Slikopisni izričaj

Noć muzeja

Bila je to sjajna ideja: od Noći muzeja napraviti događaj, praznik televizije, koncelebraciju nacionalne kulture. Te večeri muzeje je posjetilo 350 tisuća ljudi. Dražen Ilinčić, čiji se duh i živost po definiciji savršeno uklapaju u TV medij, i energična Zrinka Turalija Kurtak zabavno su nas i upućeno vodili od Zagreba do Otavica, od Rijeke do Splita, od Varaždina do Zadra. Eto kolika je važnost javne televizije i javnih medija. Tko bi to drugi izveo? Urednica projekta i emisije Gabrijela Perišić zaslužila je sve pohvale.

Podnevni Dnevnik, HTV

“Podsjećam, aferu Šegon razotkrili su novinari HTV-a”, kaže Katarina Periša Čakarun, javljajući se iz Sabora. E pa nisu, Katarina, nisu. Aferu Šegon otkrio je portal Index, onaj isti koji, po načelu Quod licet Iovi, non licet bovi, vlasti sada nastoje ugušiti, koristeći se stanovitim, u odnosu na svoje medijske mezimce praktički beznačajnim, financijskim prekršajima. Juriš izvršne vlasti na medije kao instrument odmazde prilično je neočekivan kada je o SDP-u riječ. Hrvatska postaje polucijska država – u njoj instrumenti pravne države zažive samo kada se nekome digne ona stvar.

Nova TV

Treba gledati lica novinarske mase ispred Banskih dvora: na pojavu ministra, većina se naših žurnalista ozari kao Pinki kada ugleda Tita. Ta kolektivna sreća, proizvedena ukazanjem “moći”, solidno ilustrira opću zapuštenost profesije. Mislav Bago u tom je smislu ne sasvim rijedak, ali svakako dramatičan izuzetak: kada on ugošćuje političara, onda je političar doista izložen rešetanju. Pitanja mu, doduše, nikada nisu preduboka niti je on sasvim zainteresiran za sudbinu svojih odgovora, pa sugovornike prečesto, katkada i drsko, prekida. “Kakvi ste vi Englezi, takav sam ja Gladstone“, reče jednom Nikola Pašić, optužen od sunarodnjaka da baš nije na visini engleske parlamentarne prakse. Kratak termin, kratak fitilj i što se tu više može učiniti?

Zorana Milanovića Bago je napao najtežim oružjima. Letio je kao leptir, ubadao kao osa. Rekao mu je da je zakasnio s reformama, da mu je Vlada najnepopularnija ikad, da svako malo radi rebalans. Milanović je bio oštar, ali se svaki put održao na nogama. Bio je to odličan televizijski boks-meč, nešto kao Željko Mavrović – Lennox Lewis, s dosta sirove snage, ali uz dominantnu ulogu tehnike. Čini se da je Milanović meč dobio na bodove jer je zviznuo šamar Šegonu, ali bogami i Liniću: ministar financija je na TV-u čuo vijest da mu je šef smijenio gospodina pomoćnika, kojega je ovaj branio kao nevinašce, a onda ga hladno otpisao. Bago je premijeru poručio da “na televiziji ne smije koristiti rječnik dečka s Trnja” (citirao je, zapravo, samoga sebe iz intervjua s Ivom Sanaderom: “Nećete vi mene učiti kućnom odgoju”), no Milanović je preko toga prešao hladnokrvno.

Oba su se protivnika na kraju meča iz ringa povukla s dozom engleskog humora. Milanović je Bagu pitao: “Je l’ se vi to nešto ljutite, gos’n Bago?” Gos’n Bago je uzvratio da “šta bi se on ljutio, ta ispratio je on već šestoricu s te pozicije”, na što mu je gos’n premijer halalio: “Jeste, svi prolaze, samo vi ostajete.” Infotainment pičvajz završio je dobro da bolje ne može, tako da je Milanović digao palac gore, namignuo i dobacio “cool”. Rijetko viđen prizor na našim dalekovidnicama.

Bujica 

Bio je to, ipak, tjedan rijetko lijepih, pa i veličajnih prizora. Kada Ivo Banac gostuje kod Velimira Bujanca, to je praznik za oči, melem za dušu, muzika za uši. Dva intelektualca, dvije moralne vertikale, dvije korenike, što reći nego: Ustani, Franjo, hrvatski lave i rikni!

U studiju je i Ivica Vrkić, pa je nejasno zašto se takav debatni klub mora ograničiti na lokalni, osječki teren, kada je jasno da je riječ o nacionalnim formatima. Banac i Bujanec izuzetno se skladno nadopunjuju. Tu padaju voleji, dupli pasovi i škarice na temu lustracije, komunizma, postkomunizma, neokomunizma, kriptokomunizma te energične osude zlikovačke i podle politike Dejana Jovića (“Jedna takva figura savjetuje predsjednika Republike, zar to nije užas, gos’n Banac?”, “Strašno, gos’n Bujanec, strašno” i tako dalje i tomu slično). To je napokon to, dva muža koji se dobro razumiju, između kojih se osjeća politička alkemija, razumijevanje i ljubav. Kada već nije ostao u Americi, pridonoseći sreći i bogatstvu te nacije, bilo bi dobro da dr. Banac ostane kod Bujanca kao stalni gost ili da osnuju stranku – čini se da u početku neće biti frakcija, osim ako se Banac ne posvađa sam sa sobom.

Dnevnik 3

Tatjana Munižaba igrala se babe Vange pa pogriješila: odjavljujući Dnevnik 3 u utorak navečer, za podnevni Dnevnik idućeg dana najavila je konferenciju za novinare križevačkih HDZ-ovaca otpadnika koji su zaprijetili masovnim izlaskom iz stranke. No ništa se od toga nije dogodilo: idućeg dana neka su dva anonimca najavila da će se naciji obratiti dan kasnije, a što se sutra dogodilo, to već nikomu nije bilo zanimljivo. Bolje je, i tu je poanta, najavljivati prošlost nego budućnost, mada je kod nas istina u oba slučaja podjednako upitna.

Referendum

Ljiljana Bunjevac Filipović snimila je odličan propagandni film posvećen temi referenduma o braku, koji bi sredinom prošlog stoljeća, negdje početkom četrdesetih, bio vrlo avangardan. Možda bi dobio i državne nagrade. U ovom slikopisu prikazana je jedna obitelj koja je na referendumu glasala “za” uvođenje braka kao zajednice žene i muškarca u Ustav. To je obitelj Čuljak, koja stalno govori ispod dominantnog raspela visoko na zidu dnevne sobe. Stav “protiv” ilustrirala je obitelj Miloša Savića. Na njihovom zidu nema ništa upečatljivo, ali možemo pretpostaviti da bi autorici odgovarao kakav grb Crvene zvezde, Titova slika, Lenjin, Sveti Sava ili Dobroslav Jevđević. Poruka je jasna: zna se tko glasa ispravno i tko je onakav kakav treba biti, tko je za prirodne odnose u društvenom svijetu, a tko se zanosi anacionalnim i korozivnim idejama. Bravo za Ljiljanu Bunjevac Filipović: emitirati pod “komunističkim vrhom” jedan takav film i jedan o Zvonku Bušiću, primati punu plaću i jamrati o represiji ljevice, stvarno je doseg.

Dnevnik 1, HTV

Tomislav Kalousek i Dražen Majić u prilogu o predstečajnoj nagodbi Rena Sinovčića s maksimalnom jasnoćom objašnjavaju devijacije ugrađene u sustav predstečajnih nagodbi. Sinovčićevi prijatelji ispostavili su neka do jučer nepoznata a golema dugovanja Sinovčićevoj tvrtki Vox. U sustavu nagodbi gospodar je onaj tko kontrolira 60 posto duga – ovdje su to Sinovčić i prijatelji. Što je s vjerovnicima? Izjeo vuk magare. Šefica zadarske porezne uprave s užasom se pita kako će sada plaćati porez uredni građani, kada se ispostavlja da sustav preferira one koji se “snalaze”. Sudac Mislav Kolakušić, prvi i najjači kritičar predstečajnih nagodbi, kaže da nigdje u svijetu ne postoji sustav u kojemu možeš izmisliti dug, pribrojiti ga bez ikakve kontrole ranijem dugu i onda s većinom od 60 posto glasova dužnika otpisati realna potraživanja. Tko je tim zakonom spašen? Jure Radić, Ninoslav Pavić, Sinovčić i Željko Kerum, sve sami, kako bi Stjepan Mesić rekao, simpatični ljudi i korektni, dobri poduzetnici.