Štrajk opći, problemi posebni

Kako se izjasnilo gotovo 400 hiljada sindikalno organiziranih radnika u javnom i privatnom sektoru oko organizacije generalnog štrajka čija je svrha sprečavanje implementacije novog Zakona o radu i Zakona o povremenim poslovima, doznat ćemo sljedeći tjedan. Saopćit će nam to iz ureda pet sindikalnih središnjica koje su i pokrenule akciju, a koje su u trenutku pisanja ovog teksta zadovoljne stanjem na terenu: navodno je radnička spremnost za štrajk prilično velika, jer im za to očito ne nedostaje motiva.

– Izvještaji s terena govore da je više od 90 posto naših članova suglasno s generalnim štrajkom. Štrajk je krajnje sredstvo kojim želimo spriječiti da Zakon o radu ne ode u proceduru. Zakon o povremenim poslovima trenutno je maknut s Vladinog dnevnog reda – kaže za “Novosti” Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), koji broji oko 125 hiljada članova.

Hrvatsko sindikalno iskustvo u organizaciji štrajkova nije bogato, pa je pitanje koliko generalni štrajk može uspjeti i kakav u konačnici scenarij može imati: povijest bilježi da je u martu 1993. godine SSSH uz podršku Hrvatske udruge sindikata (HUS) održao generalni štrajk upozorenja u trajanju od četiri sata, dakle simbolično, odazvalo mu se više od 80 posto članstva SSSH-a i preko 90 posto članstva HUS-a, a podršku im je dala i Europska konfederacija sindikata. Od važnijih štrajkova tih godina valja se prisjetiti štrajka novinara Slobodne Dalmacije 1993., jednomjesečnih štrajkova željezničara 1994. i 1996. te općeg štrajka prosvjetara 1994. i 1998. Završetak olovnih devedesetih označio je i kraj konkretnijih, terenskih akcija sindikata i njihovih članova: novi milenij donio je uglavnom sindikalne prvomajske mimohode i frontovsko organiziranje radnika na razini poduzeća, poput onog u kutinskoj Petrokemiji. Takvo je organiziranje, kaže za “Novosti” Jovica Lončar, član Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), od kraja devedesetih naovamo zabilježeno u više od pedeset poduzeća u 28 hrvatskih gradova.

– Pribrojimo li tome prošlogodišnje izuzetno uspješne štrajkove pirotehničara i radnika Kroacija erlajnsa, nameće se zaključak da radničkoj klasi ne treba nikakva posebna animacija u smjeru moguće radikalizacije – smatra Lončar.

Prijepori oko radnog zakonodavstva počeli su još sa Zakonom o radu iz 1995., u kojem je svaka izmjena radnog prava išla na štetu radnika, a pogodovala kapitalu. Sindikati su 2010. godine prikupili više nego dovoljan broj potpisa za referendum kojim bi se spriječila daljnja izmjena nekih odredbi, ali on nikada nije održan, što je sindikate prilično kompromitiralo.

– Samo onaj tko na svojoj koži nije osjetio rad bez plaće (od 1993. do 1999. postotak radnika kojima je kasnila plaća povećao se sa 4,4 na 15 posto), prekovremeni neplaćeni rad, rad na određeno ili dugotrajnu nezaposlenost, može vjerovati da su posljednje zakonodavne reforme usmjerene na dobrobit radnika – kaže Lončar.

To uporno ponavljaju i sindikati, no upitno je je li njihova infrastruktura dovoljno jaka za provedbu sveobuhvatnog štrajka. Iako su sindikalne središnjice pozvale dopisom i druge samostalne sindikate da se priključe akciji, oko toga se s njima prije nisu konzultirale. To nije nevažno, jer je o generalnom štrajku potrebna veća rasprava na terenu, smatra Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, koji nam kaže da je četiri hiljade njegovih članova spremno sudjelovati u štrajku. No za njega u čitavoj priči nedostaju jasne poruke; akciji se, iako je za nju raspoloženje jako, pristupa mlako.

– Vrijeme je za jasan zahtjev za odlazak Vlade; ako idem u generalni štrajk, radi se upravo o tome. Treba tražiti promjenu koja se mora dogoditi. No bojim se da je u cijeloj priči opet riječ o jednodnevnoj sindikalnoj tiradi, u kojoj se svi prvo okupimo, a potom odemo kućama – oprezan je Iveković.

– Što će biti ako Vlada kaže da neće usvojiti ovakav Zakon o radu? Pa već je 375 tisuća nezaposlenih dovoljan razlog za štrajk. Ne zagovaramo neku određenu političku opciju, ali pitamo se je li premijer Zoran Milanović spreman raspisati referendum na kojem bi njegov mandat provjerili građani – dodaje Iveković.

Pitamo ga hoće li štrajkati i radnici DTR-a i Orljave, koji su od države nedavno dobili posao izrade uniformi za vojsku.

– Pohvaljujem Vladu za taj potez, ali smatram da je štrajk potreban, jer jedan potez nije dovoljan da bismo kazali kako Vlada radi dobro – zaključuje sindikalist.

Iako je položaj radnika u tekstilnoj, kožarskoj i obućarskoj industriji među najtežima, jer preživljavaju na minimalcu, predsjednik Regionalnoga industrijskog sindikata Siniša Miličić smatra da oni, sindikalno organizirani u malom broju, neće sudjelovati u mogućem štrajku.

– Boje se da ne ostanu bez plaće, a kako su mnogi zaposleni kod privatnika na određeno vrijeme, strahuju da bi im se nakon sudjelovanja u štrajku raskinuo ugovor. Naše se tvrtke praktički pretvaraju u radne logore iz kojih možeš izaći i vratiti se, ali u kojima nema demokracije: prije će se radnici posvađati oko sto kuna nego poduzeti nešto drugo. Jest, vrijeme je za generalni štrajk, no skeptičan sam prema njegovu provođenju u privatnom sektoru – kaže Miličić za “Novosti”.

Tome su uvelike pridonijeli sami sindikati, koji ne obrazuju nove kadrove i nemaju smislene strategije djelovanja, iako bi, smatra Jovica Lončar, pravu snagu na sindikalnoj sceni trebalo tražiti upravo na razini poduzeća ili u manjim sindikatima, koji ne gledaju na sektore i grane nego se trude u svakoj situaciji osnažiti radnike u njihovoj borbi za prava.

Ako do generalnog štrajka i dođe, postoji li realna opasnost po društvo u slučaju da se socijalno nezadovoljstvo poveže s nacionalizmom, koji buja na sve strane?

– Razloga za zabrinutost ima: polazimo od situacije nepostojeće ljevice, goleme nezaposlenosti, izostanka industrijske politike i nezainteresiranosti vladajuće koalicije. No takav tip povezivanja nikada nije spontan nego je, o čemu je govorio i američki sociolog Džek Lovinger, uvijek induciran od političko-ekonomske elite – zaključuje Jovica Lončar.