Leonida Kovač: MSU nije postao okružje koje generira kritičko mišljenje

Možete li komentirati nedavni reizbor Snježane Pintarić za ravnateljicu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, koji je izazvao veliku dozu negativnih reakcija u umjetničkoj javnosti, prvenstveno zbog nagađanja o njezinoj povezanosti s političkom opcijom Milana Bandića? Ako je izbor čelnih ljudi u zagrebačkim kulturnim institucijama konstantno politički fundiran, kao i u slučaju KIC-a, imamo li o tome (politički) stav ili je i on besmislen?

Foto: Sandra Križić Roban

Ne bih se složila s vašom tvrdnjom da je reizbor Snježane Pintarić izazvao brojne negativne reakcije u tzv. umjetničkoj javnosti. Poznata su mi samo dva javno izrečena negativna mišljenja o četverogodišnjem programu rada Muzeja suvremene umjetnosti koji je dugogodišnja ravnateljica te javne ustanove priložila svojoj kandidaturi za novi mandat. Izrekla su ih dva člana tročlanog Upravnog vijeća Muzeja: kustos Tihomir Milovac, predstavnik zaposlenika MSU-a i kipar Petar Barišić, predstavnik Grada Zagreba kao osnivača Muzeja. Nakon tog natječaja na kojemu Snježana Pintarić nije dobila potporu Upravnog vijeća, raspisan je novi natječaj. Tijekom roka za podnošenje kandidatura Barišić je bez ikakvog obrazloženja razriješen dužnosti člana Upravnog vijeća i na njegovo je mjesto imenovana nekadašnja pravobraniteljica za djecu Ljubica Matijević Vrsaljko. Nije mi poznato da je itko iz stručne javnosti, kojoj uz pojedince, djelatne umjetnike i umjetnice, kustose i kustosice, kritičar(k)e i teoretičar(k)e, menadžer(ic)e u kulturi i sl., pripada i niz strukovnih udruga, javno postavio pitanje kako je moguće da Grad Zagreb kao osnivač Muzeja u Upravno vijeće javne institucije od nacionalnog značaja postavlja osobe bez ikakvih profesionalnih kompetencija u području djelatnosti Muzeja. Budući da je MSU javna ustanova financirana proračunskim novcem, poražavajuća je činjenica da nakon izgradnje nove muzejske zgrade u kulturnoj javnosti nije pokrenuta javna rasprava o tome kakav nam je i zbog čega MSU potreban, ni o tome kako se njime upravlja, odnosno kadrovira. Pred nešto više od godinu dana, akteri tzv. nezavisne umjetničke scene organizirali su niz dobro artikuliranih, stoga i vidljivih protestnih akcija kojima su se suprotstavili načinu odlučivanja o financiranju javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. Način upravljanja MSU-om dio je tog istog problema, međutim ovaj je put izostala čak i reakcija onih koji se otvoreno bore za zaštitu javnih dobara. Muzej je javno dobro i njegova se programska djelatnost financira istim tim proračunskim novcem. Shvaćanje kulturne produkcije u terminima uzajamne isključivosti i neuviđanja međusobne uvjetovanosti institucionalnog i izvaninstitucionalnog, pogubna je. Kuloarsko gunđanje i apatični podsmijeh neproduktivni su, za razliku od javne rasprave o problemu, u kojoj neizostavno trebaju sudjelovati svi korisnici sadržaja proizvedenih u Muzeju. Korisnicima ne podrazumijevam samo aktere na umjetničkoj sceni nego sve građane, jer kultura nije samo dekorativni privjesak nekakve samo po sebi egzistirajuće društvene stvarnosti, nego društvena razina na kojoj se proizvode značenja svijeta u kojemu živimo, a upravo ta proizvedena značenja neprestano stvaraju našu stvarnost. Sveopća nezainteresiranost i oportunizam većine onih koji djeluju na hrvatskoj kulturnoj sceni daleko me više brinu od bliskosti pojedinog ravnatelja ili ravnateljice kulturnih institucija ovoj ili onoj kvazipolitičkoj grupaciji. Kažem kvazipolitičkoj zato jer je za prakticiranje politike potrebna politička misao, ako hoćemo, vizija razvoja, koju na hrvatskoj “političkoj” sceni ne prepoznajem. Rijetke osobe obdarene sposobnošću artikuliranog političkog mišljenja koje su se sporadično pojavljivale u hrvatskoj javnosti kirurškom su preciznošću odstranjivane iz svojih političkih stranaka ili bivale krajnje minorizirane. Za artikulaciju suvisle kulturne politike bez koje nema opstanka pojedine zajednice jer je upravo ona preduvjet nastanku vjerodostojne i demokratske političke kulture, potrebna je jasna politička misao. Snježana Pintarić postavljena je na funkciju ravnateljice MSU-a 1998. godine, dakle prije nego što je Milan Bandić izabran za zagrebačkog gradonačelnika. U dosadašnjih šesnaest godina njezinih ravnateljskih mandata proizvodni kapacitet koji ne ovisi isključivo o novcu i učinak Muzeja nisu se ni najmanje približili kvalitativnim standardima srodnih muzejsko-galerijskih institucija koje djeluju u razvijenim europskim zemljama. Usprkos novoj, tehnički dobro opremljenoj zgradi, MSU nije postao okružje koje generira kritičko, a time i kreativno mišljenje sposobno za stvaranje novih vrijednosti. I to je temeljni razlog zbog kojeg u ovom, kao uostalom i u većini hrvatskih muzeja, nakon svečanog otvorenja pojedine izložbe do zatvaranja iste nema publike.

Slučaj Paromlin

Strukturni, politički, ekonomski, konceptualni problemi institucija u kulturi važan su motor kulturnih politika u čitavom svijetu. Koja bi, u slučaju zagrebačkog MSU-a, bila njegova primarna uloga? Kakva je uloga drugih muzejskih institucija u Hrvatskoj, ako uzmemo da arhivarska funkcija nije najvažnija?

Nakon pada Berlinskog zida, odnosno završetka hladnog rata, promijenjena je globalna ekonomska, politička i kulturna paradigma. Te su promjene neodvojive od tehnološke revolucije kojom je pak uvjetovana promjena proizvodnih paradigmi koje obuhvaćaju i ono što se kolokvijalno naziva kulturnom produkcijom. Umjesto industrijske proizvodnje temelj ekonomskog rasta u razvijenim zemljama postaju područja informacija, komunikacija i usluga, te takozvane kreativne industrije u kojima muzeji i druge kulturne institucije, kao i heterogene umjetničke prakse imaju iznimno važnu ulogu. Uloga muzeja suvremene umjetnosti u određenom društvu, pa tako i u hrvatskom, neodvojiva je od opće koncepcije razvoja. Hrvatsko se društvo potpuno neodgovorno odnosi prema vlastitom kulturnom kapitalu i kreativnim potencijalima, poimajući ulaganja u područja kulture, znanosti i obrazovanja suvišnim troškom. Primjerice, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina kustosi i ravnatelji Galerija grada Zagreba, koje su poslije preimenovane u Muzej suvremene umjetnosti, zahtijevali su da se zgrada zapaljenog Paromlina adaptira za potrebe Muzeja. Tada, kao i krajem devedesetih, kada je konačno raspisan natječaj za izgradnju nove muzejske zgrade, gradske i republičke vlasti imale su druge planove s atraktivnom lokacijom u centru grada. Budući da je Paromlin bio zaštićeni spomenik kulture, nije ga se legalno moglo ukloniti i “osloboditi parcelu”, pa se čekalo da se on sam od sebe sruši, što se pred nekoliko mjeseci i dogodilo. Za razliku od Hrvatske, u razvijenim se zemljama praksa očuvanja vlastite kulturne baštine manifestira i u adaptaciji industrijske arhitekture 19. i ranog 20. stoljeća za potrebe djelatnosti kulturnih institucija. Dovoljno je prisjetiti se londonske Tate Modern ili madridskog kompleksa Matadero i njihovih atraktivnih i utjecajnih projekata. Čekati da se Paromlin sruši sam od sebe zločin je ekvivalentan miniranju Bakićeva antologijskog spomenika. U oba se slučaja radi o destruktivnom činu koji briše povijesno pamćenje, a ako je to pamćenje izbrisano, svaka je kasnija muzealizacija neutemeljena i nevjerodostojna.

Članica ste žirija za dodjelu T-HT-ove nagrade u 2014. godini. Što je uspjeh domaćeg umjetnika u domaćem kontekstu ako nije korporacijska nagrada? Ako je ta nagrada najprestižnije priznanje domaćoj suvremenoj umjetnosti, kolidira li to s pedagogijom mladih umjetnika?

Smisao umjetničkog djelovanja ne sagledavam u terminima uspjeha, jer uspjeh je varijabilan pojam. Možete dobiti sve nagrade i priznanja ovog svijeta, a ipak proizvoditi šund. Kada govorimo o korporacijskim nagradama ili o korporacijskom financiranju umjetničkih istraživanja, odnosno sufinanciranju umjetničkih projekata, koje u Hrvatskoj, nažalost, ne postoji, reći ću vam ono što uporno ponavljam studentima i studenticama. Priča o autonomiji umjetnosti je mit stvoren u društvenom kontekstu kasnog 19. stoljeća, kada započinju procesi koji se danas jasno manifestiraju kao učinci neoliberalnog socijaldarvinizma. Umjetnost je jedna od mnogih, međusobno isprepletenih društvenih praksi koje u interakciji stvaraju našu stvarnost. Umjetničko istraživanje i produkcija, kao i bilo koja druga proizvodnja, zahtijeva investicije. Ne zaboravimo da je obitelj Medici, bez koje ne bi bilo firentinske renesanse, svoj uspon započela kao moćna bankarska obitelj. To, dakako, ne znači da se umjetnički iskaz treba dodvoravati logici i ciljevima korporacijskog kapitalizma. Naprotiv, umjetnost mora biti kritička i spoznajna praksa sposobna artikulirati pitanja na drugačiji način, iz očišta drugačijeg od standardnog. Na taj se način stvaraju novi pojmovi, ako hoćemo, nova estetika neodvojiva od etike koja katalizira promjene postojećeg stanja.

Umjetnost je praksa činjenja

Što su preduvjeti za zdrav kritički diskurs u umjetničkoj proizvodnji? Postoji li u nas uopće nezavisna umjetnička i kritička/kritičarska scena? Ili je podjela na institucionalne/nezavisne promašena, odnosno je li ikada postojala prava nezavisna scena koja nije bila isprepletena s institucionalnom?

Preduvjeti svakog kritičkog diskursa, pa tako i umjetničkog, jesu radoznalost, nekonformizam, otvorenost i strast za stjecanjem novih spoznaja koje omogućuju razumijevanje odnosa između različitih, prividno nespojivih fenomena. Umjetnost je praksa činjenja i zato je potrebna svijest o odgovornosti za vlastiti čin. Tijekom posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj se artikulirala kritička umjetnička scena koja polako uspostavlja nove standarde javnog diskursa. I to je iznimno važno. Pitanje nezavisnosti je kompleksno jer binarizam između klasičnih kulturnih institucija (moći) i izvaninstitucionalnih oblika djelovanja više ne postoji. Umjesto hijerarhijskog modela, u kojemu su institucije na vrhu nekakve piramide, danas je djelatan princip mreže i umrežavanja. Zbivanja na tzv. nezavisnoj sceni danas su kulturna dominanta.

Je li nužno da kompanije ulaze u muzeje, kao što je to praksa na Zapadu, gdje i sami muzeji inkorporiraju izvaninstitucionalnu kritiku u svoj diskurs? Nedavno je u Zagrebu gostovao direktor Tate Moderna Chris Dercon, koji je na momente iskazivao gotovo pa lijeve stavove…

Odgovorit ću vam citirajući Krležine “Zastave” čija se radnja zbiva u razdoblju između 1913. i 1920. Beskrupulozni karijerist Amadeo Trupac objašnjava mladom Emeričkom što je to socijalizam: “Amadeo mu je već tada bio objasnio kako je taj socijalizam – nesumnjivo stvar u Zapadnoj Evropi potpuno neopasna, ali da se kod nas, u glupoj, maloj, provincijalnoj madžarskoj grofovskoj županiji ta riječ ne smije glasno izgovoriti, jer su naša hrvatska gospoda zatucana, pa strahuju pred pojavama, koje su vani, u velikom svijetu – gang und gäbe.”

Kako u vremenima krize, u državi koja nema osobit politički značaj u svjetskim razmjerima i koja je na periferiji Europe u sklopu neoliberalnog sustava, vidite poziciju umjetnika? Kako razmišljate o razvoju umjetničkih disciplina u sve žešćim prekarnim uvjetima? Što se može/mora učiniti u tom smislu?

Za početak, bilo bi dobro shvatiti da umjetnost nije područje koje postoji izvan “ostatka stvarnosti” i da ne postoji problem koji ujedno ne bi bio i umjetnički problem. U suvremenoj filozofiji i umjetničkim praksama već se odavno pojavilo nešto što se naziva kritikom disciplinarnosti ili, vulgarno rečeno, kritikom prakse sortiranja problema u zasebne ladice. Prekarnost se tiče svih nas, bez obzira na to jesmo li umjetnici, sveučilišni nastavnici, varioci u brodogradilištu ili radnice Kamenskog.

“Obrazovanje za potrebe tržišta rada” isprazna je neoliberalna floskula

Predajete na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Koliko akademski sustav vidite kao prostor slobode ili neslobode, kao poligon za stvaranje kritički nastrojenih umjetnika? Istaknuta ste članica sindikata Akademska solidarnost koji se bori za besplatno obrazovanje, što je u suprotnosti s neoliberalnim kursom nadležnog ministarstva. Ako je bitka za besplatno obrazovanje izgubljena, što nije? Što bi bila motivacija za umjetnički studij ako nastavnici umjetničkih akademija ne mogu (više) preuzeti odgovornost za kadrove koje obučavaju za “tržište”?

Slobodu shvaćam kao djelatni proces; neslobodu, prije svega, stanjem uma. Shodno tome, ne bih se složila s vašom konstatacijom da je bitka za besplatno, odnosno javno financirano visoko obrazovanje, izgubljena. Smisao svakog obrazovnog procesa, pa tako i umjetničkog obrazovanja, jest razviti sposobnost kritičkog mišljenja koje omogućuje stvaralački čin. Bilo da se radi o konstrukciji cipele, aviona, o multimedijskoj umjetničkoj instalaciji ili crtežu olovkom na komadiću papira. Kao nastavnici, dužnost mi je preuzeti odgovornost za ono što činim obrazujući mlade ljude. “Obrazovanje za potrebe gospodarstva (ili tržišta rada)” isprazna je neoliberalna floskula koja se kod nas papagajski ponavlja bez promišljanja što ona znači, posebice u hrvatskom kontekstu u kojemu gospodarstva praktički ni nema, što ne znači da nije postojalo i da ga nije i danas moglo biti. Da su suvremeni umjetnici i umjetnice čija djela danas gledamo na najprestižnijim svjetskim izložbama pristali biti “obrazovanima za potrebe tržišta rada”, što se kod nas propagira, te bi izložbe zjapile prazne. Umjesto toga, ti su protagonisti umjetničke scene, redefiniravši sam pojam umjetnosti, stvorili vlastita radna mjesta. Dakle, motivacija za umjetnički studij pitanje je osobnog izbora. Legitimno je htjeti biti pristojno plaćeni dekorater, ali je isto tako legitimno težiti invenciji novog umjetničkog jezika sposobnog za stvaranje drugačije stvarnosti.