Za privredu dva putića

Saša Radulović više nije ministar privrede u Vladi Republike Srbije. U septembru prošle godine najavljen kao spasitelj posrnule ekonomije, u januaru je praktički natjeran da podnese ostavku. Odlazeći, kazao je: “Za Srbiju postoje dva puta – jedan je propala ekonomska politika subvencionisanja, korupcije, partijskog zapošljavanja, samovolje pojedinaca, pljačkaške privatizacije, parazita koji žive na leđima društva i drugi, mnogo teži, put odgovornosti, napornog rada, domaćinskog ponašanja, pristojnosti, institucija sistema.”

Za razliku od prvog potpredsjednika Vlade i praktički najmoćnijeg čovjeka Srbije, Aleksandra Vučića, čiji lik svakodnevno glancaju najutjecajniji mediji u Beogradu, pazeći da ne objave nešto što bi cara u perspektivi moglo naljutiti, Saša Radulović je od početka mandata bio meta tabloida. Inače, u tom, tabloidnom novinarstvu, Srbi su prvaci barem Evrope. Sada već bivši ministar, inače rođeni Bišćanin i dugogodišnji stanovnik Sarajeva sa kasnijom, respektabilnom međunarodnom karijerom, saveznike, dakle, nije imao nigdje: protiv njegovih prijedloga zakona jednako su bili premijer i vicepremijer, sindikati, direktori javnih preduzeća i, naravno, značajan dio intelektualaca lijeve orijentacije.

Najčešći povod njihovih kritika bile su moguće izmjene zakona o radu, prema kojima se, kako se to kaže, tržište liberalizira, stvaraju uvjeti za efikasniji protok radne snage i sve tome slično. Naravno, Radulovićev prijedlog novog zakona o radu, kao i ovaj naš ili bilo čiji, barem od Ljubljane pa prema Grčkoj, nije ni blizu ostvarenja radničkog sna, niti to može biti. Srbija je, naime, kapitalističko društvo i to divlje – tješimo se kako postoje i pitoma – i u tom okviru u borbi između interesa radnika i ostvarivanja profita po bilo koju cijenu, naravno, strada prvo. Istini za volju, Radulović privatni sektor, zonu malih plata i suženih prava, smatra zdravim, što bi bio razlog da se skorašnja ostavka proslavi, samo da njegova dijagnoza javnog sektora u Srbiji nije prokleto tačna. U njoj je sadržano sve ono što Radulovića, odnosno njegov slučaj, čini zanimljivim i sa ove strane granice: ministar natjeran na odlazak odbijanjem prijedloga seta reformskih zakona dao je univerzalni prikaz problema na bivšejugoslavenskom prostoru, na kojem važi socijalizam za privilegovane, dok kapitalizam jede i radničku klasu i javna dobra.

Malo nakon imenovanja, Saša Radulović je za “Nedeljnik” napisao tekst o srpskoj ekonomiji u kojoj nije detektirao loše segmente, već je cijelu srpsku ekonomsku politiku, vođenu od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, proglasio – promašenom. U istom tom tekstu, Radulović je opisao one koji će povesti medijski rat protiv njega i, na kraju, izazvati smjenu. Nove bogataše i podobne menadžere naveo je kao karcinom srpske ekonomije što, naravno, ne bi bio problem, jer je ocjena brutalno tačna, da sadašnji, kao i bilo koji raniji režim, može bez oligarha i da stranačku vojsku ne isplaćuje preko javnih preduzeću u kojima nalazi uhljebljenje kako zaslužnim članovima, tako i onima što po direktorskim funkcijama kruže kao voda u prirodi.

“Sproveli smo katastrofalnu privatizaciju. Umesto velike generacijske prilike da preporodimo privredu, privatizacija se pretvorila u veliku pljačku. Veliki deo privatizacije se sveo na grabež za građevinskim zemljištem. Novi vlasnici su uzeli velike kredite od banaka i umesto da novac upotrebe u razvoj preduzeća i rast osnovne delatnosti, izvlačili su ga preko svojih offshore firmi i doveli svoje firme na rub propasti. Zašto bi neko to uradio sa svojom firmom? Prvo, firma nije zaista njihova. I za privatizaciju su od nekoga dobili kredit. Ali zato je njihova offshore firma. I o njoj su zaista i vodili računa…”, napisao je Radulović u studenome za “Nedeljnik”. U istom tekstu još je rekao: “Na javna preduzeća trošimo dodatne stotine miliona evra godišnje. Javna preduzeća kod nas nisu izvori profita, već deo socijalne politike sa ogromnom cenom po celo društvo. I štetnim ugovorima, kupcima i dobavljačima, preko kojih se izvlači ogroman novac i sliva u privatne, uglavnom partijski obojene džepove. Za sva ova preduzeća smo napravili čitav sistem subvencija, fondova i državnih agencija, sistem neplaćanja računa, sistem privilegija i uništavanja zdrave konkurencije. Oko ovog sistema je tokom godina izgrađen i širok krug ljudi okupljenih oko političkih partija koji su korisnici tog sistema. Ministarstvo privrede je početkom septembra pokrenulo veliku akciju pravljenja ličnih karata za svih 609 preduzeća iz portfolija Agencije za privatizaciju, kao i za 35 javnih preduzeća u vlasništvu države. Lične karte su jednostavne Excel tabele u koje su unešeni finansijski izveštaji, popisi i procena vrednosti imovine, popis obaveza, kupci, dobavljači, hipoteke, sudski sporovi. Ko god vodi uredno knjigovodstvo, ne treba više od sedam dana da sačini ličnu kartu… Otpori su ogromni. Posebno u javnim preduzećima. Već polako prerastaju u otvoren otpor i pretnje…”

Šta je dakle, a prevedeno na hrvatski, rekao i najavio Saša Radulović? Pa, sve ono što znamo: da je privatizacija bila pljačka u kojoj su povlašteni, za tuđi novac, dobili ispod cijene najvredniju imovinu, uništili je ispumpavši pare na tajne račune; da su u tom poslu imali saučesnike – političku elitu zaduženu za stvaranje sigurnog okvira opće pljačke; da javni sektor nije u problemima zbog visokih plaća ili neefikasnosti dijela uposlenih, već zbog toga što svaka vlast svaku javnu tvrtku doživljava kao svoju, samo svoju kasu, ugrožavajući joj poslovanje kako podobnim ravnateljima tako, još i više, neselektivnim zapošljavanjem stranačkog članstva, da bi zatim proračunskim novcem amortizirala štetu izazvanu procesom koji se u našem političkom životu još naziva i – preuzimanje poluga vlasti.

Da zlo po njega bude veće, Radulović je odredio i terapiju: daljnju privatizaciju u skladu sa stvarnim vrijednostima tvrtki koje idu u prodaju, kreditiranje onih koji kredite mogu i vraćati, poslovanje javnog sektora bez upliva dnevne i svake druge politike kratkoročnih interesa, sankcioniranje krivaca za štetu u njemu, potpunu transparentnost u svim segmentima poslovanja, bilo aviokompanije, bilo vodovoda…

Nije, na kraju, ispao problem to što je Radulović rekao ono što svakako svi znaju, već što je pomislio kako mu je ministarsko mjesto povjereno da to popravi, bez obzira na cijenu za vlast – trenutnu i svaku narednu. I zato je natjeran na ostavku. Zakon o radu tek je bio sredstvo u ostvarenju cilja, u procesu promjena koje se provode kako bi sve ostalo isto za odabrane. Radnička klasa u takve, znamo, ne spada.