Perkovićevi državni odvjetnici

Visoki izvor iz Vlade, koji se prošlog tjedna svakodnevno javljao “Jutarnjem listu”, bio je neobično frustriran činjenicom da hrvatski suci nisu u stanju postupati po Vladinom nalogu čak ni onda kada im se to jasno napiše, crno na bijelo, u zakonu. Razmjeri te frustracije mora da su bili veliki s obzirom na sav trud koji je u proteklih pola godine uložen da se spriječi izručenje bivših obavještajaca Njemačkoj, da bi na kraju pojedini hrvatski sudovi svejedno donosili odluke o izručenju.

Vladajuća većina je po cijenu oštrog sukoba s Evropskom komisijom izmijenila u lipnju prošle godine Zakon o pravosudnoj suradnji s članicama Evropske unije u kaznenim i drugim stvarima, koji je originalno bio donesen tijekom pristupnih pregovora 2010. Poslije pritiska Komisije, odustala je jesenas nakon tada unesene odredbe koja je onemogućavala izručenje za kaznena djela počinjena prije 2002. Ta je odredba prestala vrijediti prvog dana ove godine, kada su Josip Perković i Zdravko Mustač nakratko uhapšeni kako bi se proveo postupak sudskog odlučivanja o evropskim uhidbenim nalozima koje je izdala Njemačka radi ubojstva Stjepana Đurekovića.

Iako je pod pritiskom Komisije odustala od odredbe o 2002. godini, Hrvatska je zadržala sve ostale lipanjske izmjene Zakona o pravosudnoj suradnji, uključujući i onu po kojoj zastara nekog kaznenog djela po hrvatskim propisima predstavlja apsolutni razlog za neizručenje hrvatskih državljana. U ranijoj verziji Zakona sudovima je bila ostavljena mogućnost da samostalno odlučuju o tome hoće li u slučaju zastare izvršiti ili odbiti uhidbeni nalog, rukovodeći se načelima učinkovite suradnje, svrhovitosti i prava na pošteno suđenje. U novoj, sada važećoj verziji, ta je mogućnost sudovima oduzeta, pa doslovno piše: “Sud će odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga… ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona.”

Sudovi, dakle, nemaju što o tome odlučivati. Njihova je uloga da samo utvrde je li došlo do zastare i, ako jest, da automatski odbiju izručenje. Međutim, hrvatski suci našli su načina da tu izričitu odredbu o neizručenju zbog zastare potpuno zaobiđu i da vrate sebi mogućnost odlučivanja koju im je vladajuća većina izmjenama Zakona oduzela. Oni su se pozvali na tekst Okvirne odluke Vijeća EU o evropskom uhidbenom nalogu, prema kojoj su morali biti krojeni svi nacionalni zakoni o pravosudnoj suradnji, te na druge odredbe Zakona koje govore da u slučaju 32 popisana kaznena djela, među koja spada i ubojstvo, nema provjere dvostruke kažnjivosti. To znači da se za pobrojana djela izručenje mora izvršiti i bez provjeravanja je li dotično djelo uopće kažnjivo u Hrvatskoj. Prema mišljenju dijela sudaca i pravnih stručnjaka, ta odredba čini odlučivanje o zastari irelevantnim. “Novosti” su razgovarale sa zastupnicima obaju pravnih tumačenja, no nitko od njih nije htio otvoreno istupati nakon što je predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin oštro reagirao na medijske izjave “visokog izvora iz Vlade”.

– Ponekad sam način na koji je propis napisan može stvarati različite interpretacije. No kada ga čitamo, on doslovce ostavlja zaključak da je zastara potpuno irelevantna. Taj članak koji nabraja 32 kaznena djela kaže da ona predstavljaju razlog za predaju osobe i “bez provjere dvostruke kažnjivosti”. Te riječi navode na zaključak da ta djela, ako su kažnjiva u skladu s pravom Njemačke, predstavljaju razlog za predaju osobe bez obzira na to jesu li kažnjiva u Hrvatskoj. Dakle, zašto bismo mi provjeravali zastaru, ako to djelo uopće ne mora biti kažnjivo u Hrvatskoj – iznio je za “Novosti” jedan sveučilišni profesor prava suštinu stava koji su zauzeli pojedini stručnjaci, a po kojem se odredba o neizručenju zbog zastare može primijeniti samo za djela koja nisu među 32 popisana.

Nasuprot njima, dio stručnjaka jednako uvjerljivo argumentira u korist prednosti odredbe o zastari. Ona je, napominje za “Novosti” jedan bivši sudac Vrhovnog suda, crno na bijelo napisana u Zakonu i ni po čemu se ne vidi da bi 32 popisana djela bila od nje izuzeta. Štoviše, tvrde predstavnici te strane, dosadašnja sudska praksa u zemljama članicama, uključujući i samu Njemačku, govori da je nastupanje zastare po domaćem pravu razlog za neizručenje. Dok se pravnici skloni izručenju pozivaju na opći duh povjerenja i pravosudne suradnje iz Okvirne odluke, druga strana navodi kako je Okvirna odluka ipak dopustila članicama mogućnost odbijanja naloga i tvrdi da se ne možemo pozivati na načela kako bismo zaobilaznim putem eskivirali jasnu zakonsku odredbu o zastari kao prepreci za izručenje.

U pozadini domaćeg spora stoji dublji problem oko primjene Okvirne odluke u cijelom EU-u. Okvirna odluka jasno je propisala da se u nacionalnim zakonodavstvima odbijanje uhidbenog naloga zbog zastare i još niza razloga mora nalaziti u domeni sudova, baš kako je stajalo u hrvatskom Zakonu o pravosudnoj suradnji iz 2010. No velik broj članica, među kojima su primjerice Njemačka, Austrija i Slovenija, zakonski je propisao razloge za obavezno odbijanje uhidbenih naloga. Unatoč kritikama Komisije, takva je praksa ostala, a Hrvatska je to odlučila iskoristiti u lipanjskim izmjenama Zakona, što joj je Komisija na kraju dopustila, zadovoljivši se samo ukidanjem odredbe vezane uz 2002. godinu. Pravnici su se tako podijelili na one koji zastupaju duh evropske pravosudne suradnje i one koji zastupaju nacionalno pravo na ograničenje te suradnje. Nastala je pravno nejasna situacija koja ostavlja puno prostora da se umjesto sudskih donose političke odluke, a u njenom su kreiranju najviše pridonijeli Vlada i DORH.

Oštre reakcije “visokog izvora iz Vlade” na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, koji je pod predsjedanjem suca Ivana Turudića donio odluku o izručenju Josipa Perkovića Njemačkoj, još jednom pokazuju koja je bila stvarna intencija lipanjskih izmjena Zakona. Krug oko premijera Zorana Milanovića želio je unošenjem odredbe o zastari spriječiti mogućnost izručenja hrvatskih obavještajaca. Mislio je kako je tom odredbom stvar nedvojbeno riješena i sada je frustriran što je hrvatski suci ignoriraju. Na Milanovićevu stranu stalo je i Državno odvjetništvo, čiji se šef Mladen Bajić bori za reizbor jer mu u travnju istječe mandat, pa je u postupcima protiv Mustača i Perkovića zauzelo poziciju zaštite zakonitosti, onako kako je samo tumači.

DORH je izračunao kako je za slučaj ubojstva Stjepana Đurekovića iz 1983. nastupila zastara još 1998. Iako u postupcima protiv njih formalno zastupa Njemačku, DORH smatra da je ta zastara po hrvatskim zakonima apsolutna prepreka za njihovo izručenje. Dosljedno tome, podnio je Vrhovnom sudu žalbu na Turudićevu odluku o izručenju Perkovića, a nije se žalio na odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici o neizručenju Mustača, jer je tamošnje sudsko vijeće uvažilo argumentaciju onih koji zastaru smatraju preprekom za izručenje. Puštanje Mustača tako može postati pravomoćno bez mogućnosti da Vrhovni sud o tome donese odluku, čime se Vrhovni sud, kao pravosudno tijelo koje bi trebalo razriješiti pravnu dilemu, našao u nezgodnoj poziciji.

– Očito je da DORH ni u kojem slučaju ovdje nije zastupao Njemačku. To sve skupa neće biti toliki problem ako presude na kraju budu iste za obje osobe. U ovom trenutku ne znamo kako će sve završiti, ali u suprotnom ćete u istoj pravnoj stvari imati dvije različite presude, što nije dobro za bilo koji pravni sustav – kaže naš ranije citirani sugovornik, koji smatra da je DORH trebao žalbom omogućiti Vrhovnom sudu da zauzme isti stav u oba predmeta, jer je jedinstvena primjena prava temeljna funkcija tog suda.

Vrhovni sud je, štoviše, već donio dvije odluke o izručenju dvojice hrvatskih državljana zbog prevare, u rujnu Sloveniji i u listopadu Njemačkoj, pri čemu je zauzeo stav po kojem zastara nije razlog za odbijanje uhidbenog naloga jer se i prevara nalazi na popisu 32 djela kod kojih nema dvostruke provjere kažnjivosti. Na jednu od tih odluka dosljedno se pozvao i Turudić, a u njoj doslovce stoji: “Pogrešno je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da treba odbiti priznanje europskog uhidbenog naloga zbog nastupa zastare kaznenog progona.”

Protivnici ovog pristupa često navode kako je Vrhovni sud u srpnju donio odluku suprotnog sadržaja, no to nije sasvim točno. Tom prilikom Vrhovni sud se, doduše, upuštao u razmatranje je li po hrvatskom pravu nastupila zastara, ali je istakao i kako je bitno da ona nije nastupila u državi koja je izdala uhidbeni nalog. Osim toga, zadarskom poduzetniku Milanu Bakoviću u tom je predmetu odbijena žalba i on je izručen Njemačkoj. Na osnovu ta tri predmeta Vrhovni sud ne bi trebao imati previše problema s ujednačavanjem vlastite prakse i to prema stajalištu o izručenju unatoč postojanju zastare. U dva spomenuta predmeta to je stajalište već jasno zauzelo šest sudaca njegovog Kaznenog odjela, koji ukupno broji 16 sudaca.

Puno veći problem s ujednačavanjem prakse ima Bajić. Naime, u rujanskom je slučaju upravo DORH podnio žalbu na odluku Županijskog suda u Vukovaru kojom se odbija uhidbeni nalog Slovenije. Tada je DORH tvrdio da Županijski sud nije smio odbiti nalog zbog zastare jer je riječ o kaznenom djelu koje se nalazi na popisu 32 djela kod kojih nema provjere dvostruke kažnjivosti. Bez obzira na to koja je pravna teorija smislenija, DORH je u tom slučaju, dakle, zastupao potpuno suprotan stav od sadašnjeg i riječ je o dvostrukim kriterijima za koje Bajić ne može imati opravdanje. Zagrebačka odvjetnica Vesna Alaburić kaže za “Novosti” da je DORH k tome postupio nezakonito.

– Zakon o pravosudnoj suradnji nedvosmisleno obvezuje Državno odvjetništvo da zastupa državu izdavanja uhidbenog naloga i samo u tom kapacitetu je ono stranka u postupku. Stoga je bilo dužno zastupati Njemačku na najbolji mogući način i iskoristiti pravo žalbe protiv sudske odluke koja je protivna interesima stranke. Ukratko, Odvjetništvo nije ovlašteno ne podnositi žalbu protivnu interesima stranke koju zastupa, bez dopuštenja te stranke – kaže Vesna Alaburić.

Ona pojašnjava da je po našim propisima DORH, ako je već smatrao da je sud pogrešno primijenio pravo, smio tek nakon pravomoćne sudske odluke intervenirati podnošenjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti sudu i time omogućiti sudu da on odluči je li stajalište glavnog državnog odvjetnika pravilno. No Bajić je pravo na tu odluku uzeo sebi i stoga odvjetnica tvrdi da nije postupio zakonito i da Njemačka nije bila kompetentno zastupana u ovim postupcima.

U trenutku zaključenja ovog teksta odluka Vrhovnog suda po žalbi DORH-a i Josipa Perkovića još nije poznata, a bude li žalba odbijena, Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo već je najavio da će se obratiti Ustavnom sudu, u kojem će se slučaju o cijeloj stvari presuđivati ponovno na političkoj razini. No nijedan krajnji ishod neće promijeniti činjenicu da su se čelnici Vlade i DORH-a upustili u čitav niz manipulacija kako bi spriječili sudska tijela da sama odluče o izručenju bivših obavještajaca, čime su stvorili posvemašnju pravnu zbrku.

– Samo je kod nas moguće stvoriti takav scenarij da više nikome ništa nije jasno, a to doista ruši povjerenje ljudi u čitav pravni sustav. Kako će obični građani vjerovati u pravni sustav i sudove koji interpretiraju pravne norme kada na kraju sami sudovi, državna tijela i DORH mogu tumačiti te norme na ovaj ili onaj način? – zaključuje spomenuti sugovornik “Novosti”.