Rade Preradović Hogar: Što je nepravda veća, punk je glasniji

Svirati 25 godina u punk bendu, imati beskompromisan stav i živjeti u Zagrebu, nije mala stvar. Kao frontmen i pokretačka snaga punk grupe Motus Vita Est, Hogar, pravim imenom Rade Preradović, nezaobilazna je figura underground scene i urbane kulture. Nedavno je sa svojom ekipom obilježio četvrt stoljeća rada i opstanka na sceni, što je i bio povod ovom razgovoru.

Nedavno ste proslavili obljetnicu benda pod motom ”25 godina bez kompromisa”. Što to znači i za vas osobno i za cijeli bend?

Nikad nismo mijenjali naš izričaj. Bilo je ponuda da usporimo i ublažimo tekstove, pa ćemo onda moći izaći za veliku etiketu. Neki naši poznanici pristali su na to i sad su poznati rock bend. No mi i dalje radimo po svome i mislim da smo ispravno postupili. A oni koji su pristali na kompromise, sad se međusobno ne podnose. Tu im ni novci ne pomažu.

Nismo ukalupljeni tezgaroši 

Pet albuma u četvrt stoljeća i nije puno: je li i to cijena vjernosti sebi, svojim načelima i svirci bez kompromisa?

Je, nažalost. Imamo puno pjesama koje sviramo uživo, a nismo ih studijski snimili. Kad bend nije uprosječen i šabloniziran, nema ni sponzora .

Želim da krenem brzo i snažno / da lomim i rušim sve što me koči / da stvorim vlastiti red / motus vita est! To su prvi stihovi koje ste napisali za svoj bend još davne 1988. Lomite li i rušite još uvijek sve što vas koči i što se dogodilo s redom o kojem u pjesmi govorite?

Da, to sam ja: možda zvuči tvrdoglavo ali ne mogu biti sretan u okvirima koji mi se nameću.

Bend je karijeru započeo u bivšoj državi, preživio je režim Franje Tuđmana i danas još uvijek živi i radi punim plućima. Možete li usporediti spomenuta razdoblja: kako su utjecala na Motus Vita Est, kada je bilo teže ili lakše živjeti kao punker u Zagrebu?

Kada smo počinjali, još se posvuda moglo svirati. A devedesetih su svi stari klubovi bili ili na izdisaju ili neaktivni, tako da smo više svirali vani nego doma. Sada ipak ima nešto klubova u kojima se može svirati, ali postoji blokada u medijima. Snimiš videospot i nemaš ga gdje pustiti, jer su sve emisije posvećene ukalupljenim tezgarošima. Posljednji spot su nam puštali u par država, kod nas samo jednom. Prije je punk bio društveno prihvatljiviji nego sada. Postoji pjesma u kojoj se kaže: otkad više nisi punker / ja te ne viđam / čujem da si na MTV-u / al’ ga ne gledam.

Mnogi tvrde da je punk mrtav. Kakav je situacija na hrvatskoj sceni: je li punk i ovdje već umro ili nekako još diše?

Življi je nego ikada prije, imamo puno dobrih bendova i ljudi koji rade na sceni.

Punk je način života

U pravilu su punkeri lijevo orijentirani i društveno vrlo angažirani. Je li to ovdje vezano uz anarhističku ideologiju punka nastalu potkraj sedamdesetih godina ili je desničarenje već bilo uzelo previše maha, pa je punk prihvaćen tek kao neka glasna pobuna neposlušnih pasa puštenih s lanca?

Punk nosi univerzalnu poruku pravednosti i jednakosti. Vuče tradiciju od mladenačkog bunta prema nepravdi, a postao je glas onih koji imaju stav i čije ideje nisu na tržištu. U punku, normalno, nema mjesta raznim teorijama o nečijoj superiornosti, kakve zastupaju različiti nazadni i agresivni ljudi, udruge, ali i sistemi. Što je nepravda veća, to je punk glasniji. Nažalost, sada imamo puno inspiracije za tekstove. Važno je i to da punk nije samo muzika, on je način života. 

Nedavno su za Novosti mladi antifašisti izjavili kako je fašizam pas čuvar kapitalizma. Nema sumnje da je ta ideologija posljednjih mjeseci i godina ojačala, kako u Hrvatskoj tako i u ostatku svijeta. Na koji se način Motus nosi s tom činjenicom i sa životom u kapitalizmu?

To svi vide, čim se desi neka kriza u kapitalizmu, on se brani fašizmom. Sada, kada ljudi jedva preživljavaju, serviraju nam se različiti nazadni referendumi koji trebaju skrenuti razmišljanja s poteškoća. Tko su ljudi koji to predvode?!?

Tekstovi Motusa i dalje su puni srdžbe, kritike vlasti i društva, kao i na početku karijere benda. Zar se doista ništa nije promijenilo u proteklih 25 godina?

Nisu nam svi tekstovi na tu temu, no još se bunimo protiv nepravde. Radnici su danas obespravljeniji nego prije: kratki ugovori kojima se drži ljude u poslušnosti, izmjene Zakona o radu… Sve to ide na ruku tajkunima i na veliku štetu radnicima, koji bi trebali biti zdravo tkivo društva. Društvo se mijenja nagore, no ničija nije gorjela do zore…

Bend je često nastupao po Europi, a za austrijsku etiketu Sacro Egoismo objavili ste i jedan album. Kako europski punkeri reagiraju na vaš hardcore punk?

Na naše zadovoljstvo, jako dobro: neke pjesme traže se glasno na svim koncertima.