Podivljala privreda, podivljalo društvo

Uvodni ideologem glasi ovako: dosta je bilo razgovora o svjetonazorskim pitanjima, okrenimo se ekonomiji, od rezultata koje svi živimo. Problem s ideologijom – znaju to svi koji su se njime ovako ili onako bavili – nije što je ona naprosto kriva svijest. Ne. Problem je što ona zavodi svojim poluistinama, skrećući nas s pravog na krivi put pažljivo pripremljenim zamkama u koje bivamo uhvaćeni. U krajnjoj konzekvenci, njezin je ideal da nas, što je više moguće, vara istinom! Sve to, naravno, ne znači da uvijek postoje neki masterminds, koji u tajnosti spremaju nacrte zaluđivanja masa, iako ni količinu ni kvalitetu ljudi koja tako zarađuje kruh svoj svagdašnji ne treba podcjenjivati. U jednoj filozofičnijoj definiciji ideologiju zato možemo odrediti i kao istinitu svijest o neautentičnom bitku.

Sve to vrijedi i u temi “okretanja ekonomiji”. Možemo se složiti oko toga kako je ona društveno određujuća u zadnjoj instanci, no to još ne znači da je ona “čista”. Primjer egzaktne znanstvenosti i na njoj zasnovane egzaktne prakse. Jer nije li istina da su u ekonomiji – ili baš u ekonomiji – sadržane najkrupnije “prevare”, pomoću kojih nas vladajući drže u pokornosti? Ekonomija nikada nije – piše o tome i slovenski teoretičar Miklavž Komelj u drugarskoj kritici pokreta za “demokratski socijalizam” u Sloveniji – samo ekonomija. Ona je uvijek prepletena s društvenom dinamikom, a to znači, jednim drugim rječnikom, da je uvijek prepletena i s fantazmama. Uostalom, nije li u tome bit i Marxove teorije robnog fetišizma? Marxu se roba, nešto na prvi pogled tako samorazumljivo i trivijalno, ukazuje kao nešto prepuno “metafizičke iskrivljenosti i teoloških mušica”, pa da bismo uopće mogli razumjeti djelovanje zakona vrijednosti, moramo za analogijama posegnuti u “magleno područje religioznog svijeta”. Ukratko, inzistiranje na ekonomskom determinizmu u svijetu nije materijalističko obrtanje idealizma, već vulgarizacija koja, da stvar bude gora, danas funkcionira baš kao doksa vladajuće ideologije. Drugačije, a za one koji žele biti marksisti obvezujuće, rečeno: zajedno s Marxom trebamo se okrenuti kritici političke ekonomije, a ne pukoj ekonomici samoj.

A nije ni svaka kritika tekuće ekonomske politike na nivou kritike političke ekonomije kao takve, a kamoli one marksističke. Upravo obrnuto, većina rasprava u ekonomiji danas ne izlazi iz tematike koju nameće ortodoksna teorijska produkcija, tematike financijalizacije, zaduživanja, mjera štednje itd. i sl. Zato, istini za volju, ponekad nije moguće izbjeći rasprave i na tom nivou, no pritom treba biti svjestan da je to za nas gostovanje na tuđem terenu. U koje je uključeno i zavođenje u psihozu urgentnosti rješavanja tih problema, u stvaranje dirigirane javnosti koja odbrojava sekunde do kraja ili promjene ionako cijelo vrijeme vladajućeg društveno-političkog modela, unutar njega samog.

Uzmimo, nakon ovog “epistemološkog uvoda”, u razmatranje tri nametnuta aktualna primjera. Da je bezglavo ulijetanje u mjere štednje ustvari ideološko stezanje, bez pozitivnih ekonomskih učinaka, to zna već i MMF, pa onda valjda i naša Vlada. Već nam slavni zdravi razum govori da ako netko loše obavlja svoj posao, a tako se danas u režimskim medijima govori o cijelom javnom sektoru, s državnim poslovima uključivo (cinizam trenutka je da država, za naš novac, naručuje kritiku državnog upletanja kao suvišnog!), čak ni onda rješenje “reforme”, koja od društva pretpostavljenog mora lijenih birokrata pravi more nezaposlenih birokrata, nije nikakvo rješenje. No ako su danas na tapeti liječnici koji da imaju previsoke plaće, sutra lijena državna uprava koja premalo radi (ako se išta realno događa našim ulaskom u EU, to je hipertrofija regulacije propisima na jednom nivou), pa učitelji, onda penzioneri, studenti koji premalo studiraju, primatelji socijalne pomoći koji je ne zaslužuju itd. i sl., onda brzo otkrivamo kako smo svi pripadnici neke ekonomski ugrožene manjine, koju se ideološki proizvedena, nepostojeća većina upravo sprema likvidirati! Ideološka dobit za vladajuće u toj operaciji pomaka u razumijevanju krize je jasna: usred ekonomske krize selimo se iz jedne iracionalne diskusije u drugu, ne videći da nam ih serviraju oni koji od krize imaju enormne ekonomske koristi! Ta kao da je našim prvim privatnim vlasnicima firmi “sruši i zapali” u pretvorbi i privatizaciji bilo do pokretanja proizvodnje! Sada, kada je i dobar dio njih ispao iz igre, vidi se za svjetske igrače korist od obespravljivanja radnika i proizvodnje rezervne armije rada, ali i od pretvaranja jednog do jučer industrijski proizvodnog društva u “neproizvodno” društvo za drugo društvo, u dužničko društvo.

Bankovni privatni vlasnici naših života, preko svojih lobija u EU-u, sada od nas traže da prodajemo ono što još od javnih dobara posjedujemo. A za te unosne transakcije novog kruga privatizacije posudit će novac novim vlasnicima isti oni koji već dobrim dijelom žive od nabijanja kamata na naše dugove, u koje su nas prije krize uvukli. Ili, dođe li i kod nas do toga da važne postanu državne obveznice za otkup javnog duga, tko će ih kupovati i kojim novcem? To objašnjava francuski ekonomist Michel Husson, s kojim smo nedavno razgovarali i za “Novosti”: nakon što su kapitalističke vlade u krizi najbogatijima i poduzećima smanjile poreze, sve pod firmom rasterećenja privrede i uvođenja dobre “poslovne klime”, to nije dovelo do širenja proizvodnje i otvaranja novih radnih mjesta, već do gomilanja novca koji poduzetnici, sa i bez navodnika, sada mogu usmjeriti u kredite prezaduženim državama. Izmaknemo li se iz ideologema prezaduženosti EU-a, jasno je da je Evropa uglavnom dužna sama sebi, tj. da isti financijski krugovi koji nisu napunili državne proračune, a trebali su da su razvijali proizvodnju, sada, pomoću “reformi” monetarne, fiskalne i nadasve bankovne politike EU-a, zarađuju na posuđivanju novca “vlastitim” državama. I što je najbolje: ako dug mjerimo u terminima BDP-a, ovaj pada, a time i nepovoljnost za nas i povoljnost za investitore u dug raste! Događa se dakle daljnja privatizacija državnih proračuna, a ne socijalizacija banaka! Tu ne pomaže onda ni “reforma” u smjeru bankovne unije unutar EU-a, o kojoj govori slovenski ekonomist Jože Mencinger. Tu se s jedne, mikroekonomske ravni, i dalje ne dozvoljava direktno saniranje banaka od strane država članica, dok se s druge, makroekonomske ravni, to sada pokušava delegirati tijelima EU-a u cjelini. Budu li dakle banke u tom smislu socijalizirane, da ih bez obzira na to hoće li ostati privatne ili (p)ostati državne do kraja nadzire EU, desit će se samo to da građani kao slavni porezni obveznici kreditiraju, s ovu ili onu stranu, svoje dvije države (bail-out bit će zamijenjen bail-inom).

Na ovim primjerima vidimo kako je jedini izlazak iz ovakvih ideoloških krugova ili loše beskonačnosti zato sadržan u preformulaciji pitanja: što ako danas nije glavni problem to da živimo u vrijeme krize, već je sama kriza samo jedna od posljedica neoliberalnog prestrukturiranja svijeta i društava? Ako se to prestrukturiranje ne može svesti na promjene u odijeljenoj ekonomskoj “sferi”, onda ni izlazak iz krize ne može ostati u sferi postojećeg.