U Srbiji talični, u Mađarskoj falični

Prije nekoliko tjedana, predsjednik Srbije Tomislav Nikolić posjetio je Suboticu i bunjevačkoj nacionalnoj manjini, na njihovoj proslavi, rekao da nisu ni Srbi ni Hrvati nego autentična slavenska narodnost, sa svojim kulturnim identitetom, folklorom i naslijeđem. Izjavio je da je “dekret iz 1945. o zabrani izjašnjavanja Bunjevcem nevažeći”, pozvao ih na pravo da čuvaju svoju posebnost i da ponosno ističu da su Bunjevci iz Srbije. Na te su izjave prvo, ne odviše glasno, reagirali dežurni desničarski političari i mediji u Hrvatskoj, a sa zadrškom od petnaestak dana i saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, koji je Nikolićevu izjavu ocijenio neprimjerenom, pozvavši nadležne da ulože maksimalne napore u zaštiti hrvatske nacionalne manjine u drugim zemljama. Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova, saznali smo, oštro je reagiralo na Nikolićevu izjavu, ali, riječima pomoćnika ministrice Željka Kuprešaka, “tihom diplomacijom”.

Buka je izostala i nakon “transfera” poznatog pjevača Zvonka Bogdana među Bunjevce; možda se sada njegove pjesme više izvode, kažu u šali u Vojvodini.

– Bunjevci su u Srbiji priznati kao nacionalna manjina i od 2003. imaju svoj Nacionalni savet, a isti status ima i hrvatska nacionalna zajednica – kaže Suzana Kujundžić Ostojić, predsjednica tog tijela od početka ove godine.

– U pravnom položaju dveju manjina nema nikakve razlike, ali ima u mogućnosti implementacije zakonskih prava i mnogih drugih prednosti u korist Hrvata. Osnivanje Nacionalnog saveta pratila je činjenica da bunjevački jezik nije standardizovan, pa su državne, pokrajinske i lokalne vlasti u Subotici i Somboru imale sijaset mogućnosti da nas uskrate. Mnoge od barijera prešli smo upornošću, žaleći se ombudsmanu i sličnim državnim instancama, no još smo jako daleko od potpune implementacije prava kakva po zakonu Republike Srbije ima jedna manjina – pojašnjava.

Kako kaže, Bunjevci u Bajskom trouglu (Subotica – Sombor – Baja) žive već tri stoljeća, doseljeni iz Bosne i Hercegovine, Like i Dalmacije.

– Tada još nije bila definisana hrvatska nacija, pa ni Bunjevci nisu mogli imati taj osećaj pripadnosti. Na tome se, preko Katoličke crkve i inteligencije iz Hrvatske, radilo par vekova kasnije. Došli smo u sredinu gde nas je od Mađara odvajao jezik, od Srba vera, pa smo se okrenuli sebi i negovanju svoga identiteta, da budemo autohton narod, Bunjevci. Bilo je to, kao i danas, veoma teško, ali ne odustajemo. Kako smo se i pored svih pritisaka održali, kompleksno je pitanje na koje bi najbolje odgovorilo neko sociološko istraživanje; meni se čini da je tome pripomogla nadaleko poznata bunjevačka upornost i istrajnost. Jezik se čuvao u porodicama, prenosio sa kolena na koleno, ali ga u javnosti nismo koristili jer bi bili ismejavani, u školi i kažnjavani. O svojoj istoriji, kulturi i književnosti znamo vrlo malo, o tim stvarima učimo tek poslednjih desetak godina, otkako na tome aktivno rade Nacionalni savet, Bunjevačka matica i ostale bunjevačke institucije, kojih sada u Subotici, Somboru i Novom Sadu deluje 16, unatoč lošim uslovima – govori Suzana Kujundžić Ostojić.

Dodaje da bunjevačka zajednica ima najkorektnije odnose s republičkim institucijama; s pokrajinskim su pristojni, a na lokalnom nivou, u Subotici i Somboru, najlošiji. Ipak, nadaju se da će se i to promijeniti.

– U lokalnim smo parlamentima još dosta daleko od redovnog budžetskog finansiranja. Nacionalni savet kod državnih vlasti insistira na primeni principa pozitivne diskriminacije. Dok druge nacionalne manjine imaju primanja iz Srbije i svoje matične zemlje, Bunjevci ta sredstva nemaju jer je za njih Srbija matična država.

Naša sugovornica negira priče o navodnoj privilegiranosti Bunjevaca u odnosu na Hrvate.

– Bunjevci su daleko od privilegovane zajednice, pre bi se reklo da i ono malo prava i sredstava sa teškom mukom dobivamo. Na primer, predsednici Nacionalnog saveta i svih ostalih njegovih tela rade volonterski, ali zato sredstvima koja dobijemo plaćamo učitelje bunjevačkog govora i elemenata nacionalne kulture, šta je izborni predmet za 360 đaka. Deo sredstava usmeravamo i na rad onih 16 institucija, da mogu da prežive. Mnogo toga nemamo, ali imamo volje i jaku nacionalnu svest koja zamenjuje mnoge nedostatke – govori predsjednica Nacionalnog saveta Bunjevaca. Naglašava da Bunjevci imaju sličnosti i s Hrvatima i sa Srbima, što se vidi u mnogim segmentima kulture.

– Ta dva naroda imaju međusobne sličnosti, uostalom živeli smo i sada živimo na istim prostorima. Toga moramo biti svesni, jer se samo tako može i mora naći način za suživot. Bunjevci i oni koji su odlučili da se izjašnjavaju kao Hrvati imaju zajedničku prošlost, ali sada grade odvojenu sadašnjost i budućnost. Treba negovati prošlost, biti svestan sadašnjosti i uz međusobno uvažavanje graditi budućnost. Ali do takve će budućnosti, zbog odnosa hrvatske zajednice prema Bunjevcima, proći još mnogo vremena.

Kao lingvistkinja, raduje se što standardizacija bunjevačkog jezika ipak napreduje.

– To je za mnoge lingviste pravo naučno čudo, odatle i veliko interesovanje za taj proces, koji će se, nadam se, u narednim godinama i okončati. Kako će teći implementacija tog jezika u svakodnevnom životu i službenoj upotrebi, videćemo – kaže Suzana Kujundžić Ostojić i tumači kako se bunjevački od hrvatskog razlikuje koliko i hrvatski od srpskog.

– To su slični jezici, ali opet nisu isti. Bunjevački je štokavska ikavica, sa posebnim imenskim i glagolskim nastavcima i specifičnim leksikom, šta ga čini posebnim sistemom, koji nikada nije imao dovoljno političke podrške da postane jezik. Ali verujemo da će do toga ipak doći – zaključuje predsjednica Nacionalnog saveta Bunjevaca.

Petar Kuntić, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i poslanik u Narodnoj skupštini Srbije, negativno ocjenjuje Nikolićeve izjave.

– Država se ne bi smjela na taj način svrstavati u identitetski spor oko nacionalne pripadnosti Bunjevaca. Naime, predsjednik Nikolić svojom je izjavom o narodnoj samosvojnosti Bunjevaca poručio svima nama Bunjevcima koji se smatramo i Hrvatima, a takvih je više od dvije trećine od ukupnog broja Bunjevaca, da smo uzurpatori nečijeg identiteta. I to je rekao predsjednik države, koji bi trebao biti suzdržaniji u iznošenju takvih ocjena. Za nas je to bilo iznenađenje, jer se tijekom razgovora s predsjednikom Ivom Josipovićem tako nije govorilo, naprotiv, bilo je riječi o Hrvatima i važnosti toga da Srbija napokon počne rješavati određene probleme – kaže Kuntić.

Smatra da za manjinska pitanja u Vojvodini “bunjevačko pitanje” nema nikakvu težinu, jer na teritoriju te pokrajine manjine imaju najmanje problema.

– Ne vjerujem ni da bi to pitanje moglo ometati međudržavne odnose Hrvatske i Srbije, a to mišljenje temeljim na dosadašnjim iskustvima – smatra Kuntić, dodajući da je nemoguće da DSHV ožali Bunjevce, da ih, ne žele li biti Hrvati, pusti da idu svojim putem.

– Hrvatska se zajednica ne može odreći Bunjevaca, jer bi se tako morala odreći sebe. I ja sam Bunjevac, kao i velik broj vodstva naše zajednice. S njihovim “predstavnicima” nemamo o čemu razgovarati, jer su se i oni, barem jednom u životu, izjasnili kao Hrvati. Prema običnim ljudima, naravno, ne treba zatvarati kanale komunikacije i suradnje, posebice one oko zajedničkih zahtjeva za razvoj demokracije u Srbiji i ravnopravnost svih Hrvata, pa i onih bunjevačkoga roda – ističe Kuntić.

Javnosti je malo poznato da i u Mađarskoj postoji inicijativa da Bunjevci, uz 13 već priznatih, dobiju status nacionalne manjine, ali je ona oba puta odbijena.

– Status manjine od južnoslovenskih naroda nisu dobili ni Bunjevci, ni Šokci, ni Bosanci, ni Racovi (pokatoličeni Srbi), uprkos tome što više vekova žive kod nas – priča podnosilac inicijative Mijo Muić, osnivač prve Srpske manjinske samouprave u Baji koji je, kao Bunjevac, od 1998. do 2002. bio njen predsjednik.

– Tada još nije bilo kriterijuma po kome predstavnici manjine moraju dolaziti iz naroda koji hoće da predstave. Preko Srpske manjinske samouprave osnovali smo Udruženje preživelih Bunjevaca, čiji sam predsednik od prvog časa – kaže Muić, dodavši da bez budžetskih sredstava, koja se daju samo priznatim manjinama, postoje tek u teoriji.

– Bunjevci nemaju status manjine, jer Mađarska omogućuje Hrvatima da vrše asimilaciju, a ne postupa u skladu sa Zakonom o pravima nacionalnih i etničkih manjina, iako je postojanje Bunjevaca u Mađarskoj evidentno kao i njihovo postojanje u Srbiji – smatra Muić.

– Po procenama, ima nas oko 5.000, ali je teško naći tačne podatke, jer tamo gde država falsifikuje istoriju nema mnogo takvih koji smeju da priznaju ko su i šta su, koji im je materinji jezik i kakve su im nacionalnosti bili dedovi – kaže i dodaje da je, osim u Baji, u Kacmaru osnovan bunjevački KUD “Neven”, koji posljednjih godina slabo radi.

Muić je inicijativu da se Bunjevcima prizna status nacionalne manjine mađarskom parlamentu podnosio dva puta.

– Prvi put 2006., kada smo u dva meseca nastojali sakupiti što više potpisa onih koji se izjašnjavaju kao Bunjevci, a drugi put pre izbora 2010., kada sam mislio da će nam desničarska koalicija dati mogućnost da budemo priznati kao narod, kada nam već socijalističko-liberalna levičarska vlada nije dala ono šta nam pripada. Ali taj sam put bio obazriv, tražio sam da predsednik Akademije nauka Jožef Palinkaš napiše sve argumente koji dokazuju da i Bunjevci imaju pravo na to da budu priznat narod. Obnovljenom snagom prikupili smo preko 2.000 potpisa, iako je zakonski minimum bio hiljadu, i sve uputili u parlament. I šta se dogodilo? Predsednik vlade Viktor Orban naručio je rezoluciju od istog tog Palinkaša i on mu je dao argumentaciju da su Bunjevci Hrvati – priča Muić.

– Verujem da EU neće pustiti da manjinsko pravo bude samo prazna fraza u Mađarskoj, već će Bunjevci da budu priznat narod, kao i naša braća u Srbiji. Ni danas ni sutra, nikada nećemo biti drugi narod, ostaćemo Bunjevci dok živimo. Ali sa mađarskim se parlamentom više neću natezati – zaključuje Mijo Muić.

Oko “bunjevačkog pitanja” isprepliću se politički interesi

Bunjevci se mogu slobodno nazivati Bunjevcima, a svoj jezik bunjevačkim, smatra poznata lingvistkinja Snježana Kordić.

– U sociologiji je poznato da je nacionalna pripadnost subjektivna i individualna odluka. Dakle ako se pojedinac izjasni kao Bunjevac, onda je on Bunjevac, ako se izjasni kao Hrvat, onda je Hrvat, ako se izjasni kao Srbin, onda je Srbin – kaže.

Na pitanje o nazivu jezika, Snježana Kordić ističe da je, lingvistički i sociolingvistički, standardni jezik u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Crnoj Gori jedan jezik jer, unatoč razlikama, svi njegovi govornici međusobno mogu tečno razgovarati.

– To znači da postojanje određenih jezičnih razlika nije automatski dokaz da je riječ o drugom jeziku. Kao što Srbi u Hrvatskoj ne govore stranim jezikom naspram Hrvata u Hrvatskoj (iako u nekim zonama Hrvatske kod njih ima malih razlika i naspram hrvatske standardne varijante i naspram srpske standardne varijante), tako i ikavica u Vojvodini nije strani jezik ni naspram hrvatske ni naspram srpske standardne varijante. A svatko može ono kako govori nazivati bilo kojim imenom, jedino se lingvisti moraju držati lingvističkih kriterija – dodaje Snježana Kordić, ističući da su oko “bunjevačkog pitanja” isprepletena najmanje tri politička interesa.

– Političkim akterima s hrvatske strane interes je imati što veću hrvatsku manjinu u Srbiji, političkim akterima sa srpske strane interes je da ona ondje bude što manja, a akterima s bunjevačke strane da postoji zasebna manjina jer na tome grade političku karijeru. A svima njima je zajedničko to da ne grade građansko društvo, nego insistiraju na podijeljenosti na kolektive. Kada bi političkoj eliti najviši cilj bio smanjivati konflikte u društvu, zalagali bi se za društvo kao skup individua koje poštuju jedna drugu, sa svim međusobnim različitostima, gledajući u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika nekoga kolektiva.