Cherkezi United: Neka se braća Slaveni vole, ide nam to
Malo koji ovdašnji bend ima izvanserijski koncept kao Cherkezi United – od dječjih pjesmica iz SSSR-a u punk-rock-kazačok stilu do albuma “Petoljetka” iz 2012., na kojem sve pršti od ruskih budnica otpjevanih na hrvatskom – pa ne čudi što su s vremenom postali sinonimom za vrhunski koncertni provod.
Odakle takva ljubav spram ruske glazbene baštine, od gitarista Ukrajinca ili…?
Sale: Da, ja sam kriv… da je na razmjenu studenata došao netko iz prijateljskog Zimbabvea, tko zna što bismo danas pjevali… U bendu imamo zajednički faktor jer smo braća Slaveni, dosta smo povezan i imamo sličan smisao za zajebanciju. Tu rusku egzotiku – od poštapalica, pića, hrane i glazbe – rado su prihvatili friško diplomirani komradi, a sve je počelo spontano, kada se na jednom tulumu puštalo nekoliko nježnih i naivnih, no melodičnih i sjajno komponiranih pjesmica iz sovjetskih crtića. Tada se sve počelo razvijati u ono što smo sada. Veseli nas taj “davaj, davaj!” kazačok štih… A kada smo nakon šarenog albuma “Kuda poshol” votku zamijenili rakijom i napravili “Petoljetku” na hrvatskom, i publika je propjevala. Jer poanta je zajebancija, iz nje je sve proizašlo i nemamo pojma kamo će nas ona još odvesti. Znamo samo da će biti još borščeva, votke, rakije, veselih rifova i razularenih Čerkeza. Neka se braća Slaveni vole, ide nam to. I da se svi zajedno zajebavamo kako spada.
Čovjek si olakša dušu
U obradama provlačite važne elemente revolucionarnih i partizanskih pjesama i vješto ih spajate s hrvatskom stvarnošću?
Bruno: Prvotna je namjera bila prevesti tekstove s ruskog, no to se pokazalo dosta teškim. Ipak, postoji neka labava veza i početna inspiracija u odnosu na originalni tekst.
Primjerice, pjesma o djeci koja jedva čekaju kraj nastave da se idu igrati, u našoj “Dan po dan” dobiva nastavak: nekadašnji pioniri proživljavaju svakodnevicu tranzicijskog kapitalizma tako što iščekuju vikend da malo pobjegnu od sivila. Kod tradicionalne antifašističke “Smugljanke”, revolucionarno-ljubavne priče pisane arhaičnim narodnim jezikom, ostajemo vjerni originalu: to je hommage vremenu u kojem su postojali ideali vrijedni žrtve, nasuprot današnjem cinizmu i apatiji. Iako ne guramo neke političke teme ili socijalni angažman i smatramo se ponajprije zabavnim bendom, ne bježimo od toga, jer se i sami borimo za egzistenciju, proživljavamo nezaposlenost, kredite, besparicu… Angažirane pjesme su korisne kao i psovke: ne mijenjaju stanje stvari, ali čovjek olakša dušu.
Kako ste prošli s autorskim pravima kada ste ZAMP-u prijavljivali svoje obrade?
Nino: ZAMP ne možeš zaobići ako želiš objaviti legalno/službeno izdanje u Hrvatskoj. Inicijalno smo htjeli sve staviti na internet kao Dubioza, no pročulo se da imamo super materijal, pa su nas kontaktirali iz nekih izdavačkih kuća i uputili na ZAMP: ondje smo rekli da nismo autori pjesama, samo tekstova i aranžmana, te da imamo popis kompozitora koje želimo prijaviti… I onda dobijemo odgovor da album možemo registrirati jedino ako imamo vlastoručno potpisane dozvole svih autora pjesama/vlasnika prava da se odriču tantijema u našu korist. Kaos – autorska prava vrijede još 65 godina po smrti autora, prebacuju se na familiju koja je tko zna gdje… Nakraju smo i uspjeli kontaktirati neke autore, al’ džaba…
Što kažu Rusi koji su vas imali prilike čuti uživo?
Sale: Rusi su oduševljeni, s velikom pozitivom doživljavaju oba albuma. Kada smo “Petoljetku”, s pjesmama na hrvatskom, stavili na besplatan download, bili smo iznenađeni koliko je brzo album napunio ruske portale i Vkontakte, tamošnju inačicu Facebooka. Melodije su ostale prepoznatljive, tako da ruski slušatelj lako prepozna pjesme iz svog djetinjstva, koje su ondje još jako popularne. Osim toga, Rusima se sve ovo doima dosta egzotično, nije im do kraja jasno što to i kako radi bend iz Zagreba. Sve u svemu, kritike su pozitivne, zovu nas na svirke po Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini…
Pjesma o heroini Marusji
Iza vas su dva studijska albuma i niz nastupa u Hrvatskoj i regiji. Kojim ćete stazama nakon “Petoljetke”?
Nino: Uhodanim stazama Miše i Arsena! Nema tu previše filozofije – rad, rad i samo rad, što više svirki i novih pjesama. Materijal za treći album uskoro će biti gotov: po mom skromnom sudu, još je bolji od “Petoljetke”. Neke će pjesme biti potpuno naše, neke obrade ruskih. Trenutačno uvježbavamo brass-sekciju. Primjećujemo da nam sve više ljudi dolazi na koncerte, znaju tekstove. Znači da smo pogodili, da smo na dobrom putu. Mislim da je naša muzika sjajan odmor od svakodnevice, političara i sranja.
Zašto ste jednu pjesmu posvetili anarhistici Mariji G. Nikiforovoj, poznatoj Marusji?
Bruno: Sasvim slučajno, riječ je zapravo o nedovoljno poznatoj osobi, zapostavljenoj i zaboravljenoj iz ideološko-političkih razloga. Tražeći na internetu tekst tradicionalne pjesme “Marusja”, naletio sam na članak o toj nevjerojatnoj ženi, koja je već u ranoj mladosti sudjelovala u oružanim akcijama, zbog čega je protjerana u Sibir; odonud je preko Japana i SAD-a pobjegla u Francusku, uključivši se u ondje u Prvi svjetski rat. Po izbijanju revolucije u Rusiji, pridružuje se anarhističkim odredima u Ukrajini i organizira vlastitu borbenu skupinu kao zapovjednica, što je u to vrijeme bio jedinstven slučaj za ženu. Nakon niza uspješnih okršaja s kontrarevolucionarnim snagama, pod pritiskom Crvene armije povlači se u ilegalu, a kao i svaka herojska priča i njezina ima tragičan kraj: zajedno s mužem uhvaćena je prilikom ilegalne akcije i strijeljana. Nevjerojatna životna sudbina, dostojna one Ivane Orleanske, koja zaslužuje puno više od jedne pjesme, a posebno da se ispriča danas, kada se na neki način vraćamo u vrijeme otprije stotinu godina, prije nego što su se radnici izborili za ono što zovemo radničkim pravima. Svaki otpor tada se činio nemogućim ili besmislenim… Marusja bi mogla poslužiti kao primjer mnogim današnjim “herojima”.