Vladika Dimitrije: Sirijski je narod, bez obzira na vjeru, najveći gubitnik

Povod za razgovor s vladikom safitskim Dimitrijem iz Antiohijske patrijaršije, autokefalne pravoslavne crkve koja djeluje u Siriji, Libanonu i Iraku, uz brojne eparhije u Evropi, Americi i Australiji, aktualna je situacija u Siriji i težak položaj kršćanskih, među njima i pravoslavnih vjernika. Vladika je nedavno boravio u duhovnoj posjeti Hrvatskoj i Sloveniji kao gost mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana, gdje se molio za mir i prestanak stradanja naroda u Siriji, dobivši u tome podršku mitropolita i vladika, sveštenstva i vjernika SPC-a.

Kažite nam nešto o historijatu kršćanstva u Siriji i tom dijelu Bliskog istoka?

Svijet danas uvijek povezuje arapski svijet s islamom, ali kršćanstvo je tamo bilo prisutno mnogo ranije, više od 600 godina, od islama. Počelo je u Palestini, apostoli su širili kršćanstvo i išli u Antiohiju, gdje je u prvom vijeku osnovana patrijaršija. Postoji mnogo priča o svecima i onima koji su primili kršćanstvo, kao i o brojnim događajima vezanim uz kršćanstvo. Uostalom, sveti Pavle je primio kršćanstvo u Damasku. Ova regija je bila kršćanska i zapravo korijen kršćanstva u cijelom svijetu. S pojavom islama, postotak kršćana se smanjio, ali oni su sve vrijeme prisutni kao vjernici i imaju veliki uticaj u regionu. Najveće grupacije kršćana u arapskom svijetu su kršćani u Siriji, pri čemu ima najviše pravoslavnih, zatim maroniti u Libanonu, Kopti u Egiptu i Kaldani u Iraku. Do američke invazije Iraka 2003. Kaldani su predstavljali relativno velik postotak stanovništva te zemlje: bilo ih je oko 1,3 miliona, a sada ih je ostalo oko 300.000. Danas kršćanstvo ima svoju težinu u Libanonu, Siriji i Egiptu, ali ako zbog rata kršćani nestanu iz Sirije, regija će praktički biti “očišćena” od kršćanstva i osiromašena u duhovnom pogledu.

Oteti mitropoliti i monahinje

Koliko je u Siriji bilo pravoslavnih vjernika i pripadnika ostalih zajednica, a koliko ih je danas?

Prije rata kršćani su činili 13 posto od 23 miliona stanovnika, a više od dvije trećine ili oko devet posto bili su pravoslavni vjernici. Nakon dvije godine rata kršćana je deset posto, što je još uvijek više od dva miliona, od njih su tri četvrtine ili 7,5 posto stanovništva pravoslavni. Najviše pravoslavnih vjernika je u Damasku, Homsu, Latakiji i obalnom pojasu prema Libanonu. U svojoj eparhiji, koja se nalazi u tom dijelu zemlje, imam oko 100.000 vjernika.

Kakav je bio položaj kršćanskih vjernika u Siriji prije rata, a kakav je sada?

Prije rata kršćanima je bilo dobro, bili smo izjednačeni s ostalim građanima Sirije, imali smo svoje vjerske slobode i pravo na vršenje svih obreda. Prostor za slobodu u građanskom smislu, kako za kršćane tako i za muslimane, bio je možda malo sužen, ali to je vrijeme bilo dobro, što se naročito vidi sada u ratu. Danas su kršćani opet izjednačeni s ostalim stanovništvom jer svi trpimo tešku ratnu situaciju. Stanovništvo se, osim sa stradanjima tokom borbi, suočava sa brojnim teškoćama: nedostatkom grijanja, struje, kruha… Živimo u teškoj situaciji kao i svi ostali Sirijci. Ali pravoslavni su u gradovima u kojima su živjeli u većem broju, a koji su bili zahvaćeni borbama ili pod vlašću raznih naoružanih grupa, najveći gubitnici rata. Mnogi su ostali bez bližnjih, bez posla, bez imovine, pa su izbjegli u druge dijelove Sirije ili u druge zemlje.

Koliko svijet ima volje da se suoči sa stradanjima kršćanskih vjernika i svećenika u Siriji?

Osim stradanja o kojima sam govorio, situaciju komplicira što su prije nekoliko mjeseci oteta dva mitropolita, od kojih je jedan patrijarhov brat, a nedavno je oteto 15 monahinja iz manastira Malula. Bilo je mnogo pokušaja s raznih strana, pa i patrijarha, da se sazna što se s njima desilo, ali još se ne zna koja ih je strana u sukobu otela, što traži i što je s njima. Neki kažu da su ih ubili, neki da su ih tjerali da se preobrate na islam, treći kažu da su pokrenuti neki razgovori o njihovom puštanja. Ima mnogo lažnih informacija, trudimo se da saznamo da li su uopće živi, ali se ništa pouzdano ne zna. Što se tiče monahinja, mislimo da će s njima situacija biti ista kao kod mitropolita. Brzo nakon njihove otmice objavljena je videosnimka na kojoj kažu da im je dobro i da će biti puštene nakon dva dana, ali svi su vidjeli da su bile prisiljene da to kažu. Pretpostavlja se da su mitropoliti blizu sirijsko-turske, a monahinje blizu sirijsko-libanonske granice, ali kao što sam rekao, ne znamo ništa pouzdano. Svijet ne čini ništa vezano uz spomenuta stradanja, iako su mitropoliti imali jako dobre veze s muslimanima, ali i uopće u regiji. To nisu spomenule ni organizacije koje se zalažu za ljudska prava. Eto, postoje grupe koje se brinu za životinjska prava, ali nitko se ne brine za ljude koji su poginuli u Siriji ili otete mitropolite ili monahinje.

Umiješane velesile

Kako vidite budućnost Sirije i pravoslavlja u njoj?

Pitanje o budućnosti Sirije jako je teško, jer mi ne možemo odlučiti o svojoj budućnosti. Nažalost, shvatili smo da ima više država i velesila koje se miješaju u zbivanja u Siriji, pogotovo nakon otkrića velikih količina plina i nafte u Sredozemnom moru ispred Sirije i Libanona. Nadamo se da te velesile planiraju ili žele za nas dobru budućnost i dobar život nakon krize, kao što su kod njih dobar život, mir i slobode. Što se tiče pravoslavnih u Siriji, mislim da je situacija u duhovnom pogledu dobra, ako Bog da. Njihova vjera je jaka i čvrsta i Crkva igra veliku ulogu da ih okuplja i osnaži njihovu vjeru u ovoj krizi. Uloga Crkve je da na različite načine podržava i pomaže kršćane u borbi za osnovne životne potrebe. Bez obzira na to tko će kasnije biti na vlasti u Siriji, nadam se da će cijeniti ulogu kršćana u ovoj krizi i tokom cijele historije ovog dijela svijeta, koja je bila značajna. Ali nadam se i da će se shvatiti da je u ovoj krizi sirijski narod, bez obzira na vjeru, najveći gubitnik.

Male razlike nisu osnova vjere

Kada bi pravoslavni Srbin došao na liturgiju u pravoslavnu crkvu u Siriji, koliko bi to za njega bilo drugačije okruženje?

Prvo što bi primijetio jeste drugačiji jezik. U liturgijama u Siriji koristimo arapski jezik, dok se u ovom dijelu Evrope koristi staroslavenski, odnosno jezik koji se govori u zemlji u kojoj se liturgija održava. U našim crkvama koristimo bizantsku muziku, a ovdje je slavenska polifona muzika. U služenju liturgije postoje neki različiti detalji, ali običan narod neće ništa opaziti. Male razlike nisu osnova vjere. Vjera je ista, dogma je ista i Bog je isti, sve je isto. Uostalom, u Zagrebu i drugdje služio sam liturgije s ostalim episkopima, bez obzira na jezik.