Čemu služe teroristi
Maša Kolanović: Jamerika (Trip) (Algoritam, Zagreb, 2013)
Al je priča, al je pjesma, al je strip, pita se u jednom stihu, tek donekle retorički, (lirska?) protagonistica vjerojatno najšarenije naše knjige “za odrasle” ikad. Maša Kolanović okušala se već prilično izravno s prva dva apostrofirana formata, a oba su na neki način, doduše sporadično i sasvim rubno, koketirala i s trećim. Prvijenac, pjesnička knjiga “Pijavice za usamljene”, pobjednik na natječaju Studentskog centra 2001., kolažna je knjiga koja reafirmira i u novi kontekst smješta dobro poznate avangardističke prakse i postupke, nudeći neku vrstu postmodernoga dadaističkog kompendija. Iz dnevnog tiska izrezani, dekontekstualizirani fragmenti koji asocijativno montirani i/ili rukom nadopisani u neobičnim jukstapozicijama tvore začudne, zgusnute sastavke, bili su pomno grafički organizirani; likovni je element pjesama za njih značio gotovo koliko i iščašena “nova semantika” sama. Roman “Sloboština Barbie” (2008) ponudio je svojevrstan bildungs-narativ manje-više konvencionalnoga proznog izričaja koji je, međutim, uključivao i lijepi broj autoričinih crteža koji mahom funkcioniraju ilustrativno, no nude i vrstu netekstualnoga komentara.
“Jamerika” integrira i nadopisuje spomenute strategije te ishod, kao u nekoj pseudodijalektičkoj sintezi, smješta na “viši” razvojni stupanj. Potvrdimo protagonistkinjinu pretpostavku: čitamo i priču, i pjesmu i strip, u eksplozivnom hibridnom žanru koji ćemo ipak, iz čiste radosti imenovanja, pokušati nekako krstiti. Priča se, što se tiče sižea, dade sažeti u jednu rečenicu: majka, otac i sestra odlaze u Ameriku u posjet bratu koji ondje radi dobro plaćen posao, te zajedno otkrivaju njezine prirodne i kulturne znamenitosti. Fabula, uglavnom linearna, već je prilično neadekvatan termin – mjesto prepušta epskom, u četiri odlomka podijeljenom asocijativnome mahom stihovnom toku. Stihovi, snažno ritmizirani i zvučno organizirani, često vezani jednostavnim i nepravim rimama, temeljeni na višejezičnim doskočicama i igrama, isprepleteni su s ritmiziranom prozom, leksikonskim, dokumentarnim, citatnim i paracitatnim ekskursima i fragmentima. Čitav je tekst, ovaj put u standardnom kompjuterskom slogu, čvrsto premrežen full-color ilustracijama koje su u punom smislu njegovim integralnim dijelom, nerijetko, stripovskim oblačićima ili kako drugačije, u njega i izravno interferiraju. Dominira opet kolažna tehnika, a po senzibilitetu sve skupa pomalo podsjeća na grafičke interpretacije Dunje Janković, lošinjske strip crtačice i ilustratorice s američkim stažem.
Osim što evocira izgovor starijih gastarbajterskih generacija, “Jamerika” i eksplicite, osobnom zamjenicom, već u naslov integrira protagonisticu, sugerirajući time naglašeno osobnu perspektivu. Junakinja ipak vrlo brzo biva uvučena u sveopći i univerzalni vrtlog spektakla, čijim se prokazivanjem bave brojni metatekstualni komentari. U tom divljem, blještavom asocijativnome flowu (i Trip i Trip), slalomu naplavinama pop-kulturnog blaga i smeća, ponuđena je jedna izvrnuta, izvanjska, “provincijalno” oduševljena (uz sveprisutno ironijsko/parodijsko subvertiranje vlastite pozicije) verzija Ginsbergove “Amerike”, koja također tvrdi: I used to be a communist when I was a kid and I’m not sorry.
Nije “Jamerika” neka velika literatura ni veliki strip, niti se trudi biti. Ali je nepretenciozna i inteligentna i zabavna i duhovita striptura. Samoga sebe tekst će označiti kao “strip trip” ili “hip hop spjev”. Na istom tragu, nudim “freestyle poemu”. Što god da jest, sve skupa posvećeno je beskućnicima – onome sistemski osuđenome, prezrenom talogu spomenutog spektakla. I da: Čemu služe teroristi? // Da utjeraju strah na pisti. // Da kapitalisti ne budu zadnji na listi, a teror isti.