Čarobnjaci bez trikova
Yo La Tengo: Fade (Matador, 2013.)
Skoro trideset godina karijere koja je, kako su godine odmicale, porađala sve tiše albume. Autori se obično – pogotovo voljeni kao Yo La Tengo – nakon toliko prevaljenih kilometara odaju prepotenciji i krenu s galamom, kreveljenjem, izmotavanjem. A Yo La Tengo i dalje snimaju albume koji zvuče kao strastvena potraga za tišinom. Tišina se na njihovu trinaestom albumu „Fade“ zove ljubav, najstarija tema, uz ratovanje, i sad već stari mačori i mačorica koji znaju ponešto o temi. Znaju čak i da je to tema koja je najefektnija kada su u nju uključeni i prešućeni momenti. Nema kod Yo La Tengo jandranja, cviljenja, zavijanja na mjesec, nema slomljenih srca… Album je producirao John McEntire, producent i član Tortoisea i The Sea and Cake. Višegodišnja suradnja s Rogerom Moutenotom izgleda da je počela pokazivati znakove zamora.
Tko bi rekao da će dolazak McEntirea rezultirati ovako melodičnim, aranžiranim pjesmuljcima? Tko bi rekao da nešto tako stvarno kao ljubav najbolje zvuči kada je podvrgnuto ekstremnoj stilizaciji? Album otvara „Ohm“, pjesma koja je mogla biti napravljena i prije pedesetak godina. Velveti u L.A., ili tako nekako. Velveti su stigli u L.A. i vide da je ovdje njihovim vršnjacima sunce udarilo u glavu. A opet, oni ne vjeruju u savršene harme, jednako kao što im je smiješan i pokušaj „prodora na drugu stranu“. Kod njih u New Jerseyu zadnji koji je probao proći na drugu stranu bio je susjed Johnny i završio je na traumi, nakon što su ga vatrogasci jedva izvadili iz auta. I sad ga čeka oporavak i susjedova tužba jer mu je probio ogradu. Tako Yo La Tengo u L.A. skoro da nemaju izbora. Noise plus repetitivnost, da lokalnoj raji pokažu da im ne promiče alijeniranost modernog života, a par kapljica melodioznosti ovdje su isključivo u službi suzbijanja potencijalnih optužbi za pretencioznost.
Asocijacije na animiranost scenografije za ovako čiste osjećaje samo podvlače intelektualnost sastava čiji album neće kupiti mnogi, ali tko ga god kupi napravit će svoj sastav, pa makar to bilo samo u glavi. Ali to će onda biti glava koja svira, bit će to jedna plodna glava. Yo La Tengo nakon tridesetak godina više nisu istraživači nego su prije kao posjednici ogromnog prostora koji sada obilaze i okolčavaju. Zabadaju drvene oznake na granici koja obuhvaća malu povijest pop i rock glazbe, od zarazne melodioznosti Byrdsa do distorziranosti Velveta, a sve to smješteno je u ovo post okruženje s otvorenom sezonom lova na emocije. Njih su bračni par Kaplan i McNew ogradili visokom ogradom napravljenom od pjesama na temu prokazane ljubavi, a pjesme su uvjerljive pa im se jedino budale mogu smijati, a pozeri su se uvijek najviše bojali da ne ispadnu budale, zato i ne vole nikoga osim sebe, sigurno je sigurno.
Ekipa iz ove grupe voli dosta stvari, tako tvrde na ovom albumu, vole tu izmjenu kemije, tu vožnju po ljubavnim sinapsama, taj elektricitet. Album traje idealnih četrdeset šest minuta, i predavanje je to znalaca koji djecu malkoc duže zadrže na nastavi, zbog obostrane kemije i jer svaki rastanak može biti posljednji. Album za započeti dan, album za završiti ga, jednostavan kao čarobnjakova juha skuhana bez upotrebe trikova. Čarobnjak je sad već zreo i nema potrebe za jeftinom paradom, dani iluzionizma u njemu bude samo sjetu, on je sada najobičniji kuhar i ništa više. Ali ni manje.