Potvrda državnog ubojstva
Danima najavljivano uhićenje odgovornih za ubojstvo novinara Slavka Ćuruvije, vlasnika “Dnevnog telegrafa” i “Evropljanina”, napokon se dogodilo 14. siječnja, kada je policija privela Milana Radonjića, nekadašnjeg načelnika beogradskog Centra državne sigurnosti, i Ratka Romića, u vrijeme ubojstva 11. travnja 1999. godine operativca Drugog odjela tog Centra. Tvrdi se da je naređenje za ubojstvo izdao Radomir Marković, tadašnji šef Resora državne sigurnosti (izdržava 40-godišnju kaznu zatvora zbog drugih teških kaznenih djela), da su operacijom rukovodili Radonjić (kojega je na dužnost instalirala Mirjana Marković, supruga Slobodana Miloševića i koji je odmah po preuzimanju dužnosti izdao nalog za praćenje Ćuruvije) i Romić, dok je kao direktni izvršitelj označen Miroslav Kurak, nekadašnji pripadnik SDS-a i tjelohranitelj Milorada Vučelića (najpoznatijeg kao direktora RTS-a u najgore vrijeme), koji je nedostupan organima gonjenja; on se, naime, već godinama nalazi u inozemstvu, navodno u Tanzaniji.
Ćuruvija je prije ubojstva bio podvrgnut represiji Miloševićevog režima: novine su mu zabranjivane, u jednom trenutku im je oduzeta sva imovina (tadašnjem direktoru iz stana su iznijeli čak i dječja kolica!), drakonski su kažnjavani po tadašnjem Zakonu o informiranju po kojem se prekršajno “rezalo” kazne u samo 24 sata… Tek se nakon 2000. godine saznalo da je Ćuruvija bio praćen i prisluškivan danima prije no što je ubijen, nakon što je objavljen “dosje Ćuran” koji je procurio iz Službe; jedino novo što se čulo ovih dana jest to da je stan Ćuruvije i njegove supruge Branke Prpe, koja je bila s njim u trenutku ubojstva, bio ozvučen i prisluškivan još danima nakon njegovog ubojstva.
Godinama se tvrdilo da nema dovoljno dokaza da se krivci privedu pravdi, da bi u jesen 2012. bila oformljena Komisija za istragu neriješenih ubojstava novinara u Srbiji. Jasno, na inicijativu svemoćnog i sveprisutnog Aleksandra Vučića, a u Komisiju su ušli i novinari (Ljiljana Smajlović i Veran Matić kao predsjednik), članovi Vlade i pripadnici Sigurnosno-informativne agencije (BIA). Javnost je postupno pripremana na epilog, pa su tako već danima novine pune najava o hapšenju i navodno već napisanoj optužnici protiv spomenute četvorke, kao i tvrdnji da se ispituje uloga Mirjane Marković i još nekih. Naime, nekoliko dana prije Ćuruvijina ubojstva u opskurnoj “Ekspres politici” pojavio se tekst pod naslovom “Ćuruvija dočekao bombe” (u to vrijeme u toku je intervencija NATO-a protiv tadašnje SR Jugoslavije), potom pročitan i u udarnom dnevniku TV Bastilje, kako se nazivao RTS, a koji je – po nekim tvrdnjama – napisala osobno Mirjana Marković, koja je u jednom trenutku Ćuruviju uzela na zub.
Ono što su i novinari i javnost odavno tvrdili izrekao je prije nekoliko dana Aleksandar Vučić: Ćuruviju je ubila država, jednako kao što su u opticaju sva ova imena od samog početka, osim direktnog ubojice. Sada se tvrdi da je Kurak jedan od dvojice, da je drugi u međuvremenu ubijen, te da se pojavio još neki svjedok koji do danas nije progovorio o onome čemu je svjedočio na Uskrs 1999. godine. Problem je, međutim, u tome što je upravo Vučić u to vrijeme bio ministar informiranja u Vladi Srbije (i danas se drakonski Zakon o informiranju zove “Vučićevim zakonom”), kao i u tome što je i tadašnjim medijima podvrgnutima cenzuri osobno Vučić zabranio da objave vijest o likvidaciji kolege, o čemu može svjedočiti Filip Švarm iz “Vremena” koji je cenzuru uspio otkloniti tek nakon što je zaprijetio da će taj list objaviti praznu stranicu, a da će njegovi čitatelji znati protumačiti tu gestu. I ne samo to: u to je vrijeme Vučićev radikalski šef Tomislav Nikolić bio potpredsjednik Vlade i teško da ni on baš ništa nije znao o ubojstvu Ćuruvije. No u prosincu 2003., u predizborno vrijeme (tada je bio radikalski kandidat za premijera), javno je na jednoj televiziji izjavio da mu “nije žao što je Ćuruvija ubijen”.
Danas Vučić izjavljuje da je Ćuruviju “ubila država”, iako je to bilo jasno od samog početka, jer ima tu još raznih likova koji su tada bili na vlasti i po čijim je izjavama ta činjenica bila sasvim bjelodana. Valja se podsjetiti tadašnjeg saveznog sekretara za informiranje Gorana Matića, poznatog po članstvu u Jugoslavenskoj ljevici i izmišljanju atentata i atentatora na Slobodana Miloševića, koji je i samo pitanje tko je ubio Slavka Ćuruviju proglasio za “destabilizaciju države” koju je sa stranim faktorima dogovorio pokret Otpor, u to vrijeme proglašen terorističkom organizacijom čiji su članovi, listom mladi ljudi, progonjeni i masovno hapšeni.
Treba se prisjetiti i Vojislava Šešelja, koji se volio hvaliti informacijama iz obavještajnog podzemlja i koji je još 2002. kao ubojicu Ćuruvije označio upravo Kuraka. Čak je tražio da mu se isplati novčana nagrada koju je vlada Zorana Đinđića raspisala za informacije o tome. Kurak ga je kasnije tužio sudu zbog klevete, ali je Šešelj već bio opravdano odsutan (u Den Haagu).
Zbog svega toga teško se oteti gorčini što je tek nakon 15 godina javno rečeno da je Ćuruviju ubila država i što se sve događa ne u cilju pravde nego političkih poena, ma koliko radovalo to što bi se napokon barem neki od krivaca za to ubojstvo mogli naći pred sudom.
I Legija progovorio
Na izvanrednoj konferenciji za novinare 14. siječnja u Vladi Srbije specijalni tužitelj za borbu protiv organiziranog kriminala Miljko Radisavljević novinarima je rekao da je Milorad Ulemek Legija, osuđen u više postupaka na 40 godina zatvora, odlučio progovoriti o mnogim stvarima, između ostalog i o ubojstvu Slavka Ćuruvije, i to bez traženja bilo kakvih privilegija. Kao direktne izvršitelje ubojstva tužitelj je označio Kuraka, ali i Ratka Romića (sigurno je da su bila dvojica ubojica, s obzirom na to da je u Ćuruviju ispaljeno čak 17 metaka). Ne odgovorivši na više puta ponovljeno pitanje o vlastitoj poziciji nekadašnjeg ministra za informiranje u čijem je mandatu Ćuruvija ubijen, Aleksandar Vučić je precizirao da osim Legije postoje još dvojica svjedoka koji potvrđuju osnovanu sumnju da su četvorica označenih sudjelovali u ubojstvu. Istraga bi, kako je rečeno, mogla potrajati oko mjesec dana, nakon čega treba očekivati podizanje optužnice.