Jedanaest najboljih

Filmovi godine u hrvatskoj kinodistribuciji i na domaćim festivalima po izboru filmskog kritičara “Novosti”.

1. “Prošlost” (“Le passé”), Asghar Farhadi: Nakon remek-djela “Nader i Simin se rastaju” Farhadi je dobacio još dalje virtuozno slojevitim narativom o (oporim) ljudima u ljubavi i poslije ljubavi, filmom koji briljantno profilira niz interesantnih likova s iznimnom vještinom mijenjajući pripovjedni fokus i perspektive, te u završnici, iako je riječ o prvorazrednoj drami, ništa manje vješto ne koketira s natruhama detekcijskog trilera i odaje počast ljubavi koja, kad se jednom duboko nastani u čovjeku, zapravo nikad ne prolazi.

2. “Čin smaknuća” (“The Act of Killing”), Joshua Oppenheimer: U jednom od najosebujnijih i najšokantnijih dokumentaraca u povijesti, masovni ubojice komunista i etničkih Kineza u Indoneziji nakon Suhartova puča otvoreno i nonšalantno govore o filmski inspiriranim likvidacijama koje su izvodili. Nevjerojatna smjesa brutalnog naturalizma i campa.

3. “Adelin život” (“La vie d’Adèle”), Abdellatif Kechiche: Narativno zrela i izvanredno sugestivna kronika jednog ljubavnog, dakle psihološkog odnosa, logično oslonjena na podrobne (lezbijske) seksualne prizore s obzirom na to da su seksualna privlačnost i strast jezgra tog odnosa. Glumačke izvedbe, osobito vrlo mlade Adèle Exarchopoulos u naslovnoj ulozi, izuzetno su dojmljive.

4. “Tabu”, Miguel Gomes: Spoj Guya Maddina u manje radikalnom izdanju i ranog Wendersa, s naslovnom referencom na Murnaua i dovoljno prepoznatljivim osobnim autorskim prinosom na erotskom, političkom i oblikovnom planu, “Tabu” je zasluženo promovirao svog autora Gomesa u jedno od najvrućih imena aktualne svjetske kinematografije.

5. “Odbjegli Django” (“Django Unchained”), Quentin Tarantino: Tarantinov povratak u punu formu nakon razvikanih, a ne naročito uspjelih “Nemilosrdnih gadova”. S izravnim osloncem u špageti vesternu, film je hipertrofija ionako hipertrofiranog žanra, i to doista jest onoliko urnebesno koliko zvuči.

6. “Ovo nije Kalifornija” (“This Ain’t California”), Marten Persiel: Lažni dokumentarac o istočnonjemačkoj skejterskoj supkulturi 1980-ih prikazanoj kroz priču o trojici prijatelja jest faktografski fake, ali njegova viša umjetnička istina je nesporna i prepuna poezije u evokaciji prošlosti bilježenoj super osmicom.

7. “Poduke iz harmonije” (“Uroki garmonii”), Emir Baigazin: Jedan od najboljih debija posljednjih godina, kroz iznimno umješan spoj esteticizma i naturalizma iznosi priču o odlučnom i lukavom dječaku koji u sebi, odupirući se vršnjačkom nasilju, povezuje zločinca i pravednika.

8. “Norte, kraj povijesti” (“Norte, hangganan ng kasaysayan”), Lav Diaz: Kultni Filipinac Diaz u filmu koji za njegove standarde traje tek nešto više od četiri sata parafrazira, proširuje i nadopunjuje Dostojevskijev klasik “Zločin i kazna” na iznimno dojmljiv način, beskompromisno zboreći o ljudskoj prirodi i njezinim društvenim uvjetima.

9. “Poza djeteta” (“Pozitia copilului”), Calin Peter Netzer: Berlinski pobjednik i novi dokaz vitalnosti tzv. novog rumunjskog vala predstavlja izuzetnu sinergiju nizanja jakih dijaloških scena, visoke glumačke energije i posve nesputane kamere iz ruke u priči o majci koja pod svaku cijenu želi zaštititi sina.

10. “Neznanac na jezeru” (“L’inconnu du lac”), Alain Guiraudie: Uzoran primjer minimalističkog strukturiranja s finom dramaturškom progresijom i trilernom kulminacijom, na temu gejevske erotske egzistencije. Sredovječni, a gotovo neznani autor Guiraudie možda je najveće otkriće godine.

11. “Spring Breakers: proljetno ludilo” (“Spring Breakers”), Harmony Korine: Veliki povratak nekadašnjeg vunderkinda Korinea fascinira sustavno provedenim postupkom repeticije i plesom po rubu eksploatacijskog kiča iz sfere teen seksa i gangsterizma, polučujući niz krasnih poetskih trenutaka.