Sjaši Kurta da uzjaši Kurta

Tri godine nakon početka masovnih prosvjeda u Egiptu revolucija u toj zemlji zatvorila je, čini se, puni krug jer se vojni režim u punoj snazi ponovno vraća na vlast. Egipćani su, naime, upornim prosvjedovanjem na glavnom kairskom trgu Tahriru 2011. godine, nakon šest desetljeća vladavine vojnog režima, uspjeli svrgnuti predsjednika Hosnija Mubaraka. Uspjeli su krajem 2011. i sredinom 2012. održati parlamentarne i predsjedničke izbore, samo da bi na njima pobijedila Muslimanska braća (MB), pokret koji su već šest mjeseci kasnije također srušili s vlasti jer su njihovi potezi nagoviještali puzeće uvođenje šerijatskog zakona. U tome im je pomogla vojska, jedina sekularna institucija u Egiptu koja se može nositi sa zavidno organiziranim masovnim pokretom Muslimanske braće i koja se upravo ovih dana sprema ponovno preuzeti vlast. Egipćani su tako, nakon pokušaja puzeće islamizacije, dobili puzeći vojni udar, o čemu su sve sumnje uklonjene kada je general Abdel Fatah al-Sisi prošlog tjedna obznanio da će se kandidirati za predsjednika. Novi bi vojni režim mogao nadmašiti onaj Mubarakov, jer su državni mediji Al-Sisija već proglasili novim Gamalom Abdelom Naserom, najkarizmatičnijim sekularnim egipatskim vođom.

Kada je na predsjedničkim izborima u lipnju 2012. pobijedio kandidat Muslimanske braće Muhamed Mursi, novi predsjednik sklopio je s vojskom svojevrsni dogovor o nenapadanju: vojska se neće miješati u upravljanje zemljom, a vlada zauzvrat neće dirati njezine privilegije koje su joj priskrbile status najmoćnijeg ekonomskog faktora u zemlji. General Al-Sisi imenovan je ministrom obrane i neko je vrijeme dogovor funkcionirao, sve dok građani nisu shvatili da Muslimanska braća polako ali sigurno napreduju u svom naumu da u zemlji uspostave islamistički režim. Revolucionari su ponovno izašli na ulice, uslijedili su sukobi protivnika i pristaša MB-a, a vojska je od Mursija zatražila da s prosvjednicima iznađe kompromis. No to se nije dogodilo i godinu dana nakon izbora Mursi je svrgnut, a već mjesec dana kasnije sve optužbe protiv uhapšenog Hosnija Mubaraka, od onih za korupciju do onih da je naredio ubojstva prosvjednika, odbačene su. Samo zbog gnjevnih reakcija prosvjednika Mubarak nije pušten na slobodu već je smješten u kućni pritvor, dok su Mursi i njegovi savjetnici mjesecima držani na nepoznatoj lokaciji.

Mursi se prvi put pojavio u javnosti u studenome prošle godine, na otvaranju prvog od četiri procesa koja su protiv njega pokrenuta, a prošlog tjedna započelo je i drugo suđenje. Zajedno sa 20 najbližih suradnika optužen je da je krajem 2012. svoje pristaše poticao da ubijaju prosvjednike na ulicama, dok se drugo suđenje odnosi na masovni bijeg tisuća zatvorenika, među kojima i MB-ovih prosvjednika, iz tri zatvora u prvim danima revolucije. Mursi i MB optuženi su da su skovali urotu s palestinskim Hamasom i libanonskim Hezbolahom da svrgnu vojni režim, a bivši bi predsjednik zbog ovih optužbi mogao dobiti smrtnu kaznu.

Također prošlog tjedna, vlada privremenog predsjednika Adlija Mansura proglasila je Muslimansku braću terorističkom organizacijom, okrunivši time višemjesečni udar na islamistički pokret u kojemu su stotine njegovih vođa uhapšene, a oko tisuću pristaša ubijeno u uličnim okršajima. Svi mediji skloni Braći ugašeni su, dok su se ostali priklonili vojnom režimu. Jedini preostali, egipatski ogranak Al Jazeere, vojska pokušava dokrajčiti hapšenjem njegovih novinara. Pet suradnika Al Jazeere, koji su radili iz svojih hotelskih soba nakon što je vlada u rujnu zabranila rad egipatskoj redakciji katarske televizije, dio su skupine od 20 novinara kojima će se suditi zbog ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Prema prošlotjednoj najavi tužiteljstva, 16 egipatskih medijskih radnika bit će optuženo zbog pridruživanja terorističkog organizaciji, a dvojica Britanaca i po jedan Australac i Nizozemac zbog pomaganja terorističkoj organizaciji “širenjem lažnih informacija”. Novinari bi mogli dobiti od tri do 15 godina zatvora, a svakodnevni apeli medijskih organizacija i američka suspenzija dijela financijske pomoći Egiptu zasad ne daju rezultate.

Dan nakon objave informacije o sudskom progonu novinara uhapšeno je i 11 pristaša MB-a zbog otvaranja Facebook stranica “koje pozivaju na nasilje protiv policije”, a vlada priprema novi zakon o terorizmu kojim će biti obuhvaćene i aktivnosti na internetu. Intenzivna vojna represija rezultirala je pak jačanjem otpora, pa je u jednom od učestalih napada na sigurnosne snage prošlog tjedna ubijen visoki dužnosnik Ministarstva unutarnjih poslova, general Mohamed Said. Odgovornost je preuzela skupina Ansar Beit al-Makdis s bazom na Sinajskom poluotoku. U studenome je u atentatu ubijen i dužnosnik MUP-a zadužen za nadzor terorističkih organizacija, a dva mjeseca ranije dogodio se i neuspjeli atentat na ministra unutarnjih poslova Mohameda Ibrahima.

Unatoč moći i popularnosti, Al-Sisijev položaj znatno je teži od onog koji su imali njegovi prethodnici, jer su s jedne strane još uvijek nemirne prosvjedničke mase, milijuni podjednako revoltiranih pristaša MB-a, jačanje terorizma i elite koja očekuje povratak svojih privilegija, a s druge ekonomski problemi iz predrevolucionarnog razdoblja koji su u međuvremenu eskalirali. Visoka nezaposlenost, korupcija, nabujali državni aparat, neodržive subvencije i izostanak oporavka turizma i dalje opterećuju gospodarstvo, no Al-Sisi na njih nema odgovor, već mu se politički program svodi na gušenje Muslimanske braće.

Ipak, opće je mišljenje da friško promovirani feldmaršal ima sve izglede da na izborima i pobijedi. Ne samo zbog popularnosti, već i zbog činjenice da zasad još nema protukandidata, a ako ih i bude, sasvim je izvjesno da oni neće imati toliku medijsku podršku. Al-Sisijevoj pobjedi u prilog će ići i odluka vojske da se predsjednički izbori održe prije parlamentarnih. Prema ocjenama analitičara, da su prvo održani parlamentarni izbori, vrlo je izvjesno da bi njihov ishod bio heterogeni parlament koji bi činio kakvu-takvu opoziciju predsjedniku i pritom vršio svoju zakonodavnu funkciju. U ovom slučaju, međutim, prvo će biti izabran predsjednik, a tek zatim novi parlament, za čije će izbore vjerojatno biti formirana prosisijevska koalicija s velikim izgledima za pobjedu. Time se mogućnost uspostave ravnoteže znatno smanjuje, na što, uostalom, računa i sam Al-Sisi, iz čije su kampanje rekli da bi “održavanje parlamentarnih prije predsjedničkih izbora moglo dovesti do mrvljenja njegovog biračkog tijela”.

Nekoliko dana prije objave Al-Sisijeve kandidature teren za pobjedu pripremljen je i održavanjem referenduma o prijedlogu novog ustava. Na referendum je izašlo 39 posto birača ili 20 milijuna ljudi, a odobren je sa 98,1 posto glasova. Analitičari smatraju da bi pogrešno bilo zaključiti da su svi koji su glasali za ustavne promjene pristaše vojske, već da se prije radi o težnji građana za uspostavom kakve-takve stabilnosti kako bi zemlja mogla krenuti dalje. Toj tezi ide u prilog činjenica da je na referendum izašao natprosječno velik udio starijih građana, za koje se tvrdi da su skloniji stabilnosti i pružanju podrške patrijarhalnoj figuri naserovskog tipa. Na referendum je izašao i velik broj žena, prije svega zbog činjenice da im se ustavom jamči jednakost. No kao i u slučajevima represije protiv Muslimanske braće i novinara, usprkos slatkorječivim ustavnim promjenama, i ova ustavna garancija mogla bi vrlo lako ostati mrtvo slovo na papiru, s obzirom na to da sudska vijeća i dalje odbijaju imenovati žene u sudska tijela. Dapače, Mostafa Hašem Jusef, novinar dnevnika “Al Šoruk”, piše da je Mervat Tallaway, utemeljiteljica Egipatske socijaldemokratske stranke i bivša dužnosnica UN-a, javno iznijela tu primjedbu Državnom vijeću, tijelu koje okuplja administrativne sudove, nakon čega su suci zatražili da joj se sudi zbog vrijeđanja te institucije.

Za razliku od ove dvije skupine, Muslimanska braća bojkotirala su referendum kako se ne bi vidjelo do koje ih je mjere represije oslabila, ali i kako bi ekstremno visokom podrškom referendum prokazali kao nevjerodostojan. Masovno su ga bojkotirali i mladi, koji referendum vide prije svega kao legitimiranje povratka Mubarakovih struktura na vlast, a time i poništavanje ciljeva i uspjeha revolucije 25. siječnja.

Povodom nedavne treće obljetnice te revolucije, Muslimanska braća izdala su priopćenje u kojemu izražavaju žaljenje zbog grešaka koje su počinili dok su bili na vlasti i shvaćanje da je “upravljanje zemljom za sve njezine građane, frakcije i snage moguće samo kroz istinsko sudjelovanje svih segmenata društva”. Revolucionarni pokret odbacio je, međutim, ispriku MB-a, iako su sekularni prosvjednici i Muslimanska braća prije tri godine zajedno na Tahriru svrgavali Mubaraka. Ti događaji pokazuju da razdor u društvu neće biti uskoro prevladan, tim više što se vojska čini odlučnom ugušiti svaki otpor svojoj vlasti.

Islamisti u slijepoj ulici

Prema mišljenju egipatskog pisca i aktivista Waela Naware, islamistički pokreti suočavaju se s dilemom ili da ostanu zaglavljeni u vlastitom rigidnom ideološkom okviru ili da evoluiraju u pragmatične političke organizacije u demokratskim pluralističkim sustavima. U slučaju egipatske Muslimanske braće, piše Nawara, čim je organizacija došla na vlast, vrlo je brzo postalo jasno da sebe stavlja iznad zakona jer je zauzela tisuće funkcija i oslobodila osuđene teroriste, a milicije koristila za ubojstva prosvjednika i novinara. Islamisti ne priznaju da zakoni trebaju dolaziti od ljudi već tvrde da im je bog dao zakone u Kuranu, dok vijeće vjerskih učitelja ima zadnju riječ o tome koji su zakoni u skladu sa šerijatom, ogromnim tijelom interpretacija i fetvi od kojih su neke stare 1400 godina. Ne priznaju autoritet sekularne vlade već se vode “takijom” koja im dozvoljava da lažu i služe se zabranjenim aktivnostima kada su ugroženi, a kalifat koji žele ostvariti ne temelji se na građanstvu onih koji žive na određenom teritoriju već na vjeri. To je najbolje ilustrirao bivši egipatski duhovni vođa Mahdi Akef, rekavši da “pod vlašću MB-a predsjednikom Egipta može postati malezijski musliman, ali ne i egipatski kršćanin”. Potencijalni rezultat takvog svjetonazora, piše Nawara, mogući je raspad Egipta na muslimansku i kršćanski državu, što se dogodilo u Sudanu. Njihova je taktika, piše Nawara, izgradnja paralelne države u državi, no kada su u Egiptu došli na vlast, “našli su se u slijepoj ulici jer su po svojim uvjerenjima u konfliktu s društvom, kulturom i njihovim vitalnim interesima i normama”.