Dokumentarizam očaja
Bluestrip: 1 (Slušaj najglasnije & Blue Pilot, 2014)
Posljednjih se nekoliko godina rock glazba u Hrvata preselila u dokumentarni program, što je jedan od najčudnijih dokaza da rock pregalaštvo nije izumrlo. U okviru te programske šeme mogli smo vidjeti i dokumentarac o osječkim rockerima, među kojima se istakao File, pjevač nekoliko važnih sastava, ubojica dječjeg lica, jedan od ljudi koje biste poželjeli usvojiti da ih kojim slučajem promrzle vidite na cesti – no posve je druga priča koliko biste ga dugo držali doma. Jer pjesme koje je File izvodio bile su izvedene toliko energično i sa zanosom, a to, kao što svi znamo, nisu stvari koje je moguće trpjeti na dulje staze, barem ne u svojoj kući; za to postoje kafane, noćni klubovi, restorani na kraju grada, takozvana svratišta.
Bluestrip je osječka grupa koja radi već dulje vrijeme i kojoj se pridružio spomenuti File: alfa i omega sastava je gitarist Mario Papić, unutra su još Tomislav Duvnjak na basu, Moreno Pletikosić za klavijaturama, Ivan Bekavac na gitari i Dragan Stojković za bubnjevima. Prije albuma “1” snimili su, pred dvije godine, demo-album “Bird on a Wire”. Koliko znam, nešto momaka svira i po drugim grupama, no namjera im nije bila ovakvim okupljanjem raditi nikakav super-sastav, ovo je nešto kao ćaskanje istomišljenika na razne teme i to istomišljenika različitih preferenci, tako da je na albumu moguće čuti svakojake zvukove, od Bareta i Caneta, odnosno Partibrejkersa i Majki (Marxa i Engelsa dijalektičkoga rokerskog materijalizma na Balkanu), pa do nešto starijih Culta i Deep Purplea ili Uriah Heepa. Nema u takvom šaranju ničega lošeg; kako rekosmo, rock se preselio u dokumentarizam, a i dokumentarizam može biti itekakva fotografija očaja: sjetite se samo dokumentaraca Wernera Herzoga. Moguće je zamisliti Herzoga kako stiže u Osijek, smjesti se u hotel i onda prvi put uzdahne. Grad je to na granici, čudan jedan grad, koji je tijekom devedesetih, usred svih ratnih peripetija, jedini u Hrvatskoj imao rock časopis “Heroinu novu”, omogućenu i sponzoriranu od ekipe najvećih turbofolk narodnjaka ikada; ljudi koji su po podrumima uživo slušali nastupe Hanke Paldum sponzorirali su rock časopis.
No Herzoga se ne bi dojmila ta paradoksalna činjenica, pažnju bi mu, možda, privukla atmosfera granice, kraja svijeta. Nešto slično osjetio je kada je išao do Cormaca McCarthyja u El Paso – grad oštećen izvana i iznutra okrutnim ljudima koji su njime vladali desetljećima ima najbolje klubove, moćne svirke uživo. Na tom bi mjestu Werner Herzog uzdahnuo drugi put i onda, u nastavku ove fikcionalizacije, otišao u Mini teatar i naručio pivo. Na sceni je bend koji zvuči kao da se Jug još uvijek bori sa Sjeverom, kao da zastava Konfederacije nije poderana i bačena u blato, onako kako u El Pasu zvuče Drive By Truckers, južnjački snake-rock sastav, u čijim se pjesmama gitare kao zmije uvijaju oko pjevača i ostatka sastava.
Bluestrip su upucana grupa, osjeti se sva pozitivna i negativna energija prostora s kojih dolaze, osjeti se strah od apokalipse ili, da budemo realniji, užasavanje koje u nježnijim dušama izaziva strašna riječ “fajrunt”. Album otvara pjesma “Hodam po žici”, jedan čvrst plehanovljevski rock-komad u maniri plemenitog nastavljanja baštine Marxa i Engelsa balkanskog rocka, što u slučaju poetike Bluestripa nije nevažno: kod južnjačkog rocka (pogotovo na Istoku), vjernost načelima jednako je važna kao i umijeće. Album “1” priča priču o tome.