Kronika

Povoljnije za bivše nosioce “stanarskih”

Korisnici stanova koji nisu podnijeli zahtjev za kupnju, imaju priliku to učiniti do 30. juna 2014. godine. Cijena kvadrata smanjena je za 20 posto

Odluka o prodaji stanova u vlasništvu Republike Hrvatske koju je vlada donijela 28. novembra 2013., trebala bi olakšati proceduru otkupa kuća i stanova izvan područja posebne državne skrbi (PPDS) od strane bivših nosilaca stanarskog prava kao najranjivije grupe izbjegličke i povratnička populacije. Oni bi time imali i povoljnije uslove kupnje stana, smatraju u vladi i u Klubu zastupnika SDSS-a koji je inicirao donošenje izmjena s povoljnijim pravilima za prodaju.

– Izvan područja posebne državne skrbi do sada je evidentirano ukupno 7.087 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskog prava, od kojih je administrativno riješeno 3.826, kaže za Novosti Mirela Stanić-Popović, predstojnica Državnog ureda za obnovu i  stambeno zbrinjavanje (DUOSZ).

– Od tog broja 1.800 zahtjeva je riješeno pozitivno, a 2.026 negativno, od čega se 32 predmeta vode u drugom stupnju, dok je za rješavanje preostalo još 3.261 zahtjeva. Od ukupno 3.261 neriješenih zahtjeva, 1.243 zahtjeva zaprimljena su tokom 2013. godine, kaže predstojnica.

– Odlukom o prodaji stanova reguliran je popust s obzirom na dužinu trajanja izbjegličkog statusa, odnosno vremenskog razdoblja od 1. siječnja 1992. godine do dana sklapanja ugovora o najmu, što bitno utječe na cijenu stana, ističe Mirela Stanić – Popović. Na primjer, do donošenja izmjena Odluke, kvadrat stana veličine 58,70 kvadratnih metara iznosio je 533,65 eura, dok je nakon izmjene Odluke, cijena kvadrata istog stana 400,20 eura. Do sada je ukupno zaprimljeno 1.328 zahtjeva za otkup stanova, a svi korisnici stanova koji nisu podnijeli zahtjev za kupnju stana u roku od godine dana od dana sklapanja ugovora o najmu, imaju priliku podnijeti zahtjev za kupnju stana do 30. juna 2014. godine, pa za to na raspolaganju imaju praktički pola godine.

U Klubu zastupnika SDSS-a ističu da nedavna odluka sadrži više elemenata koji su povoljni za moguće kupce, ali da se na njeno donošenje čekalo više mjeseci, otprilike od formiranja Ureda u proljeće 2013. godine.

– Odlukom možemo biti zadovoljni. Iako nije prihvaćen naš prijedlog da se koeficijent za godine izbjeglištva podigne sa 1,5 na 2,0 u formuli za osobni popust, neki prijedlozi ipak su usvojeni i sigurno će biti povoljniji za kupce, od načina utvrđivanja dužine trajanja izbjegličkog statusa koji je priznat od 1. januara 1992. godine do datuma sklapanja ugovora o najmu do roka za podnošenje zahtjeva za kupnju stana koji se može podnijeti godinu dana od dana sklapanja ugovora o najmu. Tu su i 15 posto popusta kod kupnje jednokratnom isplatom, i maksimalna starost stambenog objekta do 60 godina, ističu u SDSS-u i smatraju povoljnim što će otkup, odnosno prodaju stanova bivšim nosiocima stanarskih prava provoditi Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje.

– I na kraju, zadovoljni smo što je odluka konačno donesena i što će se ovo pitanje početi rješavati u idućoj godini, jer do sada praktično nije ni bilo otkupa, ističu u Klubu zastupnika SDSS-a.

Ukupna sredstva koje Hrvatska ima na raspolaganju za stambeno zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskog prava iznose 13,6 miliona eura, od čega na Regionalni program stambenog zbrinjavanja otpada 10,9 miliona eura, a ostatak dolazi iz nacionalnog sufinanciranja stambenog zbrinjavanja.

Sredstva za realizaciju Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja namijenjena su predloženim i odobrenim projektnim prijedlozima, u kojE ulazi izgradnja 69 stambenih jedinica, odnosno projekti izgradnje višenamjenskih objekata u Korenici i Kninu, izgradnja doma za stare i nemoćne osobe u Glini kapaciteta 75 osoba i novac za kupovinu 101 stana na cijelom području Hrvatske.

– Nažalost, spomenutim sredstvima će se zadovoljiti svega 9,3 posto trenutnih potreba za stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskih prava, kaže Mirela Stanić Popović.

Nacionalna sredstva za kupnju stanova u 2014. godini, osigurana u budžetu Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama iznose deset miliona kuna.

– S obzirom na preuzete obaveze Hrvatske u okviru Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja, u ovom trenutku se traže modeli za rješavanje preostalih obveza kako bi se cijeli Program realizirao u zadanom vremenskom okviru, ističu u Uredu.

•  

Nastavak regionalnog programa

Početkom decembra u Parizu je održani su sastanci Upravljačkog odbora Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja (RPSZ) i Skupštine donatora Fonda RPSZ-a. Svrha sastanka bila je razmotriti napredak postignut u 2013. godini i planove provođenja za 2014. godinu.

Skupština donatora odobrila je dva nova projekta koja će se financirati iz Fonda RPSZ-a: bespovratna sredstva u iznosu od 4,3 miliona eura bit će dodijeljena za kupnju 101 stana za bivše nosioce stanarskog prava i osobe smještene u organiziranom smještaju u Hrvatskoj, dok je za osiguravanje trajnih stambenih rješenja u mjestima lokalne integracije za 715 izbjegličkih porodica u Srbiji, kroz četiri različita modela stambenog zbrinjavanja osigurano

11 miliona eura bespovratnih sredstava.

Time je ukupno u 2013. godini odobreno 12 projekata ukupne vrijednosti od 61 milion eura. Njihova provođenje trebalo bi omogućiti održiva stambena rješenja za više od 8.000 izbjeglica i raseljenih osoba u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.

Nenad Jovanović

Podsjetnici na vjekovno prisustvo u Salniku i Lipnici

Pravoslavne crkve Zagrebačke županije

Parohije Salnik i Lipnica, najzapadnije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, svjedoče o prisustvu Srba oko Svetog Ivana Zeline 

Najveći broj ljudi ne zna da su Srbi vjekovima živjeli u istočnom dijelu današnje Zagrebačke županije, blizu Sv. Ivana Zeline. O tome svjedoče crkva posvećena Svetom ocu Nikolaju u selu Lipnica i crkva posvećena Trnovoj Petki u Salniku.

Selo Lipnica u kome i danas živi nekoliko srpskih porodica nastalo je početkom 18. vijeka,  a njegovi stanovnici bili su Srbi koji su se protivili unijaćenju, ali i određeni broj porodica prebjeglih iz Bosne koja je tada bila pod Turcima.

– O tome svjedoče prezimena: Vračević, Bastašić, Jovanović i Sjeverović, govori mještanin Slobodan Bastašić, 33-godišnjak koji brine o objema crkvama gdje je i predsjednik crkvenog odbora, crkvenjak, zvonar i ključar. Za sve te aktivnosti dobio je i crkveno odlikovanje.

– Prva crkva je sagrađena 1750, a tokom 19. vijeka obnavljana je svakih dvadesetak godina. Stavljena je pod preventivnu zaštitu Ministarstva kulture, a nakon cjelokupne obnove, crkvu je lani osveštao zagrebačko-ljubljanski mitropolit Jovan.

– Na hramskoj slavi, prenošenju moštiju Sv. Nikole u Bari, 22. maja skupi se 20-ak ljudi, Mještana ili onih porijeklom iz ovog kraja, koji sada žive u Zagrebu i drugim gradovima, kaže Slobodan koji živi u kući blizu crkve.

– Ikonostas potiče iz vremena gradnje, a pod je onakav kakav je bio i kod početka gradnje, kaže Slobodan, ističući da su parohije Salnik i Lipnica najzapadnije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a da je za njih zadužen paroh vojakovački Đorđe Filipović.

– U Lipnici žive i srpske porodice, a ima ih, iako mnogo manje, i u obližnjem gradu Vrbovcu, kaže Slobodan i dodaje da crkva u Lipnici, srećom nije bila meta napada u ratnim godinama, kao i da su međunacionalni odnosi dobri, jer svi mještani ponajprije brinu o osnovnim egzistencijalnim problemima.

– Sada se u selu sveti vodica u 14 kuća. U pet-šest kuća živi samo po jedan član domaćinstva, a u još nekoliko po dvoje, najvećim dijelom starijih ljudi. U malo kojoj kući ima po više članova porodice, kaže Slobodan.

S druge strane, crkva u selu Salnik, sagrađena 1570. godine, jedini je trag boravka Srba u tom selu koje su još u 15. vijeku osnovali vojnici iz pratnje Kantakuzine Katarine Branković i njihove porodice. Kad se udavala za grofa Celjskog, ona je dovela je sa sobom sto vojnika koji su se ženili s domaćim djevojkama i nastanjivali više sela u širem području koje je bilo u sastavu Vojne krajine, odnosno varaždinskog generalata. Naravno, s vremenom je dolazilo do asimilacije, kaže Bastašić.

– Prva crkva bila je izgrađena od pletera i brvana, da bi na njenom mjestu 1720. bila sagrađena zidana crkva koja je sadašnji oblik dobila 1932. Godinu dana kasnije osveštao ju je tadašnji zagrebački mitropolit Dositej Vasić, a pred kraj prošlog vijeka služio je u crkvi prota Jovan Nikolić koji je ostao upamćen po svom zalaganju za mir i ekumenizam. Prota Jovan zaslužan je i za Slobodanovu “karijeru”.

– Imao sam sedam godina kad mi je na jednoj liturgiji prota Jovan Nikolić rekao da zvonim i tako je počela moja zvonarska karijera, sjeća se Bastašić. Selo je sredinom januara 1945. pretrpjelo velika stradanja.

– U selo su upali ustaše i pokupili mještane, rekavši da će ih voditi na saslušanje. Potrpali su ih u štagalj i žive spalili i tom je prilikom stradalo 14 mještana, starih od 12 do 75 godina. Jedan od stražara ipak je spasio članove dvije familije, poslavši ih nazad kućama, kaže Bastašić. Crkva je 1992. bila minirana i u nju je ubačena bomba, pa je prije nekoliko godina obnovljena.

Prije dvije godine Eparhijski odbor i Ministarstvo kulture s 200.000 kuna financirali su  obnovu crkvenog tornja, stavivši novu kapu od bakra preko drvene konstrukcije. Zidovi koji su napukli zbog posljedica napada i klizišta – jer je crkva sagrađena na uzvisini uz put koji prolazi kroz selo – sanirani su. U toku je obnova unutrašnjosti, uključujući i postavljanje novog poda.

– To je zasluga Dragice Ivanović koja živi u Švicarskoj i koja je ove godine donirala 106.000 kuna za sanaciju crkve, kaže Slobodan.

Na stradanja 14-oro ljudi u  Salniku podsjeća spomenik poginulim borcima i žrtvama ustaša, na kome je ukupno 27 imena, jer je selo dalo i više partizana, Srba i Hrvata, od kojih je 13 poginulo. Spomenik je ograđen drvenom ogradom, također donacijom Dragice Ivanović koja je zbog toga dobila priznanje saveza antifašista.

– Iako u selu nema parohijana, groblje tik uz crkvu se redovno održava, a jednom u godini, služi se liturgija. Nekad se na livadi oko crkve održavao narodni zbor s tezgama i licitarima, a danas nas se skupi 20-ak, manje-više istih ljudi kao u Lipnici, kaže Slobodan.

Ta bi crkva u kojoj nema električne energije, mogla uskoro biti osvijetljena izvana jer je VSNM Zagrebačke županije ponudio da za dva reflektora izdvoji dio sredstava, naravno ako to odobre u SPC-u, kaže predsjednik Vijeća Đuro Zatezalo koji je početkom novembra, baš uoči Mitrovdana posjetio crkvu.

Nenad Jovanović

•  

Zdenka Čuhnil, saborska zastupnica češke i slovačke nacionalne manjine

Borba Čeha za dvojezičnost

Mi smo u Daruvaru imali prava koja nam nitko nije smio ukinuti, a ukinuli su nam ih 1993. godine kada su skidane sve ploče s institucija. Skinute su ploče na češkom jeziku, a da nisu bile postavljene druge

Pitanje dvojezičnosti u Hrvatskoj oduvijek je predstavljalo prostor za manipulaciju i vješto izigravanje zakona. Manjine se te koje redovito izvuku deblji kraj. Kako ocjenjujete trenutno stanje glede uporabe manjinskih jezika?

Komisija Vijeća Europe, pozivajući se na Povelju o uporabi manjinskih jezika, već je nekoliko puta upozoravala da uporaba manjinskih jezika u Hrvatskoj ne postoji ili je načelno dopuštena, ali se u praksi ne primjenjuje. Važno je naglasiti kako službena uporaba i javna, tj. privatna uporaba jezika nisu isto. Na manjinama je da se dogovore do kojeg će stupnja koristiti dvojezičnost koja proizlazi iz zakona. U Daruvaru se tvrdilo kako je to pravo ostvareno samo davanjem dvojezičnih natpisa u tri naselja koja nemaju niti jednu instituciju koja je obvezna dvojezičnost koristiti. Ravnopravna uporaba jezika i pisma ostvaruje se u radu predstavničkih tijela i izvršne vlasti u postupku pred upravnim tijelima, u postupku pred tijelima državne uprave prvog stupnja, ali ako ništa od navedenog u naselju ne postoji, dva natpisa na manjinskom jeziku ne znače da je ta dvojezičnost zaista i primijenjena. Češka manjina u Daruvaru nije željela ništa što bi dodatno financijski opteretilo grad. Zašto pisati dvojezične dokumente ako se svi razumijemo? Čak smo odustali od naziva ulica i trgova, ali samo smo željeli da sva mjesta budu označena, uključivši i Daruvar, da sve institucije imaju dvojezične ploče iz razloga da se zna da su tu živjeli, da žive i da će živjeti Česi, ako im to omogućimo.

Jedan od kriterija prema kojemu Česi u Daruvaru ostvaruju pravo na dvojezičnost su stečena prava. Međutim, realizacija tih prava nije se pokazala jednostavnom. Gdje su nastali problemi?

U Hrvatskoj od početka postoji otpor prema uporabi manjinskih jezika. Danas je to vidljivo u Vukovaru, nekad je to bio Daruvar, iako je zakon jasno definiran. Problem je nastao onda kad je vlast na nacionalnoj razini prepustila rješavanje tog pitanja lokalnim vlastima. Smatram da je država trebala točno odrediti gdje je službena uporaba moguća i temeljem zakona obvezna, a na lokalnim vlastima je potom da se takva odredba temeljno razradi u smislu uporabe jezika i simbola. Svaka općina i grad imaju dane koje obilježavaju: ako na snazi imaju propisanu službenu uporabu manjinskog jezika, tada bi se trebali upotrebljavati i simboli manjine te svirati obje himne itd. Ako je nešto ustavna kategorija, pojedini subjekti, u ovom slučaju gradovi i općine, ne mogu odlučivati po principu hoću – neću, nego samo o opsegu, načinu, vremenu korištenja i primjene zakona. Prema Zakonu o uporabi jezika i pisma stečena prava su ključna. To znači da smo mi u Daruvaru imali prava koja nam nitko nije smio ukinuti, a ukinuli su nam ih 1993. godine s novim preustrojem lokalne samouprave kada su skidane sve ploče s institucija. Skinute su ploče na češkom jeziku, a da nisu bile postavljene druge. Tek 2009. godine, nakon mnogih poduzetih aktivnosti, sve do Ustavnog suda koji također nije reagirao, političkim dogovorom na razini Grada vraćeni su barem dvojezični natpisi na neke institucije.

Zašto Česima nisu vratili dvojezične natpise nakon 1993. godine?

S jedne strane zbog nepostojanja volje i animoziteta prema češkoj manjini na ovom području od strane pojedinaca, a s druge strane zbog nedostatka snage i volje svih dosadašnjih vlada da se ovi problemi rješavaju, odnosno da se zakoni o pravima nacionalnih manjina primjenjuju i implementiraju u praksi. Treba naglasiti da se radilo i o poslijeratnom periodu, periodu prohrvatske orijentacije u kojem se jednostavno nisu željela manjinama dati njihova prava. Česi u Daruvaru su bili strpljivi i tolerantni, ali i to ima svoju granicu. Po tome vidimo da strpljenje, čekanje i tolerancija koju neki sada traže u Vukovaru, nije bit problema. Sada, nakon toliko godina kada su se sva otvorena pitanja već odavno trebala riješiti mi ulazimo u konflikt. Zato ponavljam, podjednako okrivljujem sve dosadašnje Vlade, jer ni jedna od njih nije željela riješiti ovaj problem i sada im se takvo postupanje vraća kao bumerang.

Nedavno je održana sjednica Vijeća češke nacionalne manjine Bjelovarsko – bilogorske županije. Koji je generalni stav Vijeća o mogućnosti raspisivanja još jednog referenduma?

Vijeće i ja osobno osuđujemo eventualno provođenje referenduma, jer on nema nikakve veze s Vukovarom i pitanjem ćirilice kao takvim, već naprotiv, usmjeren je protiv svih manjina u Republici Hrvatskoj. Njegovom realizacijom sve manjine izgubile bi dvojezičnost, osim nekoliko općina u Baranji u kojima pripadnici srpske manjine čine više od 50% ukupnog stanovništva te lokalne jedinice. Grad Vukovar zaslužuje poseban pijetet, ali o primjeni ili neprimjeni dvojezičnosti se moraju dogovoriti građani Vukovara i tada pokrenuti postupak za realizaciju istog. Također smatram da se o manjinskim pravima i ljudskim pravima općenito, ne smije odlučivati na referendumu.

Danijela Havranek

Hrvatski radio Karlovac ipak pozitivno posluje

Čudo radijskog preživljavanja

Isplaćene su i dvije zaostale plaće iz prošle godine, pa će zaposlenici u 2013. zapravo dobiti 14 plaća

Neizvjesna je poslovna godina pred Hrvatskim radio Karlovcem, jednom od rijetkih lokalnih radio stanica koje još nisu privatizirane u Hrvatskoj. Prema prijedlogu budžeta za 2014. godinu ovom je mediju Grad Karlovac namijenio 500 hiljada kuna ili 160 hiljada manje nego ove godine. Grad je vlasnik sa 75 posto udjela, a Županija 25 posto, ali ne sudjeluje u financiranju. Ljetošnjim rebalansom Radiju je dano još 250 hiljada kuna, ali je to otišlo bivšem direktoru Dragutinu Pribaniću prema pravosnažnoj presudi zbog davnog otkaza, teškoj ukupno oko 800 hiljada kuna. Usprkos tome Miloš Milovanović, direktor Radija i glavni i odgovorni urednik, je umjereni optimista.

– Mislim da ćemo i tim sredstvima moći nesmetano raditi, ali puno teže nego ove godine, s time da se ne mijenjaju broj zaposlenih i programska shema. Vjerujem da ćemo se uspjeti pokriti jer će biti prihoda od reklama, a naše plaće ionako nisu velike. Pretpostavljam, dakle, da ćemo se i iduće godine izvući ukoliko ne bi bilo neugodnih iznenađenja, kaže Milovanović.

Usprkos svim problemima, ovu godinu Radio pozitivno posluje pa je čak prema devetomjesečnom obračunu ostvario i dobit od 30 hiljada kuna. Plaće su redovito isplaćivane. Pored toga isplaćene su i dvije zaostale plaće iz oktobra i novembra prošle godine, pa će zaposlenici u ovoj godini zapravo dobiti 14 plaća.

Sada se u ratama otplaćuje i izgubljeni spor iz 2011. zbog krivo vođene evidencije radnog vremena gdje su predviđene visoke novčane kazne. Sve je palo na teret Radija, čiji bivši direktor Marijan Stavljenić nije imao ni svjedodžbu srednje škole, pa je naposlijetku dobio otkaz. Na Radiju je trenutno zaposleno devet ljudi.

Postoji pet-šest varijanti rješenja problema javnih medija u Karlovcu, Radija i Karlovačkog tjednika, a koje predlaže aktualna gradska HDZ-ova vlast. Jedna je ponovno spajanje  dvaju javnih poduzeća, zasebno formiranih 1990. godine. Na Radiju nisu oduševljeni tom idejom jer se ipak radi o dvije različite vrste medija.

– Službeno ne znam ništa. Ne bih želio komentirati dok ne dobijem konkretan prijedlog. Ni nama ni Tjedniku nije dobro, pa bi se moglo dogoditi da od dvije male napravimo jednu veliku sirotinju, priča Milovanović.

Spekulira se da se HDZ želi riješiti Radija i Tjednika kao javnih medija, koje financiraju svi građani Karlovca, i tako izbjeći mogućnost da tim medijima “upravlja” netko drugi ako HDZ jednom izgubi vlast.

Prošlog četvrtka po drugi put je zbog nedostatka financijskih sredstava prekinuto emitiranje emisije za nacionalne manjine “Manjinski forum”. Zadnjih par godina postojala je u gradskom budžetu stavka od 63 hiljade kuna za tu emisiju dok u prijedlogu ovogodišnjeg budžeta te stavke nema pa su vanjski suradnici otkazali.

– Manjinski sadržaji će se ubuduće objavljivati u redovnom informativnom programu, kaže Milovanović.

Milan Cimeša

•  

Sastanak Gradske organizacije SDSS Zagreba

Prioritet edukacija mladih

Zagrebački SDSS planira edukacije za izradu projekata EU, vještine upravljanja projektom i učenje stranih jezika

Prioriteti aktivnosti SDSS-a u Zagrebu su provođenje programa edukacije, prije svega za mlade, uspješna komunikacija s pripadnicima srpske zajednice u gradu i formiranje ogranaka po gradskim četvrtima, rekao je saborski zastupnik i potpredsjednik SDSS-a Milorad Pupovac na sastanku zagrebačke organizacije SDSS-a na kojem su prisustvovali i brojni simpatizeri. Pupovac je naglasio da Srbe u gradu treba politički organizirati.

– Ako imate 1.000 birača, to može imati neko značenje, ali ako imate 10.000 birača, postajete ozbiljan faktor na gradskoj političkoj sceni, rekao je Pupovac.

Predsjednik Izvršnog odbra SDSS-a Boro Rkman podsjetio je na značenje ove parlamentarne stranke s tri zastupnika i preko 10.500 članova u 103 ogranka, iz čijih redova dolazi sedam zamjenika župana, osam zamjenika gradonačelnika, 16 načelnika i 28 zamjenika načelnika općina, kao i 174 vijećnika u općinama, gradovima i županijama.Naglasio je važnost Zagreba kao metropole, sjedišta državnih i srpskih institucija, centra manjinskih, duhovnih, inelektualnih i drugih kapaciteta.

– Vaša uloga je da budete predvodnici jer ljudi koji žive na povratničkim područjima u uslovima daleko težim od vaših gledaju prema vama, rekao je Rkman.

Predsjednica i član rukovodstva  GO SDSS-a Snježana Vasiljević i Predrag Krupljan govorili su o aktivnostima i planovima.

– Za 2014. SDSS za mlade, ali i starije, planira edukacije koje se tiču izrade projekata EU, vještine upravljanja projektima i učenja stranih jezika, s tim da se kursevi za učenje engleskog već održavaju. Osim toga, organizirale bi radionice za komunikacijske vještine i kreativno pisanje, a planiramo tribine sa važnim temama za srpsku zajednicu, rekao je Krupljan, dodajući da je u planu i organiziranje posjete institucijama EU i Briselu.

Tokom rasprave ukazano je i na omogućavanja da mladi dobiju prostor za druženje i da Bogdanka Srdić Vulpe kao vijećnica u Gradskoj skupštini dobije neki prostor za komunikaciju s građanima. Ona je sa svoja strane kao voditeljica projekta za pomoć starijima u gradu pozvala da se jave volonteri, ali i oni koji trebali takvu pomoć.

Nenad Jovanović 

•  

Aleksandar Čotrić, predsednik Odbora Skupštine Srbije za dijasporu i Srbe u regionu

Eliminisati atmosferu straha

Evropska unija čija je Hrvatska članica, mora da posveti veću pažnju pravima srpske manjine na upotrebu jezika i pisma

Kako gledate na položaj Srba u Hrvatskoj i nastojanja Srbije da taj položaj popravi?

Mislim da je obaveza Srbije da se aktivnije angažuje na rešavanju brojnih problema s kojima se susreće srpska zajednica u Hrvatskoj. To je na kraju i ustavna obaveza, ali ne samo ustavna, nego ljudska, nacionalna i državna. Sigurno da ne mogu da kažem mnogo pohvalnih reči kada je reč o položaju Srba u Hrvatskoj. Kada mi u Srbiji čitamo Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina RH i druge propise koji govore o statusu Srba i drugih manjina, nemamo mnogo primedbi, ali znamo da u praksi to nije tako. Znamo da je ponovo stvorena jedna atmosfera straha, u nekim elementima nepovoljnija nego devedesetih godina prošlog veka. Moramo da se angažujemo više, moramo da angažujemo i međunarodni faktor. Evropska unija čija je Hrvatska članica, mora da posveti veću pažnju pravima srpske manjine na upotrebu jezika i pisma i na školovanje, na eliminisanje atmosfere staha koja postoji, eliminisanje straha ljudi da javno ispoljavaju svoj identitet, da se prekine praksa optuživanja ljudi za nešto što nisu počinili, da se eliminišu tajne optužnice, da se vrati imovina onima kojima nije vraćena, da se jednostavno, više ekonomski i finansijski ulaže u krajeve u kojima žive Srbi ili obitavaju mešovito s hrvatskim stanovništvom. Treba da se otvore nova radna mesta i da ljudi ostanu u krajevima u kojima su živeli ili da oni koji to žele – da se vrate. Sve je to nešto što stvara lošu atmosferu u sredinama u kojima žive Srbi.

Koga smatrate odgovornim za takvu atmosferu?

Ne smatram da tu lošu atmosferu podstiče rukovodstvo Hrvatske, mislim da su i predsednik države i Vlade ljudi koji su skloni dogovoru, toleranciji i poboljšanju odnosa, ali očigledno da u hrvatskom društvu postoje određene snage koje su protiv toga. Međutim, vlast je vlast zato da pokaže svoju odlučnost i da spreči one koji atakuju na Srbe bilo direktno, bilo porukama, protestima ili uništavanjem dvojezičnih tabli. Vlast mora da sprovodi zakone,  pogotovo zato što je Hrvatska od 1. jula  članica EU i treba da pokaže da je postala zaista uređena pravna i evropska država.

Često se uspoređuje položaj Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Vojvodini. Uživaju li Hrvati u Vojvodini veća ili manja prava?

Verovatno će Hrvati u Vojvodini reći da imaju određene zamerke, da smatraju da su u nečemu uskraćeni i verovatno su donekle u pravu, ne sporim to. Ali generalno ako pogledamo i usporedimo položaj Hrvata i svih drugih manjina u Srbiji, neosporno je da je njihov položaj zadovoljavajući, da je Srbija ne samo što se tiče zakona već i njihovog sprovođenja zaista ostvarila najviše evropske standarde kako u pogledu finansiranja aktivnosti nacionalnih manjina, tako i u pogledu poštovanja njihovih prava, funkcionisanja nacionalnih saveta, školovanja i informisanja na maternjem jeziku. Ako bismo insistirali na reciprocitetu onda bismo s punim pravom mi iz Srbije mogli da tražimo da Srbi u Hrvatskoj imaju ona prava koja imaju Hrvati u Srbiji. Znam da je broj Hrvata u Srbiji smanjen, ali to nije posledica nikakvih pritisaka niti progona, a naročito ne od 2000. godine naovamo i ako već pravimo neke paralele onda je sigurno bolji položaj Hrvata u Srbiji nego Srba u Hrvatskoj i na osnovu toga imamo jedno moralno i legitimno pravo da tražimo ista takva prava i za naše sunarodnike  u Hrvatskoj.

D. Bošnjak

In memoriam: Budislav Budo Budisavljević (1935.- 2013.)

Znao je saslušati čovjeka

Budislav Budo Budisavljević (1935.- 2013.) bio je aktivan u zagrebačkom Pododboru Prosvjete od osnivanja

Članovi zagrebačkog pododbora “Prosvjete”, ali i pripadnici srpske zajednice u Zagrebu ostali su pogođeni  iznenadnom smrću Budislava Bude Budisavljevića, člana i aktiviste “Prosvjete koji je do zadnjeg časa učestvovao u svom aktivnostima Pododbora i njegove seniorske sekcije.

Komemoraciji održanoj u prostorijama zagrebačke “Prosvjete” u kojoj je Budisavljević proveo mnoge sate svog života, prisustvovalo je preko sto članova “Prosvjete”, kao i njegova porodica. Obratila im se predsjednica Pododbora Nada Komljenović.

– Naš Budo bio je aktivan u Pododboru od samog osnivanja, preko 12 godina. Bio je i član predsjedništva Pododbora, član nadzornog odbora “Prosvjete” i zamjenik predsjednice pododbora, kao i osnivač seniorske sekcije koja se okupljala na redovnim druženjima i čestim izletima koje je osmišljavao, rekla je i naglasila da je podržavao sve srpske organizacije i učestvovao u svim manifestacijama koje su se zbivale u Zagrebu.

– Izgubili smo velikog prijatelja rekla je Nada Komljenović.

Prisutnima se su obratili i drugi članovi “Prosvjete”, pa je Miloš Popović, voditelj likovne sekcije, naglasio da je Budo bio velik čovjek koji je pokazivao živ interes za ono što se zbivalo u društvu.

– Znao je saslušati čovjeka, što je prilično rijetka osobina, rekao je i dodao da je Budina smrt veliki gubitak za srpsku zajednicu u Zagrebu, pogotovo za starije generacije s kojom je proveo mnogo vremena.

– Bio je spreman da shvati težnje malog čovjeka, a svi ćemo pamtiti njegove lijepe riječi i savjete koje je davao, rečeno je na komemoraciji čijim su se učesnicima obratila i Budisavljevićeva djeca.

Posljednji ispraćaj održan je 30. decembra je na krematoriju Mirogoj, a prisustvovao mu je velik broj članova “Prosvjete”, kao i drugih srpske organizacija.

N. Jovanović

•  

Književno veče vukovarskog Pododbora SKD Prosvjeta

Đorđe Radišić – večni Vukovarac

Koliko je Radišić ostao vezan za Vukovar vidi se kroz njegove priče i pesme vezane uz vukovarske teme i ljude

Vukovarska Prosvjeta upriličila je književno veče posvećeno novinaru i književniku Đorđu Radišiću (1925 – 2008.). Urednik programa pod nazivom “Belo cvetaju lokvanji” prema istoimenom delu ovog autora iz 1965. godine, bio je vukovarski književnik Borivoj Čalić.

– Đorđe Radišić je neko ko je zaista zaslužan za Vukovar. Iako je iz Vukovara otišao kad je imao samo 18 godina i nikad ovde nije stalno živeo, dolazio je povremeno jer ga je vezala porodica, roditelji i ćerka, ali je toliko ostao veran Vukovaru da je to fascinantno. Kod njega  ste mogli dobiti sve informacije o tome šta rade Vukovarci u svetu, da je neki Edmund Bir postao kipar u Americi, da je njegov spomenik u Majamiju, da se neke pesme o Vukovaru čitaju u Moskvi, mogli ste saznati šta se dešava u Nemačkoj, ko je od Vukovaraca postigao nešto u svojoj karijeri. Koliko je Radišić ostao vezan za Vukovar vidi se kroz njegovo književno delo gde su brojne priče, stihovi i pesme vezani uz vukovarske teme, ljude i događaje, istakao je Čalić.

Đorđe Radišić je rođen 18. decembra 1925. godine u Vukovaru gde je završio osnovnu školu i gimnaziju, a odmah nakon mature otišao je u partizane. Prve pesme objavljuje u partizanskim listovima. Kraj rata dočekao je kao član kulturne ekipe i propagandnog odseka 12. slavonske brigade. Studirao je medicinu u Zagrebu i Beogradu, a diplomirao na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Najveći deo svog radnog veka bio je novinar. Uređivao je rubrike kulture u listovima “Front” i “Narodna armija”. Bio je zamenik načelnika Vojnog muzeja u Beogradu i načelnik za noviju ratnu istoriju, sekretar Kulturno-prosvetne zajednice Srbije i republički sekretar za kulturu. Napisao je više desetina knjiga poezije, pripovedaka i romana za decu, dramskih tekstova i filmskih scenarija, eseja, publicističke proze te naučnih radova iz oblasti kulturne istorije, posebno istorije kulture u NOB-u. Sarađivao je u brojnim časopisima i zastupljen je u više antologija, a pesme su mu prevedene na nekoliko jezika. Za svoj rad primio je više odlikovanja i priznanja. Umro je 22. avgusta 2008. godine u Beogradu.

U programu održanom u rodnoj kući nobelovca Lavoslava Ružičke u Vukovaru, učestvovali su recitatori vukovarskog podoodbora Prosvjete koji su čitali odabrane stihove i prozu Đorđa Radišića, predvođeni njegovom ćerkom, nastavnicom Nevenkom Lukić.

– Naša detinjstva su tekla istim vukovarskim ulicama jer sam odrasla kod dede i majke. Uz njihove priče o tati i njegovim pesmama, rasla sam u bajkovitom svetu priča u kojima su se  zvona nedeljom svađala, vrbe pravile svirale i gde su cvetali lokvanji čak i na nebu, kaže Nevenka.

Književnoj večeri je prisustvovao i Radišićev sin Ljubomir koji živi u Beogradu.

– Večerašnji događaj je izazvao buru emocija u meni. Vukovar je bio prisutan u svakoj priči i pesmi mog oca, a time i u našim životima, kaže Ljubomir Radišić koji je nakon smrti svog oca zajedno sa sestrom Nevenkom, a uz pomoć profesora Voje Marjanovića sa beogradskog Filološkog fakulteta, 2011. godine izdao knjigu koja objedinjuje pedesetak Radišićevih pesama i priča objavljenih  u Politikinom dodatku za decu.

D. Bošnjak

Izabrane najbolje fotografije za web stranicu Grada Belog Manastira

Najbolje belomanastirske fotke

Najuspešniji autori nagrađeni su, a fotografije će se naći na web stranici Grada Belog Manastira 

Grad Beli Manastir dobio je fotografije koje će krasiti službenu gradsku web stranicu. Izabrane fotografije rezultat su zanimljive i kreativne nagradne igre pod nazivom “Fotografije Grada Belog Manastira za gradsku web stranicu” koju je organizovao jedini baranjski grad.

Na nagradnu igru u kojoj su mogli učestvovati svi zainteresovani građani od 5 do 105 godina, odazvalo se pet autora s respektabilnih 328 fotografija. Da bi nagradna igra bila regularna za sve učesnike, svaki je autor morao poslati najmanje trideset fotografija, a jedan od uslova koji su autori morali poštovati je i da se na fotografijama isključivo nađu motivi Belog Manastira i prigradskih naselja Branjin Vrh, Šećerana i Šumarina, belomanastirska poslovna zona, te turizam i kultura jedinog baranjskog grada.

Ocenjivački sud u sastavu Deže Kučera, predsednik Foto-kino kluba Baranja film, Edo Jurić, direktor Centra za kulturu i Josip Farkaš, sekretar Foto-kino kluba Baranja film, nije imao nimalo lak zadatak. Nakon pomnog većanja izabrane su tri najlepše fotografije i 35 fotografija koje su za javnost izložene u predvorju belomanastirskog kina.

Prva nagrada za pojedinačnu fotografiju pripala je Željku Salai za fotografiju “Beli Manastir – Trg Slobode 2013. 5”, druga nagrada pripala je Danijeli Benić za fotografiju No.24, dok je treću nagradu osvojila Maja Tomšić za fotografiju “Beli Manastir – Foto Mara”.

Najuspešniji autori nagrađeni su vrednim nagradama, a oni koji su imali manje sreće morat će se zadovoljiti time da će se i njihove fotografije naći u galeriji fotografija web stranice Grada Belog Manastira. Cilj ove nagradne igre bio je potaknuti kreativnost kod građana Belog Manastira, profesionalca i amatera, koji će svoje fotografije darovati za web stranicu baranjske prestonice.

Zoran Popović

U Belom Manastiru održana javna tribina o volontiranju

Važnost volontiranja

Razvijanje volonterstva je važno jer je ono osnova društvenih odnosa, a u krizi kakva vlada to nije zanemarivo 

U belomanastirskom Društvenom centru održana je javna tribina na temu “Što je volontiranje i gdje se može volontirati?”. Tribina je jedna od aktivnosti projekta “Volontirajmo za zajednicu”, koji financira Ministarstvo socijalne politike i mladih. Uvodnu riječ dala je Ana Jeličić kao voditeljica “Oazinog” volonterskog centra, dok su predavači bili Branislav Vorkapić iz osječkog OGI-ja i Lejla Šehić-Relić iz Volonterskog centra Osijek. Na tribini je bilo oko 40 osoba: građana, članova udruga i mladih koji su prošli volontersku obuku, čak i penzionera.

Tribina je obuhvatila tri bloka: volontiranje u zajednici, timski rad i moguća mjesta volontiranja. Na samom početku čuli su se i lijepi citati iz poznatih pera (Ivo Andrić: “Život nam vraća samo ono što dajemo drugima”) i umova (T. Ruzvelt: “Učini što možeš, onime što imaš, ondje gdje jesi”; Plato”Nismo rođeni samo za sebe”), što je prisutne potaklo na razmišljanje o suštini volonterstva.

Nakon što je Branislav Vorkapić predočio razne motive koji ljude pokreću na volonterski rad te prava i obaveze volontera kada prihvate rad u nekoj organizaciji, osvrnuo se i na saznanja o volonterizmu iz prakse: volontiranje je općenito pozitivna stvar u zajednici; institucije su otvorene za volontiranje, ali je nedovoljna informiranost društva o tome; vrednovanje volonterskog rada je slabo; postoji potreba za većim angažiranjem volontera u javnim institucijama, kao i za informiranjem zaposlenika javnih institucija.

Također je konstatirano da rad volontera u javnim ustanovama treba sustavno regulirati, kao što stoji i činjenica da najkvalitetniji volonteri izlaze iz udruga. Treba još napomenuti da u Hrvatskoj postoje Zakon o volontiranju i Etički kodeks volontera, a ustanovljene su i godišnje nagrade za volontere kao vid javnog i društvenog priznanja. Lejla Šehić-Relić posebno je istakla da će se i kod nas uskoro početi s izdavanjem potvrda o kompetencijama stečenim kroz volontiranje te da će, kao što je to slučaj u drugim zemljama, i našim poslodavcima sve više biti važna posvećenost tražioca posla, spremnost na timski rad i zainteresiranost za opće dobro.

Kroz diskusiju su spomenuta mjesta gdje se sve može volontirati i zaključeno je da je razvijanje volonterstva veoma važno jer je ono zapravo osnova društvenih odnosa, a u ovakvoj društveno-ekonomskoj krizi kakva vlada u Hrvatskoj to nije zanemarivo.

J. Nedić

Nove knjige knjige sisačkog pjesnika Đure Maričića

Agažirana poezija

Maričić, poput narodnih pjesnika, majstorski i dojmljivo, skreće pažnju na to kamo nas je doveo nacionalizam i razdor 

Nakon tri knjige ljubavne poezije u 2013. godini, produktivni sisački pisac i pjesnik Đuro Maričić je objavio još dvije zbirke poezije. Ovog puta riječ je o angažiranim pjesmama u zbirkama koje je nazvao “Vučja vremena” i “Disanje na škrge”.

Pjesme koje je stvarao u periodu od 1977. do 1992. godine, njih 53, čine zbirku “Disanje na škrge”. Neke nas pjesme podsjećaju na zbivanja u Drugom svjetskom ratu (“Pred ustanak”), druge pak na zbivanja u proteklom ratu, kada su rušeni spomenici iz Drugog svjetskog rata (“Bista heroja”). Dotiče se Maričić i socijalne problematike (“Rudari Kaknja” i “Radničko jutro”), društvene nepravde i socijalnih razlika (“Karantanijska balada”). Književnik i prevoditelj Žarko Milenić o ovoj je zbirci naveo: “Mlađi čitaoci, koji se ne mogu sjećati predratnih vremena, neće ostati uskraćeni. Njih će se Maričićeve pjesme dojmiti jer su izvanvremenske. Radi se o vrsnim pjesmama koje prije svega plijene svojom kvalitetom i porukom, koja je uvijek aktualna. Maričić, poput narodnih pjesnika, majstorski i dojmljivo, skreće pažnju na to kamo nas je doveo nacionalizam i razdor.”

Knjigu “Vučja vremena” čine 63 pjesme koje je Maričić stvarao krajem prošlog rata i u poratnom vremenu. Oslikava i preispituje današnji period u pjesmama poput “Prekrštavanje inovjeraca”,” Američki ambasador” i “Bombardovanje duha”. Neke od pjesama imaju biografsko note (“Pjesnik i kolica”, “Moj razred”, “U logoru”, “Kupovina”), nezaobilazne su i socijalne teme (“Mi smo radnici”), dok su mnoge čista nepatvorena lirika vezana za prirodu s kojom je Maričić veoma vezan (“Mećava”, “U ravnici rijeka”, “Jesen mi šapuće”, “Posavina”).

O dijelu ove zbirke kritičar Željko Grahovac iz Bosne i Hercegovine, navodi: “Refleksijama na konkretnu socijalnu i egzistencijalnu situaciju, iz koje je ispisana ova stihozbirka, na reprezetativan način se ukazuje vizura kritičkog autorefleksivnog sažimanja životnog iskustva, u kojoj se potrošenost ili promašenost ljudskih života, također, vrlo hrabro i s velikom istinosnom snagom imenuje i raskriva kao takva, bez zaslađujućih i utješnih ublažavanja surovih istina o ljudskoj prolaznosti i nesavršenosti.”

Mirna Jasić

Nastavljena međugradska i međudržavna kulturna suradnja

Kragujevčanke u Karlovcu

Posjeta je pokušaj mladih da se opet pokuša uspostaviti odnos između bivših gradova pobratima

Početkom prošlog tjedna u Karlovcu su boravile dvije mlade likovne umjetnice iz nekad bratskog grada Kragujevca, Danijela Rupić i Jana Demilović, koje su nastupile u kulturnom programu “Ka-bina”. Nastavak je to suradnje između mladih kreativnih ljudi ova dva grada, nakon što su Karlovčani boravili u Kragujevcu prije nepuna dva mjeseca.

Istovremeno, to je pokušaj mladih ova dva grada da se opet – bez političara – pokuša uspostaviti odnos bivših gradova pobratima. O čemu se radi pojasnio nam je karlovački novinar i pisac Darko Lisac.

– Ka-bina je projekt koji je krenuo prije četiri godine, ponedjeljkom i isključivo zimi, od decembra do aprila, sa ciljem predstavljanja mladih umjetnika. Imamo predstavljanje nekog mladog književnika ili pjesnika, nakon čega je svirka. Predstavljaju se mladi likovnjaci, likovni umjetnici, grafiteri, fotografi i slični – kaže Lisac.

Jana i Danijela su ulične slikarice, a do saradnje je došlo kada je Polka ( Udruženje za razvoj građanske i političke kulture Karlovac) organizirala odlazak u Kragujevac. Lisac je tada prezentirao svoje priče, sklopljena su prijateljstva, upoznati su sa radovima ovih mladih umjetnica i odlučeno je da se njihove radove prezentira u Karlovcu. Za proširenje suradnje zasluženo je Ministarstvo socijalne politike i mladih koje je pomoglo u financiranju. U planu je dovođenje mladih umjetnika iz graničnih područja i Slovenije i BiH.

Danijela se bavi uglavnom zidnim slikarstvom. Kada su zidovi u pitanju sve je zanima: mozaici, murali do obične ulične umjetnosti.

– To na akademijima nije toliko podržano, ali se borimo za ravnopravno priznanje. Diplomirala sam i magistrirala na Umjetničkom fakultetu u Kragujevcu. Živim od štafelajnog slikarstva i prodaje slika. Na taj način financiram ono što stvarno volim, a to je zidno slikarstvo. Usprkos sveopštoj ekonomskoj krizi, iznenađena sam koliko ljudi ima novaca i kupuju umjetnička djela, a mi možemo živeti od toga, kaže Danijela

Članica je Grupe ZID koja djeluje od 2010. godine. Murali i koordinacija likovnih programa u Domu omladine u Kragujevcu su im glavni zadaci. Bave se i likovnim obrazovanjem starijih i mlađih ljudi.

– Drago mi je što sam bila u Karlovcu i upoznala mnoge ljude – kazala je Jana.

M. Cimeša

Godišnji koncert ZborHora u Zagrebu

Horsko-zborno pjevanje

ZborHor, mješoviti vokalni ansambl SKD “Prosvjete” pod vodstvom Marte Kolege uspješnose svojim godišnjim koncertom “Ja bih hteo pesmom da ti kažem” 17. decembra predstavio zagrebačkoj publici. U dupke punoj dvorani Središnje biblioteke Srba u Hrvatskoj, brojni poštovaoci starih i izvornih pjesama morali su i da stoje, što nije umanjivalo njihovo oduševljenje onim što su tom prilikom čuli.

Koncert je počeo pjesmom “Gusta mi magla padnala” koja, kao i brojne druge koje su te večeri izvedene za temu ima Kosovo i njegov značaj za srpsku tradiciju. Slijedila je pjesma “Čije je ono devojče”, a za njom brojne pjesme iz Srbije, ali i one koje su spjevali dinarski Srbi. Tematika ljubavi predstavljena je međusobno drastično različitim pjesmama “Udaću se i ja ove zime” i “Ima dana”.

Marta, Igor, Marinela, Ivan, Vedran, Vida, Tihana, Tomislav, Ksenija, Salamon i Gloria otpjevali su i “Ajde Jano kolo da igramo” i “Vo naše selo Malovo” a nakon bisa, Marta je pozvala sve zainteresirane da se naredne godine priključe horu.

ZborHor djeluje kao muzička sekcija od septembra 2009., a inicijator osnivanja i voditeljica do ove godine bila je Lidija Dokuzović. ZborHor čine entuzijasti koji žele očuvati baštinu Srba u Hrvatskoj i njegovati srpsku muzičku kulturu na južnoslavenskim prostorima.

Kroz tri godine postojanja naučili su 20-ak tradicijskih i novijih pjesama, ostvarili su suradnju s hrvatskom etnogrupom Afion, riječkom rok grupom Let3 i zagrebačkim ženskim vokalnim ansamblima LeZbor, Čipkice i Momi biserne, a kako ističe sadašnja voditeljica Marta Kolega, u planu su i drugi zanimljivi koncertni i kazališni interkulturalni umjetnički projekti.

N. J.

•  

Stogodnjak (197)

3. 1. – 10. 1. 1914: “Hristos se rodi! Vaistinu se rodi! Dvadeset je vjekova tome kako je na svijet došao bogočovjek s teškim zadatkom da oslobodi čovjeka i spasi rod ljudski. Velika je misao koju je Isus Hristos sobom donio i nosio. On će doviknuti božanskijem glasom svojim: ‘Svi su ljudi jednaki, svi su ljudi braća!’ Toj se velikoj misli pokloniše mudraci vođeni zvijezdom sa Istoka, ali se neće pokloniti knjižnici i Fariseji, koji se osjećahu pogođeni tom velikom istinom. Jer svaka velika misao koja epohu stvara, ne prijanja odmah za srce, rođenju njezinu – kao mač Irodov glavi Hristovoj – prijeti pogibija sa različitih strana: ona se u borbi začinje, jača, utvrđuje i pobjeđuje. I Hristos je pobijedio, pobijedila je velika božanstvena misao jednakosti i bratstva ljudi. On će za tu misao stradati, životom platiti, ali ne da umre nego da vaskrsne… I srpski narod pravoslavne vjere gdje god ga ima, kako onaj u gospodskoj palači, tako i onaj u skromnoj i sirotinjskoj potleušici slavi Boga i Božić, slavi Hristovo Roždestvo jer je iz života bogočovjeka crpio i crpi veliki nauk: kako valja mrijeti, ako se hoće da živi. Srpski je narod vezao s velikijem praznikom Rođenja Hristova mnoge starodavne običaje svoje, pune značaja i osebujnosti, pune poezije. Tu je tucindan, tu badnjak, tu prelijevanje badnjaka, pečenica, česnica, propuštanje blaga i stoke kroz božićne svijeće, molbom Bogu i Božiću da dade svoga blagoslova i rodu i domu. Tu je veselje svakoje ruke: veseli se staro i mlado, i muško i žensko, i sve to kliče i pozdravlja ovaj najradosniji dan u godini…” stoji uz ostalo u uvodniku Srbobrana u povodu pravoslavnog Božića.

* i mnogo toga drugoga je u znaku Božića! Tako uprava Srpskog akademskog potpornog društva u Zagrebu poziva: “Božić je, sprema se i palača i zemunica da ga proslave, svaki njihov kut pun je neke nepojmljive, mistične radosti, a dio najkulturnijeg i najprosvjećenijeg reda našeg društva, naša akademska omladina, mora da gleda kako je zanemaruju, dajući svuda samo ne onamo gdje će se mnogostruko vratiti… Opšte je poznato da na zagrebačku univerzu dolaze relativno najsiromašniji đaci od kojih je većina iz seljačkih krugova. Srpsko akademsko potporno društvo čini sve da tim siromašnim i vrednim Srbima, akademičarima zagrebačke univerze, koliko je moguće, obezbedi miran i solidan rad, dajući im hranu i pomažući ih novčanim potporama. No društveni su prihodi i suviše skromni, a da bi se moglo svima pomoći. Ali i ovi nezbrinuti su dio srpskog naroda i imadu pravo na našu pomoć i mi moramo da ih dižemo… Stoga, Srbi i Srpkinje, kojima je moguće da činite zadužbine, zavirite u unutrašnjost duše siromašnog srpskog studenta, koja će vas zacijelo potaći da osjetite izvjesno poštovanje prema tome vrijednome a nezbrinutome radniku na polju narodne prosvjete i kulture, te da se prigodom ovih božićnih praznika sjetite jedne od najhumanijih naših institucija – Srpskog akademskog potpornog društva…”

* u selu Mali Gradac otvoren je novi poštanski ured, odakle će se raznositi pošta u sela Bijele Vode, Brestik, Dragotina, Kozaperovica, Martinovići, Momčilovića Kosa, Trnovac i Veliki Gradac.

Đorđe Ličina