državne politike. Upravo je vlada AKP-a pokrenula 24-satni TV kanal na kurdskom, što je prije bio apsolutni tabu. U privatnim su školama uveli kurdski kao izborni predmet, što znači da su i na planu kulturnih prava prekinuli neke tabue. Vlada AKP-a je otvoreno započela pregovarati s pobunjenicima, s PKK-om i njihovim vođom Abdullahom Öcalanom, koji je u zatvoru od 1999. godine. Dakle poduzeti su važni koraci na oba fronta: razgovor s pobunjenicima o razoružanju i povećanje kulturnih prava kurdske zajednice – kaže naša sugovornica.

Nužne reforme u pet područja

Koliko je u tom procesu značajna uloga premijera Erdoğana?

Prilično je značajna: s vremenom je postalo jasno da je riječ o vrlo moćnom vođi, koji ima snažnu kontrolu i nad strankom i nad svojim biračima. Ne mislim da bi bilo moguće provoditi bilo što što on osobno ne bi odobrio. S druge strane, važno je istaknuti da kurdski pokret – ne samo PKK nego i političko krilo pokreta, čitava stranka BDP i ostale povezane organizacije – vidi Öcalana kao svog vođu, koji će imati posljednju riječ. To znači da na obje strane imamo jake vođe. Prvi put nakon dugo vremena u turskoj politici postoji lider koji ima snažnu kontrolu i u mogućnosti je navesti svoje birače da prihvate dogovor, a upravo to s druge strane može Öcalan. Tu vidim šansu za postizanje mira.

Vlada je nedavno obznanila sadržaj tzv. demokratskog paketa, koji bi trebao povećati prava Kurda. No BDP je njime izuzetno nezadovoljan?

Mislim da u paketu postoje dobre stvari, daljnje ukidanje tabua, ali postoje i područja koja uopće nisu dotaknuta, pa razumijem prigovore BDP-a. Istraživanja ICG-a, naši intervjui s kurdskim sugovornicima, pokazuju da postoji pet velikih područja na kojima su nužne reforme da bi vlada odgovorila na legitimne zahtjeve kurdske zajednice. Prvo je obrazovanje na materinjem jeziku: ne samo kurdski kao izborni predmet nego potpuno obrazovanje na kurdskom, arapskom ili bilo kojem drugom manjinskom jeziku. Paket najavljuje mogućnost kurdskih privatnih škola i to je važan potez, ali ne ispunjava zahtjev za državno zajamčenim obrazovanjem na materinjem jeziku i mislim da vlada treba poduzeti daljnje korake u tom smjeru. Drugi zahtjev je snižavanje izbornog cenzusa, koji sada iznosi deset posto: kako kurdske stranke dobivaju od šest do sedam posto, njihovi članovi moraju nastupati kao nezavisni kandidati – paket kaže tek da će o tome biti diskusije prilikom promjena ustava, o kojima se još uopće nije javno raspravljalo. Potom antiteroristički zakon: tisuće kurdskih aktivista, legalno izabranih političara, studenata… zatvoreno je po tom zakonu. Mnoge se drži u pritvoru i po četiri godine a da uopće ne znaju zbog čega su optuženi. To je problem za sve građane Turske i, premda se očekivalo da će paket barem promijeniti definiciju članstva u terorističkoj organizaciji, o tome nije bilo ni riječi. ICG smatra da je jedna od najvažnijih reformi dekriminalizacija nenasilnih akcija. Četvrto polje je decentralizacija: postoji potreba za manje središnje vlasti i više lokalne samouprave za sve građane, ne samo za Kurde. Ni o tome nije bilo govora. Posljednja stvar je brisanje etničke diskriminacije iz ustava, čija odredba kaže da je “svatko tko živi u Turskoj Turčin”, što ne pridonosi postizanju kompromisa. Opet, proces promjene ustava u parlamentu je zapeo iz niza razloga, pa su na neki način i te nade iznevjerene. Paket je donio jedan mali detalj koji ipak smatram važnim: ukinuta je zakletva koju su svi učenici morali polagati jednom tjedno, a u kojoj se, otprilike, kaže: “Ja sam iskren, vrijedan – i ja sam Turčin.” Za Kurde, Armence i ostale to nije bilo prihvatljivo, tako da je to važan korak.

PKK je ustvrdio da je mirovni proces gotovo propao i da prekida povlačenje gerilaca iz Turske iako je primirje još na snazi. Po vama, gdje su pregovori zapeli? 

Mirovni proces traje već godinu dana, iako treba reći da ovo nije prvi put da vlada i PKK pregovaraju. Čini se da je dogovoreno da će se proces odvijati u nekoliko faza. Prvo će se PKK povući iz Turske u sjeverni Irak, doduše ne i razoružati. Tada je vlada trebala poduzeti određene korake. Ne znamo koje, ali podrazumijevalo se da je riječ o određenim političkim reformama. Treća faza značila bi razoružavanje PKK-a i reintegraciju u političku arenu. Izgleda da postoji nesuglasica o tome u kojoj smo fazi: vlada tvrdi da je, prije prelaska na fazu dva, potrebno potpuno povlačenje PKK-a, dok PKK smatra da su samim započinjanjem povlačenja pokazali da se pridržavaju dogovora i da čekaju poteze druge strane. Znači, zapalo se u slijepu ulicu, što ujedno, po mom mišljenju, pokazuje da nije postojao detaljno razrađen plan. Međutim, prekid povlačenja nije velika stvar, jer je to i tako simboličan potez. Gerilci su i dalje naoružani, a granica s Irakom je vrlo porozna, pa se uvijek mogu vratiti. Više je bila riječ o gesti.

Važno je naglasiti da se čini da je vlada zaostala u procesu. Bilo bi nužno da se demokratske reforme – koje bi pogodovale i Turcima, ne samo Kurdima – ne čine ovisnima o pregovorima s PKK-om. Važno je da se te reforme pokrenu što prije. Ne može se sve preko noći: za edukaciju na materinjem jeziku mora se mijenjati ustav, ali od inkluzivne vlade očekujete jasan plan. Nakon toga se može pregovarati s PKK-om o razoružanju, reintegraciji gerilaca i ostalim temama. Mislim da zaostatak o kojem govorim nije nadoknađen demokratskim paketom. Primirje koje je PKK proglasio u ožujku, unilateralno doduše, ali i vojska ga se uglavnom pridržava (bilo je manjih okršaja, ali ne i žrtava), još funkcionira. Dokle god je tako, postoji šansa da proces oživi, ali vlada mora pokrenuti reforme.

Velika prilika za Tursku

Zanimljivo je da je PKK na određeni način, kroz BDP, ušao u političku sferu i da spominjete mogućnost reintegracije PKK-a u političku arenu. S obzirom na to da vlada već pregovara s Öcalanom, možete li zamisliti da on jednog dana bude oslobođen i prihvaćen kao legitimni političar, kao što je primjerice Jaser Arafat postao legitimni partner Izraela nakon što je dugo vremena bio terorist?

Mislim da je za otvorenu raspravu o tome prerano. U javnosti postoji vrlo malo otpora prema “kurdskoj reformi”, decentralizaciji, materinjem jeziku itd., ali čim počnete razgovarati o amnestiji za PKK ili makar i kućnom pritvoru za Öcalana, da ne spominjemo njegovo uključivanje u politiku, javlja se snažna mentalna blokada. Prošlo je tek nekoliko mjeseci bez novih žrtava: samo u posljednjem valu od 2011. do ovog ožujka ubijeno je više od 920 ljudi, većinom na strani PKK-a, ali i više od tri stotine vojnika i osamdesetak civila. To je bio krvavi sukob i zato mislim da je prerano pričati o spomenutoj temi. Ako se mir bude održao, mislim da se nakon nekoliko godina može razgovarati o tome čak i za radikalnija imena, vođe PKK-a poput Öcalana ili Murata Karayılana. Važno je da ne bude žrtava i da se retorika vlade ublaži, da ne bude demonizacije PKK-a i “kurdstva”, što je velik posao. Moraju odlučiti i što će s pedesetak tisuća članova provladinih kurdskih milicija na istoku zemlje koje je država naoružala da se bore protiv PKK-a; to će također biti velik izazov.

Kada bi svi zahtjevi kurdskog pokreta bili ispunjeni, bi li to značilo da će Turska i službeno možda biti redefinirana kao dvonacionalna država? 

Prema našim istraživanjima, većina turskih Kurda ne želi zasebnu državu, a nije im puno stalo ni do federacije. Žele više moći na lokalnoj razini, nadzor nad policijom i nad lokalnim proračunima, posebno stoga što ne vjeruju vladi, a svjesni su da ekonomski ovise o Turskoj. To je, na određeni način, šizofrena situacija, no važno je da većina njih želi živjeti u Turskoj, ali s većim pravima, da budu građani izjednačeni s Turcima. Postoji snažna nacionalistička grupa, dvadesetak posto Kurda zahtijeva ili nezavisnost ili ono što zovu “demokratskom autonomijom”, ali ne mislim da je to glavno pitanje. Naravno, kada se bude raspravljalo o decentralizaciji, potrebna je nacionalna debata koja bi uključivala kurdske i turske intelektualce i sve zainteresirane te da se može pričati o svemu: to može biti federacija, autonomna regija, može biti i uređenje slično današnjem, ali s jačom lokalnom samoupravom.

U široj bliskoistočnoj perspektivi, čini se da su Kurdi snažno dobili na važnosti: u Iraku imaju kvazinezavisnu regiju s kojom Turska ima odlične odnose. Turska je nastupila krajnje neprijateljski prema PYD-u u istočnoj Siriji, Kurdi bi rekli u “Zapadnom Kurdistanu”, no čini se da je došlo do određene promjene, pa je šef PYD-a Salih Muslim čak razgovarao s turskim dužnosnicima u Ankari? Postoji teza da Turska preko Kurda želi steći utjecaj u čitavoj regiji, ali preduvjet za to je rješavanje domaćega kurdskog problema? 

Posve točno: jedan od glavnih razloga da je uopće došlo do mirovnog procesa je upravo činjenica da je PYD ostvario kontrolu nad određenim dijelovima sjeverne Sirije. Turska je osjetila da mora riješiti svoj kurdski problem kako bi mogla provoditi prihvatljivu regionalnu politiku. Turski dužnosnici posve su odbijali razgovore s PYD-om, smatrajući da je riječ o ekstenziji terorističkog PKK-a, ali od svibnja su se počeli nalaziti s Muslimom. Došlo je do promjene od 180 stupnjeva. Sve to uvelike ovisi o razvoju mirovnog procesa s PKK-om: ako pričate s njima, nema razloga da ne razgovarate s PYD-om. Mislim da je to ispravno i pozitivno. Neprijateljski PYD bio bi sigurnosno problematičan za Tursku, bez obzira na to što njihov teritorij nije tako kompaktan kao kurdska područja u Iraku. Isto je sa sjevernim Irakom, a postoje i odlične ekonomske veze. S druge strane, Turska je mislila da može koristiti Barzanija da istisne PKK iz njegovih tamošnjih baza, no unatoč turskom bombardiranju, to baš i nije funkcioniralo. U Iraku nema previše protivljenja prisutnosti PKK-a. U Siriji trenutačno ništa nije stabilno, a Turska se mora zaštititi – kurdski proces kod kuće jedan je od načina da to postignete. Razvoj situacije ovisi o tome što će Turska poduzeti: hoće li nastaviti do kraja ili će još jednom ostaviti dojam zemlje koja procese započinje, ali od njih odustaje, kao što je bio slučaj pri normalizaciji odnosa s Armenijom ili Ciprom. Toga je bilo mnogo i zato je ovo velika prilika za Tursku.

Prosvjedi su Turcima otvorili oči

Kako su prosvjedi započeti u parku Gezi utjecali na kurdski proces? Doima se paradoksalnim da se ondje moglo vidjeti Kurde sa zastavama s Öcalanovim likom i Turke sa zastavama s Atatürkovim?

To je prvi put da se tako nešto događalo, mislim da su protesti imali vrlo pozitivan učinak u smislu da su približili “zapadne”, mainstream Turke Kurdima; ti Turci zapravo ne znaju što se događa na jugoistoku, ne poznaju povijest problema i kurdske patnje – uglavnom su to vidjeli kao sigurnosni problem, rat niskog intenziteta između vojske i PKK-a. U tom smislu, prosvjedi su im otvorili oči: “Čekajte, policija nas ovako tretira i mediji o tome ne izvještavaju? Možda se to događalo i na jugoistoku!” Nacionalistički Turci zajedno s Kurdima borili su se protiv onog što smatraju zajedničkim zlom. U isto vrijeme su u Diyarbakıru bili prosvjedi protiv izgradnje žandarmerijske postaje. Jedan Kurd je ubijen i prvi ste put u Istanbulu imali prosvjede solidarnosti, u sekularnim četvrtima kao što su Beşiktaş i Kadıköy. Iz kurdske perspektive bilo je vrlo važno to što su vidjeli da se Turci identificiraju s njima. Kurdski pokret i BDP nastojali su se distancirati od prosvjeda u Geziju iz straha da ne naškode mirovnom procesu i jer je bilo nekih kemalističkih slogana koje zaista ne vole, ali nisu bili posve isključeni.