Redovno vanredno stanje

Najefikasniji način smanjivanja rizika od gubitka vlasti na izborima jeste da se izbori ne održe. Ma koliko to bilo tačno, u jednakoj je mjeri i blesavo, a čim je blesavo onda je – bogomdano za Bosnu i Hercegovinu, majku domovinu svih svjetskih apsurda. E, u toj istoj BiH dvije od oko trideset-četrdeset vladajućih stranaka, one najveće i najutjecajnije, Socijaldemokratska partija Zlatka Lagumdžije i Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, upravo aktivno rade na odgađanju općih izbora, inače očekivanih u jesen naredne, 2014. godine. Zahvaljujući njihovim zastupnicima, iznos u državnom proračunu namijenjen izborima smanjen je za milion i šesto hiljada maraka (pet miliona i sedamsto šezdeset tisuća kuna), no kako je riječ o iznosu bez kojeg se izbori ipak mogu kako-tako održati, trenutno se vozi paralel slalom kroz zakone koje je trebalo usvojiti prije najmanje dvije godine. Tako neophodne izmjene izbornih pravila prolaze jedan parlamentarni dom, da bi do narednog i prijedlozi i odluke prosto nestali, odnosno bili zamijenjeni drugim, naravno suprotnim, što dovodi do nereda u kojem se sve manje snalaze i Centralna izborna komisija i većina predstavnika vlasti van paklenog bošnjačko-srpskog dueta. Zapravo, BiH se sve brže približava krajnjem roku za izmjene, a to u praksi znači da nekoliko desetaka podzakonskih akata treba usvojiti do proljeća: u državi u kojoj se o porezu na uvoz mineralne vode raspravlja duže nego što traje postupak priključivanja Evropskoj uniji, lako je predvidjeti da će maksimalan učinak biti zakazivanje sjednice sa pomenutim problemima na dnevnom redu.

Treba, međutim, priznati da odgađanje izbora nije originalna ideja SDP-a i SNSD-a. Tu su mogućnost već ranije naveli predstavnici EU-a, ucjenjujući predstavnike vlasti ostankom na vlasti ukoliko ne nađu model provođenja presude Evropskog suda za ljudska prava, poznate kao Sejdić – Finci, odnosno ne prilagode način izbora pravu pripadnika nekonstitutivnih naroda da budu i birani, a ne samo da biraju, kao što je bio slučaj do sada. Reći heroinskom ovisniku kako će postati službeni zastupnik i konzument proizvoda medelinskog kartela ukoliko se hitno ne ostavi droge, pa očekivati da se on ozbiljno uhvati liječenja, e to zbilja može pasti na pamet samo birokratama iz Bruxellesa, koji se ili prave da ne znaju ili su nestvarno glupi, pa zbilja ne razumiju kako u BiH vlast nikome nije sredstvo za ostvarivanje cilja, već cilj sam po sebi i da se u nju ne guraju oni što hoće da naprave nešto, već tek da budu neko.

Nikada u BiH nije bilo lako predvidjeti rezultate izbora: iz barem pet federalnih stranaka i združene opozicije iz Republike Srpske, dogode li se dakle izbori, moći će reći da su pobjednici. Sigurni gubitnici su tek oni što sada aktivno traže način da produže mandat: dvije navodno socijaldemokratske, a u suštini kleptokratske, autoritarne, maksimalno neuspješne stranke, čije lidere osim kolosalne drskosti krasi još veći egoizam.

Pokušaj odgađanja općih izbora zapravo je prirodan kraj godine u kojoj je na bezbroj primjera potvrđeno kako je BiH konstruirana tako da može apsorbirati svaku krizu i saživjeti se sa njenim posljedicama. Ne postoji, naime, nešto što bi se u BiH moglo nazvati krajnjom tačkom, zadnjim stadijem bolesti nakon kojeg slijede ili smrt ili ozdravljenje. Bilo koji od onih najvećih bosanskih problema iz proteklih dvanaest mjeseci izazvao bi tektonske poremećaje u iole uređenim, stabilnim, u skladu sa razumom ustrojenim državama. U Bosni je, međutim, zaista sve moguće u svakom trenutku, da bi već u sljedećem, recimo tako, bilo kao da ništa nije bilo. Zbog najmanje tri “bosanska razloga” drugdje bi već bili raspisani vanredni izbori. U BiH se, međutim, ne zna ni kako se to uopće radi: dejtonski konstrukt, jednostavno, takvu mogućnost ne poznaje. Pritom je, bez obzira na statističke pokazatelje, zemlja na ivici ekonomskog kolapsa – ali sa one druge strane ivice – i sve zaduženija, dok praksa pokazuje kako je tu, u federaciji naroda i uniji entiteta, najveći problem baš svaki.

Nekada davno, one zaboravljene 2005., u vrijeme premijerskog mandata uveliko zaboravljenog Adnana Terzića, BiH je potpisala Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, dok se 2014. godina navodila kao moguća godina ulaska te zemlje u EU. Bila je to, da napomenemo, pesimistična prognoza. Optimisti su kao godinu prijema navodili 2009. Danas, uoči 2014., bolja bosanska budućnost čini se daljom nego kraj rata u zimu prije dvadeset godina, kada su međusobno i krvavo, do istrebljenja, ratovale četiri vojske. Zapravo, lani je postalo tako prokleto očito kako je bilo puno lakše okončati rat nego započeti mir.

Praksa je u godini na izmaku pokazala kako je ključna greška graditelja današnje BiH bila u njihovoj vjeri da će protok vremena dovesti do odumiranja ideja sa bojnih polja, odnosno da će doći do političkog sazrijevanja i prihvatanja bosanskohercegovačkog okvira kao jedinog postojećeg, što, naravno, podrazumijeva i konsenzus o minimalnom broju ključnih pitanja. Upravo se to nije dogodilo. “Na prvom mjestu svakako ističem još jednu propuštenu šansu da politički lideri stranaka u BiH počnu prilagođavati ustanove vlasti postdejtonskim potrebama zemlje. Očito je da su dejtonske stranačke i entitetske strukture još uvijek dovoljno autoimune na neophodne promjene”, izjavio je za Agenciju Fena Tonino Picula, bivši hrvatski šef diplomacije.

Bosna i Hercegovina tako se vrti ukrug: od tih famoznih dejtonskih struktura, kojima ovaj okvir produžava postojanje, traži se da provedu “neophodne promjene” u ime funkcioniranja zajedničke države, iako je više nego jasno da upravo “neophodne promjene” vode u konačnici ka obesmišljavanju cijelog koncepta iz kojeg “autoimuni” crpe politički kapital. Sve se to dalo lijepo vidjeti u godini iza nas: od zakona o jedinstvenom matičnom broju, preko slučaja Sejdić – Finci i pratećeg, jednako neuspjelog pokušaja rješavanja takozvanog hrvatskog pitanja, popisa stanovništva pretvorenog u utrku naroda u brojnosti, do, evo, najave odgađanja izbora. Zato, dok se izbori pokušavaju odgoditi, nije pitanje šta će biti ukoliko se to i dogodi, već šta će se promijeniti kada se dese, a odgovor je – ništa. Tačnije, ako se već nešto i dogodi, i to će prvom zgodnom prilikom postati uzrok novog problema u zemlji u kojoj je vanredno stanje – redovno.