Gromovi s Kaptola

Nikada nije bilo ovakve grmljavine s Kaptola. Prvi put u pisanoj povijesti samostalne Hrvatske Katolička crkva napala je HDZ, istinabog ne pod tim imenom, a ni adresa s koje su optužbe došle nije najviša. Gromovi su odapeti iz prošlotjednog “Glasa Koncila”, preciznije iz uredničkog komentara Ivana Miklenića, a predmet napada bila je “opozicija”, ali je jasno da se pod time može misliti samo na Karamarkovu stranku. Još je važnije da se njoj stavlja na grešnu dušu nešto što u patriotskom vokabularu “Glasa Koncila” ima snagu malne prokletstva. Optužuje je se da ne doprinosi “općem dobru hrvatskog društva”, što u manihejskom rječniku kojim se koristi ovaj katolički tjednik može značiti jedino da pripada – strani zla. Povod za takav zaključak ozbiljan je, ali ipak ni izbliza toliko ozbiljan da bi se razlozi za ovako žestok udar na HDZ mogli samo time objasniti. Karamarkovu stranku kritizira se zbog pasivnosti u dvjema stvarima: nereagiranja na štetni ugovor s mađarskim MOL-om i na to što aktualna vlast nije obilježila 22. godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske. No jasno je da se iza ovoga valja nešto puno veće i važnije.

U prilog ovome govori to da ovo nisu prvi prigovori HDZ-u s kaptolske adrese, ali su prvi s ovakvim epilogom. I dosad je “Glas Koncila” znao podbosti vrh HDZ-a zbog ZERP-a, DružbAdrije, umjetno potpomognute oplodnje, poljoprivredne politike…, što su u najmanju ruku jednako ozbiljne primjedbe kao spomenute. Pa ipak, tek sada kada je na čelu ove stranke Tomislav Karamarko, te su primjedbe zaoštrene kao vrh koplja i hitnute s očitom namjerom da probuše ustaljeni stereotip o prirodnom savezništvu najveće stranačke i najveće crkvene organizacije u zemlji. Zanimljivo je da je sasvim mali broj svjetovnih medija to uočio, pa čak i registrirao iskre koje su frcnule iz Miklenićevog uvodnika. Tako su samo pasionirani “gutači” novina imali priliku saznati za neuobičajeno prezriv odnos vrha Crkve prema opozicijskim političarima, za koje se kaže da su “potpuno nekompetentni ljudi kojima nije mjesto u politici”. Ipak, tek čitanjem integralnog teksta u “Glasu Koncila” vidi se sva dubina tog prezira, koji graniči i s otvorenom, napola i izgovorenom sumnjom da je i sadašnja opozicija “nenarodna” koliko i vlast. Jer, na jednom mjestu čak se izravno aludira na to da su vođe opozicije, a zapravo HDZ-a, možda samo “skriveni suradnici vladajućih”, a to će reći slabo maskirani komunisti, udbaši, jugonostalgičari… i što već uz ove druge ide.

Dobro, sada je dosta, reći će netko. Što, dođavola, stoji iza svega ovoga?! Nema jasnog odgovora, ali ima indicija. Jedna je da je kamen ove kvrgave svađe zakotrljao Vice Vukojević, kojeg je u političku žižu vratio Karamarko, izjavivši uoči objave teksta u “Glasu Koncila” da je Kaptol najveći protivnik protukomunističke lustracije. Nije to ničim argumentirao, oslanjajući se očito na široko rasprostranjeno uvjerenje u javnosti, ali koje bogami ni njega ne štedi, o velikom broju crkvenjaka koji su bili bliski tajnim službama bivše, jugoslavenske države. To bi značilo da se rat špijunskih sjena, koji već mjesecima bjesni između HDZ-a i SDP-a, sada proširio i na još jedan krabuljni rat, onaj između HDZ-a i Crkve. A kako već prvi rat sliči na jednadžbu s brdom nepoznanica, sada smo dobili još jedno brdo novih. I zato je pametnije okrenuti se političkoj aritmetici ove najnovije svađe. U njoj se ne barata s “pouzdanim” obavještajnim podacima, ali se obavještava o svima dostupnim činjenicama, koje samo treba složiti u logičku cjelinu. Jedna od takvih je da je nestao stari okvir odnosa države i Crkve iz Tuđmanovog vremena, kada je HDZ, i pored visokog autoriteta kardinala Kuharića, apsolutno dominirao.

Sada te dominacije više nema. Naprotiv, Crkva se sve više nameće kao jača u tom duetu, bez obzira na slabog Bozanića koji više i nije prvi autoritet među biskupima, a na to je prešutno pristao i Karamarko. On nema vlastitu političku agendu, nego je preuzima od Crkve i radikalno desnih stranaka, nadajući se da će ovi to honorirati i da neće oduzeti HDZ-u vodeću, “stožernu” ulogu na desnici. Neko vrijeme vjerojatno mu je izgledalo da to tako može funkcionirati, pa je održavao prisne odnose s Kaptolom, obiteljašima Željke Markić, stožerašima Tomislava Josića, pravašima Ruže Tomašić. Ukratko, sa svima s kojima je trebalo. Ali nakon što su se pojavile prve pukotine (otkazivanje podrške HDZ-a antićiriličnom referendumu) i naročito nakon ove topovske kanonade sa stranica “Glasa Koncila”, jasno je da takav plan ne prolazi. Kaptol očito želi presložiti hrvatsku desnicu i to, po svemu sudeći, iz dvaju razloga. Ne vjeruje Karamarku zbog svima znanih utega iz prošlosti (prisni odnosi s Mesićem i Manolićem, hapšenje Gotovine…), a s razlogom ga smatra i nesposobnim, jer kada je vođa opozicije u ovakvim vremenima najnepopularniji političar, tome zbilja “nije mjesto u politici”. Vjerojatno ne bi imao ništa protiv da se šef HDZ-a povuče, a možda je tekst u “Glasu Koncila” i inicijalni poticaj da tako bude.

Drugi razlog za preslagivanje desne scene još je važniji. Crkva se smatra dovoljno osnaženom da preuzme liderstvo na toj sceni, o čemu je gotovo otvoreno progovorio i Miklenić u svome uvodniku. On, istina, smatra “glupošću” teze da bi Katolička crkva htjela preuzeti ulogu opozicije. Ali kako tog čovjeka Bog nije podario prevelikom visprenošću, sam se frojdističkim toboganom otklizao baš tamo, dodajući znakovito “ali”. Crkva je, veli, “dužna poticati na dobro i one na vlasti i one u opoziciji”. Od koga je dobila tu dužnost, to se, jasno, ne kaže, jer takvog, barem u sadašnjem Ustavu, jednostavno nema, i ovaj stav zaista bi mogao poslužiti kao platforma da se Kaptol naglavce baci u čistu politiku. Prva pomisao pritom je da će okrenuti leđa HDZ-u i umjesto njemu dati podršku obiteljaško-stožeraškoj falangi u nadiranju, ali to je malo vjerojatno, praktički isključeno. Time bi se podijelilo desno biračko tijelo na prohadezeovski i antihadezeovski dio, što je čelično jamstvo da bi Milanović i Josipović mogli mirno uzeti još jedan mandat. A krajnji cilj sadašnje crkvene ofenzive i jeste u tome da se to spriječi.

Zato ovi napadi na Karamarkovu stranku najvjerojatnije dolaze iz drugih motiva, kao posljednje upozorenje vrhu HDZ-a da se opameti. I da, oslobodivši se kadrovskih mućaka u stranačkom vrhu i špijunskog rovarenja unutar desnice, založi sve snage za “hrvatsku stvar”. U svakom slučaju, sadašnje zatišje u konzervativnoj kontrarevoluciji najvjerojatnije je prolazno i više sliči na zauzimanje pozicija za novi početak.