Intrigator

“Jutarnji list” stao u obranu devastatora kaštelanske kule Ćipiko

Još ljepša i još starija

Poduzetnik Ante Samardžić neumorno je gradio konzultirajući se s brojnim stručnjacima i pedantno vodeći računa o svakom detalju, osim o inspekcijskom nalogu o zabrani radova, pa je ostao šokiran kada je država došla srušiti sve što je napravio 

“Jutarnji list” u nedjeljnom je broju donio ekskluzivnu “ispovijest poduzetnika kojeg podržavaju svi Kaštelani”, Ante Samardžića, investitora u kaštelansku kulu Ćipiko. Samardžić je predstavljen kao ugledni poslovni čovjek koji je ishodio sve potrebne dozvole i u hvalevrijedan projekt obnove zaštićene kulturne baštine uložio 85 milijuna kuna, da bi postao žrtva antipoduzetničke klime, jala i korupcije hrvatske birokracije, kojoj je jedini cilj uništiti svaku privrednu aktivnost u zemlji.

Kada je Samardžić stigao pred završetak projekta, podignuvši krovnu konstrukciju na kuli iz 16. stoljeća, u kojoj je odlučio urediti hotel, protiv njega su se urotili Ministarstvo kulture i Ministarstvo prostornog uređenja sa svojim Konzervatorskim odjelom i Građevinskom inspekcijom, koja mu je naložila uklanjanje nadogradnje. Samardžić se “Jutarnjem listu” požalio kako se namučio dok je nekako do 2011. uspio urediti dva velika objekta pored kule, ali da je s rekonstrukcijom same kule zapelo već 2007. godine, čim se upustio u prve zahvate. Iako se iz teksta može doznati da su nadležne službe cijelo vrijeme osporavale projekt i više mu puta izdavale zabranu nastavka radova, on je neumorno gradio, konzultirajući se s brojnim stručnjacima i pedantno vodeći računa o svakom detalju, osim o inspekcijskom nalogu o zabrani radova, pa je ostao šokiran kada je država uz policijsku pratnju i tešku mehanizaciju došla srušiti sve što je napravio.

Time je šokiran i “Jutarnji list”, koji iz nekog razloga nije uz fotografiju kule koju je Samardžić nadogradio objavio i fotografiju kule prije početka “rekonstrukcije”, iz koje bi se vidjelo kako je poduzetnik zaštićenom objektu dodao još jedan kat, znatno proširen u odnosu na niže etaže. Samardžić kulu nije, naime, namjeravao obnoviti u obliku u kojem ju je zatekao, nego je naručio projekt u kojem su iznesene nepotvrđene pretpostavke da je kula nekoć davno, nitko više ne pamti do kada, možda bila znatno viša i imala na sebi još jedan izbačeni kat, baš poput kule u obližnjoj Marini. Samardžiću se ta kula po gabaritima za hotel očigledno više svidjela, pa je u Kaštelima umjesto postojeće odlučio napraviti “još ljepšu i još stariju”. Bešćutni konzervatori čak su mu i to bili spremni progledati kroz prste, da se u težnji za autentičnošću kamene građevine nije poslužio s tolikom količinom betona.

Kako piše u tekstu, podršku mu svakog dana daje oko 60 ljudi koji pale svijeće kod kule Ćipiko, podržavaju ga i arhitekt Stuart Hall koji se u Kaštela doselio iz Norveške i lokalni župnik Luka Vuco, jer su svi svjesni da bi njegov projekt mogao biti “generator razvoja mjesta”, a u borbi protiv bešćutne birokracije podržava ga, bogme, i “Jutarnji list”, ustavši u obranu njegova falsifikata svojim falsifikatom na dvije stranice.

Nikola Bajto

Tumor na duhu

Ministarstvo zdravlja nedavno je donijelo Uredbu o izmjenama i dopunama Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama, iz koje je vidljivo da je u državnim bolnicama predviđeno zapošljavanje svećenika ili, kako je to ministar zdravlja Rajko Ostojić formulirao, “duhovnika koji sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja”, s obračunskim koeficijentom 1,571. To znači da će zaposleni svećenici primati bruto plaću bez dodataka u iznosu od 9.246 kuna, što bi, po medijskim napisima, državni proračun godišnje stajalo 6,7 milijuna kuna. No ministar Ostojić saopćio je da neće biti novih zapošljavanja svećenika u bolnicama, već je Uredba donesena zbog trojice svećenika koji otprije rade u državnim bolnicama (jedan u KBC-u Zagreb, dvojica u KBC-u Rijeka), a čije je koeficijente trebalo riješiti zbog prelaska na centralni obračun plaća.

Da je ministrova izjava prodavanje magle neupućenima, govori nam Spomenka Avberšek, predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi, koja je već pročitala spomenutu Uredbu te kaže da je njome ozakonjeno zapošljavanje klera u bolnicama.

– Dok se javno govori o 16 tisuća nezdravstvenih djelatnika koji će zbog racionalizacije bolničkog sustava završiti u nekakvom outsourcingu, a ja kažem zapravo većina na burzi, dotle svećenici nemaju što tražiti kao zaposlenici u javnoj ustanovi poput bolnice. Zašto se ministar Ostojić javno ne zauzme za kuharice koje su jedan vid terapije za bolesnike, zašto se ne zauzme za spremačice, kako ih on zove, a što je zapravo djelatnost higijene, umjesto da daje šest milijuna kuna proračunskog novca za svećenike? Pa država im daje i predovoljno novca – kaže sindikalistica.

Dodaje kako će se ovih dana sastati s ministrom i tražiti da svećenik ili duhovnik bude izbačen iz Uredbe, napisane bez konzultacija sa sindikatima. Praksa duhovništva na teret državnog proračuna zapravo i nije nova: prema GONG-ovom istraživanju, Ministarstvo zdravlja prošle je godine za dušobrižništvo vjernika u bolnicama i lječilištima platilo 768 tisuća kuna. Također, Ministarstvo obrane u svojem proračunu ima stavku “duhovna skrb” za koju godišnje izdvaja 12,5 milijuna kuna. I Ministarstvo socijalne politike i mladih lani je za dušobrižništvo u domovima i ustanovama za osobe s tjelesnim i intelektualnim oštećenjima izdvojilo 860 tisuća kuna.

Dragan Grozdanić

Kratko & jasno

Biljana Borzan, europarlamentarka (SDP)

U Europi nam se čude

Reakcije kolega europarlamentaraca oko referenduma za smanjenje prava nacionalnih manjina kretale su se od neugodnog iznenađenja do izrazito negativnih komentara

Inicirali ste otvoreno pismo koje je Hrvatskoj uputilo 73 zastupnika Europskog parlamenta, upozoravajući na opasnost referendumske inicijative o smanjenju prava nacionalnih manjina. Koliko ste zadovoljni uspjehom inicijative?

Izrazito sam zadovoljna odazivom kolega, takav odaziv uistinu nije čest u Europskom parlamentu. Već po njemu se vidi koliko je ta tema bitna. Najprije sam situaciju objasnila parlamentarnoj grupi socijalista i demokrata, čije su reakcije bile vrlo burne kada su čuli o kakvom je referendumu riječ. Mnogi su ponudili da daju svoj doprinos, neki i osobno, kako bi se oko toga čuo glas Europskog parlamenta. Tako sam u vrlo kratkom roku prikupila potpise podrške.

Ipak, pismo je potpisalo samo deset posto od 754 eurozastupnika. Zašto ih nije potpisalo više?

I to je velik broj zastupnika, jer se inače na inicijative odazove tek 20 do 30 njih. Samo za primjer, za izglasavanje rezolucija, deklaracija ili za promjene dnevnog reda u EU parlamentu potrebno je tek 40 glasova zastupnika. Znači, za pismo smo dobili gotovo duplo. Veliko mi je zadovoljstvo što su nas, između ostalih, podržali socijalist Libor Rouček i Bernd Posselt, istaknuti zastupnik pučana, poznavatelj i veliki prijatelj Hrvatske.

Kako na stanje u Hrvatskoj gledaju kolege iz Europskog parlamenta?

Reakcije oko referenduma kretale su se od neugodnog iznenađenja do izrazito negativnih komentara. Kolege su ostali začuđeni zbog čega se odjednom želi takav referendum, s obzirom na to da je Hrvatska nedavno ušla u EU i morala zadovoljiti određene kriterije. Hrvatsku se tada procijenilo kao zrelu državu, u kojoj se poštuju manjine, da bi sada u njoj djelovale grupe koje ruše ugled Hrvatske u Uniji.

Bi li se održavanjem referenduma prekršio pristupni ugovor s EU-om?

Još je potpredsjednica Europske komisije Viviane Reding, dok je u prvom planu bio Lex Perković, istaknula važnost prava nacionalnih manjina i dala podršku Vladi u nastojanju da se manjinska prava poštuju. EU nam ne može zabraniti referendum, ali činjenica je da smo se pristupnim ugovorom obavezali na poštivanje manjinskih prava.

Mirna Jasić

Vlada ukinula ulicu 10. travnja u Slatinskom Drenovcu

Ulična banda

Ministra Arsena Bauka očekuju nova iskušenja. Desetak je ulica u Hrvatskoj koje još uvijek nose naziv po Mili Budaku, osrednjem piscu, ali ustaškom ministru, kreatoru rasnih zakona i ideologu genocida nad Srbima, Židovima i Romima 

Vlada je na inicijativu Ministarstva uprave ukinula odluku Općine Čačinci iz 1997. da u naselju Slatinskom Drenovcu jedna ulica nosi ime 10. travnja. Ministarstvo uprave navelo je da taj naziv asocira na datum proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941., osnovane na postavkama fašizma, a čije je veličanje u suprotnosti s vrijednostima i načelima uređenima izvorišnim osnovama Ustava, kao i ustavnim i pravnim poretkom. “Davanjem značenja spornom datumu poništavaju se nastojanja za afirmaciju temeljnih vrijednosti antifašizma ugrađenih i u Ustavu”, pojasnilo je Ministarstvo uprave u odluci koju je prihvatila Vlada.

Navedena ulica ranije je nosila naziv 21. novembra, po danu ustanka protiv fašizma 1941. u tom kraju. Upitan za Vladinu odluku, HDZ-ov načelnik Čačinaca Mirko Mališ krenuo je tumačiti kako se datum 10. travnja ne odnosi na NDH.

“Vrati li se ulici stari naziv 21. novembra, trebat ćemo službenog prevoditelja, jer službeni hrvatski ne poznaje taj termin. Što uopće znači datum 10. travnja? Zašto bi on asocirao na datum osnutka NDH? Pa gradonačelnik Orahovice rođen je tada, Vesna Parun rođena je tada, a neki kažu i Milan Đukić“, bila je reakcija načelnika Mališa, koji je i 2009., kada su se “Novosti” raspitivale o nazivu te ulice, izjavo kako u tome ne vidi ništa skandalozno.

Povodom sadašnje Vladine odluke mediji su izvijestili kako su mještani Slatinskog Drenovca, u kojem inače većinu stanovnika čine Srbi, nezainteresirani za naziv ulice i da im je najviše stalo do gospodarskog razvoja, no to nije ni približno točno. Više puta su stanovnici tražili izmjenu naziva ulice, a 2007. svojem su zahtjevu priložili i peticiju koju su potpisali svih koji su u tom trenutku u njoj živjeli, ali do odluke ministra Arsena Bauka nije bilo reakcije vlasti.

Lokalne vlasti nezainteresirane su za deustašizaciju i u mnogim drugim slučajevima spornih naziva ulica, pa ministra Bauka, koji se u svojoj odluci čak pozvao na odluke HDZ-ove vlade Ive Sanadera iz 2004. o uklanjanju spomenika Juri Francetiću u Slunju i Mili Budaku u Svetom Roku, očekuju nova iskušenja. Desetak je ulica u Hrvatskoj koje još uvijek nose naziv po Mili Budaku, osrednjem piscu, ali ustaškom ministru, kreatoru rasnih zakona i ideologu genocida nad Srbima, Židovima i Romima. Smatrajući da uz spomenike treba ukloniti i Budakove ulice, Bauk je proljetos zatražio od gradova i općina s Budakovim ulicama da dostave odluke o njihovom imenovanju. Osim u gradovima i općinama iz kojih su u međuvremenu uklonjeni, nazivi po Budaku 1990-ih dani su i ulicama u Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Virovitici, Pagu, Pleternici, Komiži, Lovincu, Jasenici, Klakaru i Pakoštanima, gdje postoje čak dvije njegove ulice. I dok se u mnogima od tih mjesta bore rukama i nogama da se ime ustaškog ministra zadrži, tvrdeći da iz Ministarstva uprave nisu dobili nikakav zahtjev, u Komiži je još 2004. grupa mladih ljudi, ne čekajući ni HDZ ni SDP, skinula table s Budakovim imenom s oba kraja ulice. Službeno ime ostalo je do danas, ali bi možda bilo dobro da se građani koji imaju sličnih problema s uvjeravanjem lokalnih vlasti povedu za mladim Komižanima.

Nenad Jovanović

Ušutkavanje šutiranjem

Glavni odbor SDP-a prošlog je tjedna iz te stranke isključio Aleksandru Kolarić, što je zbog samog načina provedbe izazvalo povelik interes javnosti. Članici optuženoj za neposluh nisu dali ni da pisne u svoju obranu, već su jedino na koncu obavijestili medije – a valjda i nju – da više nije s njima. Podsjećamo, njezin je grijeh bilo javno kritiziranje Vladine i premijerove politike oko notornog Lex Perković, u vrijeme kada je Hrvatska ljetos gordo stupala u Europsku uniju.

Neovisno o tome slažemo li se u konkretnom slučaju s njom ili ne i neovisno o tome što se mnogi ipak slažu, kao što je poznato, tek je važno ustvrditi da je takvo SDP-ovo ponašanje nedemokratsko te društveno-politički štetno. Da njegova moć ne proistječe iz naroda i da su mu s narodom pokidani svi konci, znali smo i ranije. To je slučaj i s ostalim velikim strankama, jer je tako sa sistemom u totalu – gotovo nitko tu ne reprezentira gotovo ništa mimo svog privatnog interesa, svim velikim riječima i gestama usprkos.

Tih riječi i tih gesta, međutim, ipak je ponestalo kad se jedna članica bez velikog utjecaja, najpoznatija kao glasnogovornica pokojnog Ivice Račana, drznula kritički osvrnuti na potez Račanova nasljednika Zorana Milanovića. Stranka je tada pokazala svoje istinsko lice, krojeno po mjeri autoritarnog šefa, koji osim neizmjerne sujete gotovo da i nema vidljivih svojstava, o sposobnostima da i ne govorimo. A baš SDP se često hvalio unutarstranačkom demokracijom.

Uostalom, podrugljivo su onomad namigivali prema HDZ-u, kada je Tomislav Karamarko, još jedan hiperkapacitirani lumen hrvatske političke scene, odlučio iz stranke šutnuti Jadranku Kosor, svoju donedavnu šeficu. Ni njemu se nije dopalo što ona nastavlja javno iznositi svoje mišljenje o stranci, a pitanjima demokracije nije se zamarao, baš kao što se nije ni Milanović. Tamo gdje stranački čelnici ne misle u principu ništa, krimen je uopće misliti, kamoli svojom glavom.

Nakon svega, doduše, postavlja se pitanje zašto bi stranke unutar sebe i bile demokratične, ako to prema van definitivno nisu. Također, ne možemo njihovim članovima zaželjeti dobrobit koju su oni sami zanemarili u odnosu na širu javnost, i kada su pristupali stranci i kada su posljednji put uplatili članarinu. Ali u ime one realne moći na čije se demokratsko porijeklo stranke pozivaju i opipljivih njezinih efekata na javni interes, podržat ćemo ih bez obzira na njih same. Štoviše, za sve je najbolje da to s njima nema puno veze.

Igor Lasić

Katran & perje

Titov omladinac, Tuđmanov policajac

Ma je li to moguće!

Ivicu Vrkića razbjesnio je naoko benevolentan prilog u Dnevniku kojim je obilježena 30. godišnjica pobjede nogometaša Jugoslavije u Splitu nad Bugarskom. Povod je bio znameniti usklik Mladena Delića

Poznato je da povijest počinje od demokratski propupalog proljeća 1990. godine. Po tome se nadesno ravnaju političari, novinari, vozači autobusa, autori školskih udžbenika, ekonomisti, a napose sportski kroničari. Po njihovim pisanijama djeca bi danas zaključila da pokojni Dražen Petrović nikada nije osvojio po dvije olimpijske, svjetske i evropske medalje u dresu Jugoslavije.

Ovih dana otkriveno je zašto se društveno-politički radnici smrtno pribojavaju svetih pravila. Za provedbu je zadužen posve konkretan službujući mentalni policajac – to je glavom i bradom negdašnji ravnatelj HRT-a, lučonoša mirne reintegracije Podunavlja i Titov omladinac Ivica Vrkić, koji se, doduše, ovog posljednjeg nikako ne može sjetiti. Iako je trenutno zauzet hobijem gradonačelnikovanja Osijekom, Vrkić je obavio policijsku dužnost čeličnom strogošću. Razbjesnio ga je naoko benevolentan prilog u Dnevniku HRT-a kojim je obilježena 30. godišnjica pobjede nogometaša Jugoslavije u Splitu nad Bugarskom 3:2, i to golom Ljubomira Radanovića u 92. minuti. Povod je zapravo bio znameniti usklik Mladena Delića: “Ma, ljudi moji, je li to moguće!” Da stvari budu strašnije po cjelokupni hrvatski narod, čitav Poljud stao je daleke 1983. skandirati “Ju-go-sla-vi-ja, Ju-go-sla-vi-ja” i pjevati “Večeras je naša fešta”, što se moglo jasno čuti u prilogu.

Kao “građanin i televizijski pretplatnik te bivši ravnatelj HRT-a”, Vrkić je osjetio neljudsku potrebu da reagira na takvo “veličanje sportskog uspjeha države koja je brojnim Hrvatima nanijela mnogo zla”. Sablaznilo ga je “obilježavanje povijesno potpuno nebitnog sportskog događaja u predvečerje obilježavanja 23. obljetnice donošenja božićnog Ustava moderne hrvatske države, donesenog upravo na današnji dan”, pa je pozvao HOO, HNS, POA-u i SOA-u da reagiraju na takve postupke.

U splitskoj reprezentaciji Jugoslavije bilo je zatočeno čak šest hrvatskih mučenika: braća Vujović, Mlinarić, Gudelj, Peruzović i Halilović, dok su se na klupi, u lancima, grčili Ivković i Cvetković.

Petar Glodić