Osvajanje vlasti bez promjene svijeta

Stari se sjećaju, a mladi će naučiti, jednog od zadnjih trzaja idejne kritike (a ne samo puko ideološke) u Jugoslaviji 1980-ih godina. U jednom je trenutku na stihove pjesme rock sastava Riblja čorba, koji su glasili “Za ideale ginu budale”, reagirao Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije (SUBNOR). Rekli su da ti stihovi vrijeđaju njihovu povijesnu žrtvu, ali i spremnost većine tadašnje mladosti da se i dalje stavi u službu revolucije. Odnos snaga u “totalitarnom” jugoslavenskom društvu bio je tada takav da je glas popularne rock grupe u javnosti bio jači od “ostataka prošlosti”, za liberalizirajuću javnost oličenih u organizaciji izumirućih pripadnika partizanskog pokreta. Velika ironija ili samo kotač povijesti, koji su prošli po nama, htjeli su da nekoliko godina kasnije popularni pjevač te grupe, Bora Đorđević, postane ikona ratnog huškanja u Srbiji, koje je uzalud tražilo svoje “ideale” a lako nalazilo “budale”, dok su stari partizani uglavnom (p)ostali kritični spram Miloševićeve vlasti. Da bi se danas, desetljećima kasnije, najmlađe generacije, kojima smo nekritički namijenili užasno naslijeđe najnovije historije “ovih prostora”, u pokušajima da ponovno, u svoju korist, zajašu, od zlih ljudi otuđeni, kotač povijesti, iznova okupljale u preživjelim boračkim organizacijama narodnooslobodilačkih veterana. Mladi antifašisti moraju danas ponovno u borbu za drugačiji svijet. U toj borbi protivnik im nije samo nekakav povijesni fašizam, nego i onaj novi, prepoznatljiv, između ostalog, i u stavovima “roditeljske kulture” o idealima i budalama. To je sada ona banalna, a djelatna “životna mudrost”, koja cijele generacije obrazovanih mladih ljudi isporučuje antipolitici i robnom fetišizmu, kao glavnim tekovinama lokalne kontrarevolucije.

U terminima političke borbe ljevice kroz ovu anegdotu ogleda se promjena što se dogodila vjerojatno već u godinama koje su slijedile pobunjeničkoj i revolucionarnoj 1968. u svijetu i u nas. U to su vrijeme oba puta dotadašnje ljevice – i onaj komunistički i onaj socijaldemokratski – od strane mladih buntovnika proglašena reliktima prošlosti. Dosadnom Starom ljevicom. Koju – u boljoj varijanti – treba zamijeniti Nova. A u goroj – nikakva! Pojednostavimo li povijesnu razliku između komunista i socijaldemokrata kroz cijelo prošlo stoljeće na formulu o dva koraka – prvi, preuzimanje vlasti i drugi, promjena svijeta – vidimo da je razlika među njima na početku bila samo taktičke, a ne i strateške prirode. Komunisti su preporučivali, a nerijetko to onda i činili, da treba osvojiti vlast, pa nakon toga, s te “privilegirane” pozicije, mijenjati svijet. Socijaldemokrati su vjerovali u istu potrebu promjene svijeta, samo kroz okvir građanske stranačke demokracije. No u tom starom “dugom maršu kroz institucije” cilj se – a on je svima bio novo socijalističko društvo – brzo i lako gubio. Postšezdesetosmaška Nova ljevica zato je najprije uglavnom odbacivala stranački i forumski rad ili, u polemičkoj formulaciji spram Lenjina jednog od tadašnjih vođa Daniela Cohn-Bendita, “komunizam kao staračku bolest ljevičarstva”. No s vremenom su se, na valu tzv. novih pokreta poput pacifističkog, ekološkog, feminističkog itd., iskristalizirali i pogledi, pa i taktika novog Velikog marša kroz institucije, koji je u svojoj važnoj istoimenoj knjizi njemački studentski vođa Rudi Dutschke nazvao “pokušajem da se Lenjina osovi na noge”. Dovelo je to na Zapadu i do “novog stranačja” (ekološke, pacifističke i druge političke stranke proizašle iz pokreta), ali i do novog razmaha civilnog društva i njegovih organizacionih oblika, spram kojih je do danas narasla kritička opozicija.

Ovu historizirajuću skicu završimo dolaskom na našu “nultu točku”. Pitanje je kako su se, nošeni duhom vremena, komunisti širom svijeta u jednom trenutku – još 1980-ih – prepoznali u socijaldemokratskim idejama, kada su i one, baš kao i komunističke, prije toga u nekoliko ciklusa već bile u smrtnoj krizi? Gruba skica mogla bi završiti podsjećanjem da je za doba tzv. države blagostanja, koje su povijesni socijalizmi, uz sve razlike, na kraju bili periferna podvarijanta, karakterističan bio izvjesni konsenzus ljevice i desnice u svjetskim razmjerima oko tog pitanja. U jednom trenutku povijesti i američki republikanski konzervativci i sovjetski partijski (anti)staljinisti prigrlili su ideju države blagostanja, kao onu koja nema historijske alternative.

Taj je trenutak – treba li reći – sada prošao. Ljevica u krizi, u koju je zapala na jedan način 1989., a na drugi od 2008., sve je više izabirala “strategije očaja”, egzodusa iz realnog svijeta u virtualni, što je nerijetko završavalo u opasnoj blizini buržoaske literature o samopomoći i šamanskom radu na svijesti, kada već ne možemo – ili čak manifestno nećemo – mijenjati svijet! Svjetski Bora Čorba prije Čorbe zvao se John Lennon i on je u jednom ranom trenutku nove konfiguracije snaga militantno zahtijevao “promjenu svijeta bez destrukcije”. Ili u formuli dosta kasnije popularne knjige teoretičara Johna Hollowayja “Promijeniti svijet bez osvajanja vlasti” (2011).

Dilema treba li nam vlast odmah ili tek kada dovoljno promijenimo sebe i svijet da bi to imalo smisla, dilema koju je još lukačevska dijalektika povijesti i klasne svijesti otklonila zahtjevom da trenutak preuzimanja vlasti shvatimo i kao trenutak početka njezinog (dijalektičkog) odumiranja, tako je otklonjena iz tzv. realne politike. I to na način na koji je Aleksandar Makedonski raspetljao gordijski čvor – mačem! Strukture vlasti obračunale su se, gdje god su mogle, sa svakim namigivanjem prema promjeni svijeta kao s “opasnim utopizmom”. Nekada Nova ljevica tvrdila je – u trenutku kada su komunističke i socijaldemokratske stranke bile na vlasti u dobrom dijelu svijeta, a i kapitalskoj desnici se činilo da u socijalizmu kao svjetskom procesu postoji moment istine, pa su ga se bojale i činile mu ustupke – da pobjede Stare ljevice nisu nikakva pobjeda, već su prije izdaja. Istina je da su socijaldemokrati i komunisti učinili prvi korak – osvojili su vlast. No nakon toga nisu učinili drugi korak. Svijet nisu (dostatno) promijenili! A onda je on promijenio njih!

Govoreći o kaosu koji prijeti današnjem svjetskom sistemu, njegov teoretičar Immanuel Wallerstein u paradoksu, koji neki nazivaju nemoćnom dijalektikom, sažima doseg šezdesetosmaškog gibanja ovako: “Svjetska revolucija 1968. bila je veličanstveni politički uspeh. Svjetska revolucija 1968. bila je veličanstveni svjetski slom.” I što imamo danas? A u nas – otkada smo se “pomirili” s činjenicom da smo poluperiferija svjetskog sistema koja ne treba otkrivati toplu vodu, što ionako teče iz središta kapitalske moći – posebno? Pa imamo horde onih koji bi osvajali vlast na svim nivoima društvene moći, ali samo pod jednim uvjetom – da ne moraju mijenjati ovaj najbolji od svih zamislivih svjetova. Cinik bi zaključio: za te ideale sada ginu budale?! Srećom, svi ljudi nisu cinici.