Sandy Stone: Živjeti se mora sa svim preprekama

Foto: Sara Moritz

U sklopu ovogodišnjega umjetničkog festivala “Ekstravagantna tijela” u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori performans je izvela i američka teoretičarka, profesorica i performerica Sandy Stone. Njezina predstava nazvana “Dodirni me, dodirnem te: Neovaginini monolozi” temelji se na njenoj osobnoj transrodnoj životnoj ispovijesti koja počinje u četvrtoj godini života, kada je prvi put osvijestila da je rođena u tijelu muškarca i da je stoga drugačija; priča je to o tome kako kromosomi utječu na spol, ali ne i na to je li netko muškarac ili žena. Umjetničina energija i boja glasa nisu bili prepreka zagrebačkoj publici da dulje od sat i pol bude prikovana za stolice, a tome je najviše pridonio narativ koji počinje od vremena kada je Sandy nosila crni kaput i dugačku bradu i bila ton-majstor imenima poput Velvet Undergrounda i Jimija Hendrixa. Cijelo jedno poglavlje posvetila je i osobnom doprinosu feminističkom separatističkom pokretu koji se okupljao oko etikete i kolektiva Olivia Records. Priča se dotiče sedamdesetih, kada je među prvim transrodnim osobama promijenila spol, da bi se zaustavila na njezinoj današnjoj akademskoj karijeri, dodirujući i drugu neuralgičnu točku njezina života, napad istaknute feministice Janice Raymond.

Stone danas  na Teksaškom univerzitetu u Austinu predaje nove medije po vlastitom programu nazvanom ACTLab. Trenutačno se bavi komunikacijom i uskoro planira napraviti instalaciju čija je tema nerazumijevanje, koje smatra glavnim pokretačem razvoja; smatra da pogrešna komunikacija na genetskom nivou znači evoluciju, kao i to da su ljudi kiborzi koji više ne mogu živjeti bez različitih strojeva, pa i u doslovnom smislu – postalo je, naime, posve normalno da ih medicina ugrađuje u nas. Koliko je osebujna naša sugovornica, govori i činjenica da je početkom osamdesetih izradila svoj vlastiti kompjuter i posvetila se programiranju.

Ne žalim zbog svog izbora 

Svoj ste zagrebački performans započeli riječima “Dobrodošli u svijet nakaze”, jer  transrodne osobe na određeni način i dalje nisu društveno prihvaćene, pa u potpunosti ni od strane homoseksualca i lezbijki. Jesu li, barem u SAD-u, dobile neku drugu poziciju u odnosu na onu koja im se, primjerice, dodjeljuje kroz industriju zabave, kao u slučaju filma “Paris is burning”, nakon kojeg je pop-ikona Madonna cijelu jednu supkulturu kontekstualizirala – i pritom profitirala – u mainstream?

Na početku nam je bilo najteže pronaći isti cilj s homoseksualcima i lezbijkama. Sedamdesetih i osamdesetih su te skupine počele dobivati politički utjecaj, pa su bile uplašene da će im „transići“, budu li vidljivi u njihovoj koaliciji, narušiti kredibilitet i smanjiti mogućnost prihvaćanja. U to sam vrijeme živjela u Santa Cruzu, koji je bio ekstremno liberalan grad, a moja prisutnost kao transvestita podijelila je lezbijsku zajednicu. Podijelila sam ih na dvije frakcije, od kojih se jedna ljutila što sam uopće ondje. Sjećam se kad sam bila na bini s imenima kao što je Gloria Steinem; pojedine žene nisu željele biti u istom košu s lezbijkama, a kamoli s transrodnim osobama. Nakon što su gejevi i lezbijke prikupili novac, organizirali se i dobili dobre odvjetnike i lobiste, i nama je bilo lakše da se čuje naš glas i poruka da smo u svemu tome zajedno. Politički gledano, radikalno desničarski svjetonazor nije stav većine, barem ne još (a nadam se da nikada i neće biti), no on je veoma moćan. SAD je zajednica heterogenih država i sve ovisi o tome gdje ste: u nekim su dijelovima transrodne osobe direktori kompanija, glumci ili odvjetnici, jer ljudi uviđaju da su to osobe kao i sve druge, a u medicinskoj zajednici raste svijest da ih treba prihvaćati s više suosjećanja. No na jugoistoku SAD-a, primjerice, može vam biti ugrožen i život. Osobno sam se odlučila za liberalnu Kaliforniju, što se može tumačiti kao kukavičluk, jer nisam, recimo, odabrala da živim u Jackson Mississippiju.

U performansu ste spomenuli da ste u životu mogli birati između dva puta: da budete dosljedni svojoj prirodi i podvrgnete se promjeni spola ili da živite u laži i negirate ono što zapravo jeste. Doimate se kao jaka osoba koja je prošla različite bitke: jeste li ikada požalili zbog svoje dosljednosti?

Nikada se, ni jedne sekunde, nisam pokajala zbog svoje odluke, ali je postojao trenutak kada sam zažalila: naime, na samom početku moje tranzicije, bila sam u ljubavnoj oluji sa ženom s kojom sam dijelila duhovna i intelektualna iskustva, a ona me onda prodala zbog separatističkog pokreta koji me nije prihvaćao. Nakon sedam godina prekida se ispričala i opet smo se zaljubile jedna u drugu, iako smo ponovno prolazile kroz istu patološku spiralu. U tom sam trenutku poželjela da nisam napravila tranziciju, jer je ona željela heteroseksualnu vezu: pomislila sam kako bi bilo divno da sam ostala muško, da smo se vjenčali i imali djecu, ali to su bile gluposti… To se nikada ne bi dogodilo, ali sam na tren povjerovala u to. Kasnije sam shvatila da su ljubavne veze najgori motiv da mijenjate svoje odluke i ono što namjeravate napraviti u životu. Naša veza je nedugo nakon moje tranzicije pukla i nikada više nisam bila u sličnoj situaciji. Morala sam proći bol prekida, ali sam odrasla i postala razumna. Za transrodnu je osobu veoma primamljivo da konstruira svoj život kroz tranziciju, promjenu spola, tijekom čega prođe kroz pakao, ali dosegne cilj i onda uživa u njegovim plodovima.

Morate se veoma paziti takvog narativa, iako ga ljudi vole slušati, pa ga i sama do neke mjere koristim u svome performansu. Ali pravi život nije nikada tako jednostavan i pravolinijski. Da biste uistinu bili ono što jeste, morate živjeti život sa svim njegovim preprekama, a to nije nimalo čarobno.

Oaza liberalnosti u Teksasu

Na određeni način, ljudi koji su drugačiji mogu puno više pomicati društvene granice: primjer tome je i vaša akademska karijera, iako niste tipična profesorica…

U različitosti postoji snaga: ljudi koji prežive činjenicu da žive drugačije moraju proći pakao, ali onda očvrsnu i postanu manje osjetljivi na pritiske šireg svijeta. Zapravo, Univerzitet u Teksasu je otok liberalnosti u odnosu na ono što ga okružuje. Uspjela sam se izboriti za svoje mjesto na tom sveučilištu i napraviti prostor radikalnom programu umjetnosti i tehnologije. Znam da sam se odrekla institucionalnoga kontinuiteta, da će cijeli program kolabirati kad odem, jer će ga drugi odsjeci naprosto počistiti, ali to je razumna cijena za dvadeset godina moga rada. Ali da, u pravu ste – ako netko ne drma žabokrečinu, teško je ostvariti ikakav progres.

Smatrate da se uloga sveučilišta promijenila i da će u budućnosti fakulteti biti samo  davatelji uvjerenja i diploma za posebna područja, kao što je medicina?

Intelektualcima će uvijek trebati mjesto na kojem se mogu okupiti, kao u nekakvom manastiru. Sveučilište će nastaviti imati takvu funkciju. Unatoč tomu što se mnoga sveučilišta gase, jer ih kapital polako ubija svojim smrtonosnim zagrljajem, kao i sve drugo, velikom broju intelektualaca treba njegova struktura. Iako mnoga sveučilišta ne žele govoriti javno o tome, znaju da su postali skladišta studenata: podučavaju ih, a oni poslije ne nalaze posao.   Njihova uloga mjesta intelektualnih aktivnosti polako jenjava. Nedavno me jedan otac pitao hoće li mu sin nakon moga programa dobiti dobar posao: što, dođavola, to znači kad ti za većinu onih koje možeš naći – mijenjanje guma, okretanje hamburgera… – ne treba fakultet?! Možda ipak od studenata možemo napraviti građane, podučiti ih etici, objasniti im što znači biti dobra osoba u društvu. Ali ni to se ne događa, barem ne često.

Mislite li da će neoliberalizam u potpunosti ukinuti humanističke i umjetničke fakultete od kojih nema direktnog profita?

Neće  u potpunosti. Sretna sam da u Austinu dva posto poreza odlazi za umjetnost, što je osvježavajuća praksa za SAD. Umjetnost ne završava, ali je na neki način stjerana u kut. I u tome ima jako puno kontradikcija. Veliki broj gradova preuzeli su dobrostojeći, i kulturni je  život ondje uništen, jer si ljudi koji proizvode kulturu ne mogu priuštiti da u njima nastave živjeti. U New Yorku ljudi s Manhattana sele preko rijeke, u Brooklyn, no i ondje im je sada preskupo,  pa idu dalje… Na Manhattanu se može pronaći isključivo ona vrsta umjetnosti koju podržavaju bogati, poput opere ili baleta. I u Austinu je počeo taj proces, a to se događa posvuda. Sav novac odlazi na sam vrh piramide, a svi drugi prepušteni su onome što sami mogu napraviti. Ne znam kamo to vodi, no znam da još imamo privremene autonomne zone u kojima će umjetnost i kultura preživjeti.

Sretni polumrtvi Hendrix

Bili ste aktivni dio rock-scene u njezinom punom zamahu, surađivali ste s Velvet Undergroundom, Grateful Deadom, Jefferson Aeroplaneom, The Byrdsima, Hendrixom..?

Bila sam u tom razdoblju života veoma naivna i jednostavno sam voljela Hendrixovu muziku. Nisam bila dio njegove superstar-priče, koja je bila ružna, toksična i bolna za gledanje. Dolazio bi u studio okružen ljudima koji bi ondje partijali i konzumirali droge, dok bismo mi pokušavali raditi. Jednom sam im prilikom rekla da moraju začepiti ili ću ih sve izbaciti van; Jimijeva tadašnja ljubavnica Devon zaprijetila mi je da ću izgubiti posao, ali mi je to bilo svejedno, pa je taj idiotluk naposljetku utihnuo. Jimi je koristio dva golema pojačala Marshall, koje bi odvrnuo do kraja: okidao je rifove držeći jezik u kutu usana i gledajući u plafon… Bio je apsolutno sretan, iako gotovo mrtav. Pitala sam ga bi li mu bilo bolje da sve te ljude istjeramo van, a on je, zamalo posramljeno, odgovorio: “Ne, oni su moji prijatelji, čovječe!”

Nisam mogla ostati u tom poslu jer me karijera tonskog snimatelja nije zadovoljavala, tražila sam intelektualnu stimulaciju kakvu u njoj nisam nalazila. U Olivia Recordsu bi me zbog tog intelektualizma doslovno gađali vrećama pijeska, jer se to kosilo s njihovom politikom.

No do raskola je došlo zbog nečega drugoga?

Znale su da sam transrodna osoba, ali ne i da sam pred operacijom, to sam smatrala osobnom informacijom. To je s vremenom postala strašna tajna, vrlo jasna demarkacija.  Nisam shvaćala da su fizičke genitalije problem, ali je nakon nekoliko godina to postalo jasno. Tada sam morala otići iz Olivia Recordsa.