Formalni i neformalni kapitalizam
Foto: Bojan Mrđenović
Ima li kapitalizam praktično beskonačan potencijal autointenzifikacije, te on – pomoću produktivnih inovacija, u procesu neoliberalne globalizacije, širenjem i produbljivanjem potrošačkih tržišta – sebi s razlogom ne vidi kraja? Ili je to stanje svijesti, ta pretpostavka omnipotentnosti, samo slijepa pjega? Jedno, od strane postojećeg, teško oštećeno mjesto u strukturama ličnosti onih koji danas u ponor vode ovaj svijet? Materijalističko shvaćanje povijesti upozorava nas da ostajanje pri odražavanju subjektivnih karaktera vladajućih (nije li to definicija propasti mainstream medija?), a bez razumijevanja razloga za neko njihovo ponašanje, ne vodi daleko. Oni koji svome stanovništvu u boljoj varijanti preporučuju, a u goroj, tj. realnoj, brutalno nameću tzv. mjere štednje, da bi se istovremeno baš ovih dana sastali u Davosu, gdje uz kotizaciju od 70.000 dolara po osobi ćaskaju o daljnjem “preoblikovanju svijeta”, više i ne investiraju puno u svoju idejnu uvjerljivost. Oni samo privremeno drže vodu vlasti, političke i ekonomske, a majstori ionako ne misle otići. Barem ne dobrovoljno.
Kapitalizam se dakle, ni ovih dana ni ikada, neće naprosto slomiti, pod teretom svojih unutrašnjih proturječja, kako su to objektivistički ili subjektivistički jednostrano predviđale teorije sloma u anarhističkoj i marksističkoj prošlosti. A cinik bi mogao dodati: pa čak ni pod prijetnjom generalnog štrajka u Hrvatskoj. Jer taj, kako sada stvari stoje, ne može slomiti čak ni “prijatelje Hrvatske”, kako se sami “lukavo” dizajniraju ovdašnji “poduzetnici” ali, nažalost, i neke radničke, sindikalne organizacije (najveća korist predstojećih svrstavanja, a ni nju ne očekujemo, bila bi da netko dosljednije priupita HVIDRA-u, o HDZ-u da i ne govorimo, oko paradoksa njihovog državotvornog poduzetničko-radničkog svrstavanja).
Bilo kako bilo, jadno stanje fakata i refleksije na poluperiferiji svjetskog sistema, što smo mi sada, nikako ne znači da je “produktivna intenzifikacija” kapitalizma beskonačna. Ili, drugim riječima, da on danas ne udara u granice svoga “nosivog kapaciteta”. Suočen sa svojom krizom, za koju je najveće pitanje je li to i ona konačna, on ima – kao i uvijek u povijesti velikih sistema ljudskih društava – pred sobom barem tri opcije. A one se među sobom radikalnije razlikuju ne samo od trenutnih stranaka u Hrvatskoj, nego i od cijele klasne strukture našega društva i njezinih borbi.
Prva je mogućnost da se kapitalizam ne slomi, već da, barem kao dominanta, (od)umre. To možemo shvatiti kao više ili manje katastrofičan događaj: istrebljenje, glad, epidemije bolesti, genocidni ratovi. Uostalom, nismo li naše 1990-e opisivali riječima da bi ovdašnji lokalni vladari proizveli i potres i poplavu, u “svojih” i “tuđih”, samo da su mogli? Međusobne tužbe za genocid “uljuđeni” su izlaz iz te prevladane (anti)kapitalističke prošlosti?! Na drugi, aktualniji način, “odumiranje” možemo shvatiti kao dugoročnu depresiju: stajanje društva na mjestu, oko nulte stope privrednog rasta, ako već ne i vrtoglavi ekonomski sunovrat. Što onda otvara retrogradnu perspektivu “povratka u 1990-e”, u “1941. kao godinu koja se ponavlja” ili neku drugu vašu omiljenu moru. Još u socijalizmu učili smo o ciklusima maltuzijanske demografije, drage pretkritičkim prirodama, po kojoj se ljudi naprosto namnoži više no što je raspoloživih resursa. U užem ažuriranom tumačenju, to se čita kao suvišak dobrog dijela stanovništva za kapital. Hoće li takvi izumrijeti ili se prilagoditi novim okolnostima ili čak promijeniti okolnosti – to (pre)važno pitanje ne uzima se u nas, barem javno, ozbiljno. Druga je mogućnost ona diverzifikacije. Ne možemo otkriti Ameriku, to je odavno učinjeno, nema više ni ledenih pustinja, pa ni neprohodne tropske džungle, a da se netko s privrednim namjerama tamo već ne muva. Čak se i “protočnost ljudi” u EU-u pokazuje maskom iza koje stoji samo nesmetan prolaz roba i usluga iz centara prema periferijama.
Pa kad sve to već ne ide, a da pokušamo pošteno? Da reindustrijaliziramo (barem) svoju zemlju? Da, ekspertnim jezikom rečeno, pokušamo kvalitativno intenzificirati cjelokupni tehnološki spektar? Da se zauzmemo za nastavak prekinute modernizacije, tj. za stari dobri napredak (dok još nije bio samo hrvatsko kulturno društvo)? Nije li to uvijek bila glavna pogonska sila svih evolucija, koje su stvarno obnavljale ljudska društva, za razliku od destruktivnih revolucija, kao pukih prekida u normalnom toku svjetskih poslova? Pa nije li i civilnom društvu dugo trebalo dok je došlo do današnje pameti: da se iz grobara kapitalizma transformira u njegovog demokratskog zagovornika?
Ali mnoge su stvari otišle predaleko da bi ih se moglo vratiti na “ispravan put” iz predneoliberalne prošlosti. Ono što naša provincijalizirana javnost, potpuno u skladu sa signalima iz središta, “tumači” kao još-nerazvijeni kapitalizam, u stvari je pre-zrela njegova inačica, u kojoj su financijalizacija i neoliberalizam autodestruktivno oslabili institucije bitne za stabilnost kapitalizma samog, do razmjera da “naša” više ne tako nova država ne vidi problem u tome da pomaže razbiti “svoju” radničku klasu, njezine sindikate, ali i korporacije. Njih je, te “socijalističke mastodonte”, uništila nadajući se novom lokalnom privrednom plemstvu. No to je bio samo žeton za ulazak u pogon koji radi za račun velikih svjetskih privrednih igrača, a koji se i sami različito uspješno snalaze sa “svojim” velikim svjetskim državama. Ono što naši i svjetski liberali prodaju pod fantazmom o uređenom kapitalizmu, danas je samo njegov formalni sektor. Lijepa fasada prema ulici, na kojoj ima čak i ukrasa, no koja nije cijela istina ove pristojne građanske kuće. Današnji svjetski kapitalizam, na drugačiji način od radničkog organiziranja, ugrožavaju vlastiti neformalni sektor i nepregledno naraslo nezakonito poslovanje. Nije to nešto posebno novo. Iako svi kažu da je Krleža napisao “Glembajeve” prije no što su se oni nama (sada) stvarno dogodili, “novost” je da kapitalizam živi od “beskonačne” primitivne akumulacije, koja lupa u svoje svugdje otvorene granice.
Što su pojedinci ulovljeni u koruptivnim aferama – recimo Sanader i Vidošević – ako ne vrh ledenog brijega naraslog na pretvorbi privrede za jugoslavensko društvo u onu za svjetski biznis, kakav je on u značajnom dijelu danas? Neki izračuni govore da se oko jedne trećine svjetskog dohotka ostvaruje u neformalnom i nezakonitom poslovanju. Poznatim rječnikom, to znači: u pranju novca, nelegalnom bankarstvu i nezakonitom investiranju iz ilegalnih u legalne poslove. Naši ostapi benderi moraju to činiti pomoću svojih kumskih klanova. Oni u centrima kapitalske moći imaju u poslovnim pregovorima diljem globusa na svojoj strani argumente američkih nosača aviona. Izbjegavanje poreza, šverc oružja, droga i ljudi, to su danas svjetski poslovi u bilijunskim dolarskim iznosima. Spašavaju li menadžeri takvog svijeta kapitalizam ili ga uništavaju, zavisi i od toga kako shvaćamo našu i njihovu demokratsku kulturu u ovoj odavno oronuloj građanskoj kući.