U slast!

Fokus

U zagrebačkom studiju sjedi Jakša Kušan, gost kojega bez okolišanja možemo titulirati “ekskluzivnim” jer se na sceni nije pojavljivao godinama. Otmjen i inteligentan lik, urednik vodećeg emigrantskog glasila, drži originalno izdanje “Nove Hrvatske”, časopisa koji je izdavao u Londonu. U Beogradu sjedi Božidar Spasić, Perkovićev srpski pandan, i drži isti taj primjerak “Nove Hrvatske” koji je – krivotvorio. “Pogodili smo čak i nijansu naslovnice, jer je Nova Hrvatska svaki broj tiskala u različitoj boji”, vidno ponosan govori Spasić. To je, na neki način, povijesna sekvenca: dvije strane historije jedna nasuprot drugoj u izravnom prijenosu, progonjeni i progonitelj, Služba i Disident, čekić i nakovanj, u uljudnoj raspravi… U atribuciji emisije moglo bi, mirne duše, pisati “triler”.

Danko Družijanić kompetentno je vodio emisiju u koju je doista doveo i druge zanimljive goste. Željko Kekić, čovjek koji je osamdesetih kao djelatnik Službe pratio Tuđmana, Željko Peratović, novinar koji godinama prati ljude koji su pratili disidente, naročito Perkovića, te Anto Nobilo kao Perkovićev odvjetnik, sučelili su argumente braneći svoje verzije istine. O meritumu stvari – ubojstvu Đurekovića – ni nakon gledanja emisije nismo znali puno više, jer je od zločina proteklo 30 godina, a nabujale strasti, koje viđamo svakoga dana, jasno daju do znanja da energija koja se troši na skrivanje činjenica nije ništa manja od one usmjerene na njihovo rasvjetljavanje. Teško ćemo više znati i nakon njemačkog suđenja, dođe li do njega, jer će se većina važnih stvari s dvojicom policajaca koji znaju sve tajne Titove Jugoslavije, kao i Tuđmanove i one kasnije Hrvatske, odvijati iza zatvorenih vrata, vjerojatno u nekoj specijalnoj sobi BND-a, gdje će dvije strane, prema starom dobrom običaju, razmjenjivati korisna saznanja, trgovati informacijama i krstiti jariće.

Ni da ni ne, HTV

Postoji štednja i štednja. Štednja na znanju najskuplja je. U inače odličnoj emisiji “Ni da ni ne” – koju HTV proizvodi u suradnji s Hrvatskim debatnim društvom, nastojeći mlade pripraviti za život koji i nije ništa drugo do jedna trajna debata – gost Krešimir Krolo potpisan je kao “profesor socijologije”. Taj je sitan ali dinamitan detalj nagrdio inače dojmljivu cjelinu rasprave o legalizaciji lakih droga, koja je civilizacijskom razinom bila iznad nivoa Sabora, a kvalitetom argumenata iznad artikulacijskog dosega većine naših političara. Narod čija omladina ovako debatira ne bi se trebao plašiti za svoju budućnost, rekao bi drug Tito, ali sva će se ta pametna djeca, ostane li sve kako je i sada, razbježati po kanadama i australijama, jer vlast ovdje tradicionalno drže oni koji misle da se znanost o društvu zove “socijologija”, a ona o jeziku “lingvinistika”. Oni su, konačno, i ovdje bili iza scene, dovoljno utjecajni da nametnu svoj kriterij. Pitanje glasi: gdje je nestao lektor?

Labirint

Nataša Ban Leskovar napravila je odličnu reportažu o Donjem Lapcu, gradiću u kojemu su sprovodi glavni društveni događaj, kako reče mještanin Milan Tadić, bivši prevodilac OSCE-a koji govori nekoliko stranih jezika, a već godinama nema posla. Izvanredna kamera i odlična montaža priloga sugestivno su stvorile dojam prepletanja raja i pakla. S jedne strane ostaci srušenih, nakon “Oluje” popaljenih kuća izgledaju dovoljno sablasno i u proljeće, a naročito u ovu sumornu zimu, s druge strane jedinstvene prirodne ljepote, Una, slap Štrbački buk na koji Bosanci dovode masu gostiju, dok s naše strane nema ni prilazne ceste. Reklo bi se da je Lapac Hrvatska u malom – nema tog kapaciteta koji nismo u stanju upropastiti – kada preko brda ne bi bila Udbina, gradić po kojemu bi se posljednjih mjeseci mogla zvati cijela zemlja.

Lice s naslovnice, RTL

Kada gledate prve kadrove “Lica s naslovnice”, nove dokumentarne serije RTL-a, imate dojam da ju je radio Robert Knjaz. Nakon prvih nekoliko sekvenci dobivate, međutim, utisak da je seriju radio Knjaz u boljim danima. Kada dođete do odjavne špice, vidite da ju je radila Lidija Knežević, u produkciji Hameda Bangoure. U prvoj emisiji serije, emitiranoj u nedjelju u 21:50, portretiran je, i to vrlo reljefno, Igor Štimac, nogometaš s nekoliko lica: branič, poslovnjak, štedulovac, neuspješni izbornik, hotelijer, Kazanova… Sva smo ta lica vidjeli, kao i niz svjedoka koji su iznosili svoja mišljenja o nogometašu. S obzirom na komercijalni karakter produkcije, ugodno je iznenađenje da je spomenut i problematičan dio Štimčeve biografije, premda su opisi posloženi tako da ih mogu slušati i djeca, no neki dijelovi epizode mogli bi dobiti atribut “+12”. Širok krug raznovrsnih sugovornika, od kojih su neki iznijeli i stanovite ekskluzive (Ćiro Blažević otkrio je da više ne priča s Jadrankom Kosor, mada nije djelovao previše uvjerljivo), prikazan je dinamično, “montažom atrakcija” s puno pomaka u kadru, brzim rezovima, skokovima, zanimljivom grafikom… Je li problem što rukopis sliči na Knjazov? Goranu Bregoviću navodno su nekom prilikom zamjerili da mu pjesma sliči na nešto, a on je odgovorio: “Bolje da sliči na nešto, nego da ne sliči ni na što…”

Manija kulinarstva

U svako doba dana na svakoj hrvatskoj televiziji vrte se kulinarske emisije. Većina kuhara završava svoje maestralne recepte riječima “i to je to”. Čovjek bi rekao da je riječ o zavjeri, diktiranoj iz nekog opakog centra moći: država je u rasulu, gospodarstvo propada, redovi pred kontejnerima sve su duži, a kulinarskih emisija sve je više. Prošlih sezona lansirano je na našim televizijama 12-ak kulinarskih formata. Zakaj to, pokaj to? U kakvoj je to vezi s mitom o progresivnoj pauperizaciji? One koji kao ilustraciju socijalizma navode nestašice kave i deterdženta ili par-nepar sustav za benzin, što je trajalo godinu dana, molimo da nam nađu fotografije umirovljenika iz tog vremena kako kopaju po kontejnerima (unaprijed hvala)… Danas su redovi pred kontejnerima sve dulji, no gledajući naše televizije čovjek bi stekao dojam da živimo u zemlji dembeliji, jer su svi veseli, raspjevani i kuhaju!

Ivan Kuvačić svojevremeno je napisao knjigu “Obilje i nasilje”, u kojoj je tvrdio da rast materijalnog obilja dovodi do rasta simboličkog, propagandnog nasilja. Kod nas se rast nasilja bilježi unatoč padu obilja: kulinarsko-televizijski terorizam skopčan je, vjerojatno, s činjenicom da su sponzori ovih emisija trgovački lanci, uvoznici hrane, kojima novca ne nedostaje. S druge strane kulinarski je format benigan, politički neutralan, podesan za lagano eutanaziranje masa. Ali ovo je slobodna zemlja – komu se sviđa, u slast!