Sloboda ili ništa

Da su trojica komunista, Mitar Trifunović Učo, Leonard Banker i Augustin Mott, tog oktobra 1919. godine znali kako će u budućem Fudbalskom klubu Sloboda, prvo nazvanom Gorki – po, naravno, Maksimu Gorkom, a na Učin prijedlog – kao spasitelja dočekati čovjeka u čijoj se kući u Drugom svjetskom ratu slavila smrt partizanskih junaka, u Tuzli bi, možda, prije nogometnog, nastao tim za neku drugu, manje stresnu i strastvenu igru prevrtljivih igrača – domine, recimo. Život je, međutim, čudo, a Miroslav Ćiro Blažević sa svojih sedamdeset i devet još veće, pa je, eto, skoro stoljeće nakon osnutka Slobode, on u Tuzlu došao onako kako to sa njim i biva: k’o Tito, rekli bi u Bosni.

Dan je, naravno, bio siv. Duž jednog od tuzlanskih mostova razvijen je transparent “Dobro došao, treneru svih trenera”; navijači, njih petstotinjak, obukli su majice samo za tu priliku. “Ćiro nije peder. Ćiro je kralj”, pisalo je na njima. U restoranu “Panonski lovac” i službeno je, kako se to kaže, predstavljen novi šef stručnog štaba, umotan u crveno-crni dres i sa budućim grbom Slobode iza leđa. Tuzlanski tim naime, nakon dvodecenijske pauze, vraća, istina malo redizajniranu, petokraku tamo gdje joj je i mjesto, na dres u bojama – barem se tako nekada govorilo – krvi proletera i uglja iz okolnih rudnika.

Tako je dakle Ćiro stigao u grad u kojem od 2. listopada 1943. i trijumfalnog ulaska partizanskih jedinica, u suštini, nije bilo promjene vlasti. Tek je vlast mijenjala ime: od Saveza komunista BiH, preko Saveza reformskih snaga, odnosno Unije bosanskohercegovačkih socijaldemokrata, do dugogodišnjeg načelnika Jasmina Imamovića (SDP), o kojem svako može reći svašta, osim da nije, barem, jedan od najuspješnijih u novijoj povijesti grada, promijenjenog toliko da se ponekad čini kako ova Tuzla sa onom od prije tridesetak godina ima samo isto ime.

Predsjednik Slobode Azmir Husić, podrinjski izbjeglica, američki biznismen, čovjek koji se u Slobodi ukazao tiho, Ćiru je doveo da klub iz najgore druge, vrati u najgoru prvu ligu zapadno od rijeke Drine, pa poslije… Poslije šta bude. Sloboda je naime, nakon dvadeset i dvije godine u najboljoj jugoslavenskoj i dvadeset u Premijer ligi BiH, u ljeto 2012. pala na najniže mjesto u cijeloj svojoj historiji, završivši među klubovima iz kojih se nekada na stadion Tušanj išlo kao na Camp Nou. Miroslav Blažević dakle prvo treba stići Jedinstvo iz Bihaća, završiti prvi među bosanskim i hercegovačkim drugoligašima, klubovima sa oranica i stadiona na koje nevoljko izlaze i domaće životinje, kamoli profesionalni nogometaši, a ako uspije, razgovarat će se o budućnosti jednog vremešnog trenera i kluba malo starijeg od njega.

Kakav je da je – i o njemu, je li, možemo reći svašta – Miroslav Blažević je Slobodi trebao više nego ona njemu, a Tuzli možda još i više. Čovjek koji je uspio biti i Tuđmanov klaun i selektor BiH i veći Hrvat od Stojka Vrankovića i “bosančeros” sa dna kace, prvak SFRJ i treći na svijetu, pa umalo trener Solina… ima mogućnost proizvodnje euforije, prijeko potrebne na nekim mjestima i u nekim vremenima u kojima i na kojima je očaj prirodno stanje duha.

Kada je one davne godine makedonski nogometaš Milko Đurovski, najviše poznat po prelasku iz Crvene zvezde u Partizan i duetu sa Lepom Brenom, stigao u Nogometni klub Maribor, neko je rekao kako je “dolazak Milka u Sloveniju kao dolazak Diega Maradone na Kubu”. Ćiro, međutim, nije došao u nogometnu pustinju, već u klub u kojem su igrali Fuad Mulahasanović, Dževad Šećerbegović, Jusuf Hatunić, Mustafa Hukić, Fahrudin Omerović, Nedžad Verlašević, Fahrudin Avdičević, Mersed Kovačević… u jugoslavenskog viceprvaka i učesnika Kupa UEFA-e, demoliranog u godinama smrti bosanske industrije i sprovoda sistema u kojem je svaki klub imao “svoju” tvornicu, pa je, eto, bilo moguće da jedan igrač prosto neće da iz Tuzle ide u londonski Chelsea (Fuad Mulahasanović Lica) ili da evropski prvak u ženskoj košarci u imenu ima i naziv fabrike obuće (Jedinstvo Aida), manje poznate od Razije Mujanović… Ćiro je, zapravo, Tuzli trebao iz nekih drugih razloga, o kojima, naravno, nije riječ rečena u pregovorima oko polugodišnjeg trenerskog angažmana.

Nekadašnji industrijski centar, velika radnička spavaonica koju je zapuštena stara jezgra dijelila na zapadni i istočni dio, nije u Jugoslaviji bio poznat po rođenim Tuzlacima – Meši Selimoviću, Dervišu Sušiću, Ismetu Mujezinoviću, Mirzi Delibašiću, Adeli Ber… – već se o Tuzli govorilo kao o “gradu uglja i soli”, baš kao da između rudnika, postrojenja hemijske industrije, fabrika deterdženata i cipela nema živih ljudi. Današnja Tuzla je deindustrijalizirana – ne svojom voljom, naravno – ali je i grad raskošnih, novouređenih trgova, mjesto dodjeljivanja jedne od najrelevantnijih književnih nagrada u ovom dijelu svijeta, grad sa spektakularnim javnim kupalištem u samom centru… Gradonačelnik Jasmin Imamović jednom je rekao kako je “stara” Tuzla, ako nije bila među tri najružnija grada u BiH, bila sigurno najružniji. Ova što je dočekala Ćiru kao spasitelja je daleko od onog većeg naseljenog mjesta u kojem se radilo, spavalo i… radilo i spavalo.

Tuzli se nakon posljednjeg rata desilo puno toga dobroga, ali nedovoljno da nestane kolektivnog pesimizma: promjene grada nije pratila promjena kolektivnog stanja svijesti, pa su se Tuzlaci često ponašali kao oni očajnici što ih u knjizi “Čovjek bez lica” opisuje ruska novinarka Maša Gesen. A takvi svaku promjenu nabolje prate cinizmom i komentarima da im se to nešto ne bi dogodilo da imalo vrijedi, dok i najbeznačajniji gubitak doživljavaju kao smak svijeta. Povremene eksplozije kreativnosti – iz Tuzle su krenuli Edo Maajka i Frenkie, iz Tuzle je Damir Avdić, baš kao i Emir Hadžihafizbegović, tamo je igrao Mirza Teletović… – bile su incident među apatičnim svijetom, naviklim da sve, ma kako počelo, po njih ne završi dobro, bez obzira na to kako izgledalo kada se gleda sa strane.

E, tu je u igru, sa brojem sedamdeset i devet na plećima, ušao Miroslav Blažević: osmjehnuo se, podigao ruke, dva-tri puta opsovao, stavio šal i započeo nešto čemu je kraj teško predvidjeti, naravno, ako govorimo o nogometu. Beskrajno darovit i uspješan u proizvodnji euforije i bildanju samouvjerenosti, Ćiro je dakle stigao ne samo da spasi fudbal, nego i da domaćine ubijedi kako im se sve dobro nije već dogodilo. Sloboda možda neće nadoknaditi bodovni minus, ali bi u Tuzli konačno mogli shvatiti kako im je grad, barem kada se o Bosni govori, pri vrhu tabele.