Maroje Mrduljaš: U SFRJ arhitektura je bila sredstvo emancipacije

Foto: Jovica Drobnjak

Istraživački projekt u formi izložbe “Nedovršene modernizacije – između utopije i pragmatizma” nakon dvije godine rada međunarodne ekipe istraživača dospio je u zagrebačku Gliptoteku. Kakvo je naravoučenije projekta? Kakva je njegova kritička i medijska recepcija?

Projekt je zamišljen kao istraživačka platforma koja je okupila dotad raspršene istraživače urbanog razvoja zemalja bivše Jugoslavije od 1945. do 1991. Vrednovanje pojedinačnih arhitektonskih dostignuća u regiji u užekulturnom je smislu već donekle odrađeno, ali još nemamo dovoljno izgrađen stav o tome kakav je urbani krajolik modernizacija iz doba socijalizma ostavila. U komparativnim se analizama lako može vidjeti da je proizvodnja urbanističkih planova i dokumenata bila izuzetno obimna, metodološki dorađena i institucionalno razmjerno kvalitetno postavljena, no jednu je generaciju planova nasljeđivala druga, a da prethodna uglavnom nije bila dovršena. Tako nastaje i dogma urbanističke struke o “savršenosti plana i nesavršenosti stvarnosti”, koja je nadiđena tek u pojedinim situacijama.

Medijska recepcija projekta ostaje na razini vijesti, obično ga se situira u žanr nostalgije. No veći je problem što je u stručnim krugovima izostala kritička interpretacija tema koje projekt otvara. Iako izložba nije putovala izvan granica regije, njena publikacija jest, a projekt je prihvaćen kao protuotrov za recentnu modu interesa za istočnoevropski modernizam koji se učestalo čita na formalnoj razini, kao egzotični ostatak nestale civilizacije. Naravno, lakše je prodati “socijalistički šik” nego analizirati provokativne aspekte proizvodnje okoliša u socijalizmu.

Modernizacija 1970-ih gubi elan

Sintagmu “nedovršena modernizacija” analizirali ste na primjerima urbanističkih razvoja gradova Jugoslavije poslije rata – Beograda, Zagreba, Sarajeva, Pule, Skoplja. Gdje su krupne sličnosti i razlike u tom projektu?

Urbanizacija u Jugoslaviji, kao i u većini svijeta, vođena je modernističkim principima. Stambena naselja diljem Jugoslavije su slična, rađena prema sličnim standardima i uz slične tehnologije. Razlike se javljaju više u vremenu nego u prostoru, svaka dekada je donosila nove koncepcije i ritmove izgradnje. Simbolička težina, društvene aspiracije i aktivirani resursi mogli su biti različiti, no s vremenom bi instrumentalna modernizacija pokazala svoj izjednačavajući učinak. Dobar primjer su Novi Beograd, koji je trebao preuzeti ulogu reprezentativnog središta Jugoslavije, i Skoplje nakon potresa, koje je trebalo postati uzorni primjer “svjetskoga grada”, čiju su obnovu iz pepela koordinirali Ujedinjeni narodi. No na razvoj Novog Beograda i drugih stambenih naselja znatan utjecaj je imala građevinska industrija, koja se još u socijalizmu ponašala špekulantski, a UN u Skoplju nije uzeo u obzir resurse i realne potrebe Jugoslavije i Makedonije. Bitno je i djelovanje mikropolitika, koje je složen sustav odlučivanja u samoupravnom socijalizmu omogućavao. Najbolji rezultati, poput Splita 3, stvar su kontinuiteta i koordinacije u investiranju i planiranju.

Koliki je utjecaj motivike socrealizma na postratnu arhitekturu i kako je modernizam prevladao?

Socrealizma u arhitekturi, ako isključimo spomeničku plastiku, na području Jugoslavije gotovo i nema. Jedini važan projekt u kojem se čitaju odrazi socrealizma je natječaj za Zgradu CK KPJ iz 1948., na kojem nije dodijeljena prva nagrada. Debata o socrealizmu odvijala se primarno na teorijskom polju i to do početka 1950-ih. Jugoslavija je u kulturnom i arhitektonskom smislu bila snažno orijentirana na modernizam apsorbiran prije Drugoga svjetskog rata, no u socijalizmu dolazi do njegove primjene u velikom mjerilu. Prije Drugoga svjetskog rata modernistička arhitektura uglavnom je bila privilegija povlaštenih društvenih klasa. Nakon rata, modernizam se primjenjuje u projektiranju dispanzera, bolnica, škola, kolektivnog stanovanja i ti se zadaci realiziraju na razini komune, osnovnoga teritorijalno-političkog entiteta teorije samoupravnog socijalizma. U širokom programu uspostave mreže javnih usluga bilo je nužno osigurati osnovni prostorni okvir, pa arhitektura igra bazičnu funkcionalnu ulogu u modernizaciji, ali i više: ona je sredstvo emancipacije, posebno kada je riječ o naprednijim programima, kao što je to slučaj primjerice s Radničkim sveučilištem u Zagrebu ili sasvim nepoznatim a fascinantnim Domom kulture u Konjicu, koji je i danas, iako u fizički lošem stanju, jezgra svega modernoga u tom kraju. Program korjenite transformacije društva pratila je dakle napredna arhitektura, koja je bila u logičnom odnosu prema potrebama. Posljednjih desetak godina u Hrvatskoj svjedočimo zanimljivom obratu. Umjesto investiranja u kadar i znanje, sveučilišta grade velike zgrade, a ne recikliraju postindustrijski ili postvojni okoliš.

U kojem smislu možemo jugoslavensku modernizaciju kao urbanizaciju vidjeti kao pravocrtan proces?

Modernizacija socijalističke Jugoslavije bitno je obilježena urbanizacijom, od samog početka. Netom nakon Drugoga svjetskog rata za većinu važnih gradova izrađeni su vrlo ambiciozni planovi: možemo reći da su ti planovi dio revolucionarnoga kretanja. Važno je uputiti i na niz urbanističkih planova za seoske sredine u prvoj fazi obnove zemlje. Preobrazba iz ruralne u industrijsku zemlju i proizvodnja radničke urbane klase bili su imperativi opstanka zemlje i preduvjeti programa društvenog razvoja, a fokus razvojnih procesa je na urbanim sredinama, industriji i kolektivizmu; primjerice, tek će 1980. doći do izjednačavanja prava na zdravstveno osiguranje industrijskih radnika i seljaka. Prioriteti modernizacije i prostorni oblici s vremenom su se mijenjali. Primjerice, modernizacija obale, zahvaljujući masovnom turizmu, nevjerojatno je intenzivna krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, jer je investiranje u turizam poduprto nerealno povoljnim bankarskim kreditima. Ipak, višak kapitala nije doveo do pretjeranog obima građenja i erozije arhitekture, nego upravo suprotno – dolazi do podizanja kvalitete. Modernizacija od sredine 1970-ih gubi elan, a 1980-ih gotovo i nema opsežnijih urbanih zahvata.

Prešutno toleriranje divlje gradnje

Slažete li se, na primjeru arhitekture/urbanizma, s tvrdnjom da modernizam nije tek estetski označitelj socijalizma nego njegov strukturni dio?

Ne postoji dekret kojim se sistem odlučio za modernizam kao “službenu estetiku”, nego se on afirmira zahvaljujući kulturnoj autonomiji arhitekture. Nakon prekida s Informbiroom 1948., bilo je potrebno naći ne samo alternativni politički sistem državnom socijalizmu, nego je i u kulturnom smislu bilo potrebno napraviti razliku spram Istočnog bloka. Ali taj razlog s vremenom nestaje i zbog geopolitičkih razloga i zato što i Istočna Evropa kultivira vlastiti modernizam. Zanimljive su situacije u kojima se sistem internacionalno želi prikazati progresivnim, primjerice EXPO ’58 u Bruxellesu, gdje Vjenceslav Richter gradi paviljon kao izvrstan primjer visokog modernizma i postavom vrlo uvjerljivo govori o društvenom razvoju kao obliku “totalne umjetnosti”. Ipak, uslijed internih pritisaka Richterov neoavangardni paviljon je u vrijeme izložbe retradicionaliziran, pa su u njega ubačene lutke s folklornim nošnjama.

Tema modernizama u arhitekturi Jugoslavije ima golem potencijal, malošto se tu ozbiljno vrednovalo: ističete primjerice da je JNA zaslužna za izgradnju kulturnih domova, kao i toleranciju sistema prema izgradnji sakralnih objekata?

Tolerancija prema gradnji sakralnih sadržaja nije svagdje bila jednaka. Velik broj crkava izgrađen je u Sloveniji, a u Novom Zagrebu samo crkva u Sigetu, ali dosta kasno. No jedan od najljepših primjera islamske i sakralne arhitekture je Šerefudinova bijela džamija u Visokom, koju je projektirao arhitekt Zlatko Ugljen, za što dobiva i nagradu Aga Khan za najbolju islamsku arhitekturu. JNA je bila veliki investitor stambene gradnje, ali i mreže kulturnih centara, tzv. domova JNA izgrađenih po čitavoj Jugoslaviji, s bogatim javnim sadržajima i često kvalitetnom, čak vrhunskom arhitekturom. Situacija je tu komplicirana, jer je izostala gradnja većeg broja civilnih domova kulture, pa su domovi JNA postali jedina mjesta kulturne emancipacije u lokalnim sredinama, ali su neizbježno bila pod kontrolom.

Zanimljivo je vidjeti kako su arhitekti/urbanisti 1960- ih i 1970-ih razmišljali o urbanizmu: može li se urbanizam poistovjetiti sa socijalnom politikom? Ili devijacijom socijalne politike, kako kaže Vlado Antolić 1976: “Umjesto globalne politike zemljišta, vodi se sitničava politika izgradnje”? Između urbanizma, arhitektonskih ideja i socijalne politike, događa se “divlji modernizam” bespravne gradnje? Što u tom smislu znači današnja legalizacije bespravne gradnje?

Još se 1950-ih diskutira o problemima instrumentalne modernizacije, koja je tada obilježena nužnošću brze obnove. Od ekonomskih reformi sredinom 1960-ih jača utjecaj i moć građevinske industrije, jedne od najjačih privrednih grana u zemlji sa znatnim uspjesima u inozemstvu; primjerice, za beogradsku firmu Energoprojekt “sunce nikada nije zalazilo”. Građevinske kompanije imale su, naravno, utjecaja na urbanizam, pa su sociolozi poput Ognjena Čaldarovića mogli opravdano reći da ne postoji autentični socijalistički urbanizam. Ta konstatacija vrijedi za građevni fond, ali kada je riječ o odnosu prema javnom prostoru i javnom dobru, koncepti su doista bili socijalistički, u pozitivnom i negativnom smislu. Zemljište kao društvena svojina nije imalo takvu ekonomsku vrijednost kao danas, pa se zajedničkih parkovnih površina u stambenim četvrtima moglo realizirati u danas nezamislivom izobilju. Kvaliteta gradnje bila je solidna, pristojnoga prostornog standarda i na višoj razini od zemalja Istočne Evrope. Kao jamac socijalnog mira, prešutno se tolerirala divlja gradnja oko gradova, čime je osiguran i priljev radne snage. Te su “zone” čak bile financirane bankarskim kreditima, bila je to javna činjenica. Urbanisti su se javno zgražali nad divljom gradnjom, ali te zone nisu ucrtavali u svoje planove: modernistička imaginacija nije mogla priznati postojanje entiteta izvan plana.

Današnja legalizacija bespravne gradnje u čitavoj regiji bizaran je ishod tog procesa, propuštena prilika da se dugoočekivani susret institucionalnoga i neinstitucionalnoga urbanog razvoja uskladi. Proces legalizacije je svojevrsna institucionalna prijevara, u njega, nažalost, nije ugrađen mehanizam koji će te gradnje – a još više urbane prostore! – temeljito unaprijediti. Kako se, uostalom, gospodari novcem od legalizacije, u što se on investira?

Malo utopijskih projekata u “čisto teorijskom” smislu

Na izložbi se mogu poslušati intervjui s nekolicinom arhitekata koji su “provodili” modernizaciju u Jugoslaviji i istovremeno, poput Borisa Magaša, bili zadovoljni uvjetima svog rada, svjesni pripadnosti svjetskom arhitektonskom krugu i frustrirani pragmom državne ekonomije. Ima li loših momenata u toj dijalektici utopije/pragme?

Vodeći arhitekti te generacije uživali su visoki ugled i znatnu autonomiju. Bili su dovoljno pragmatični da shvate kako sistem funkcionira. Interesantno je da u Jugoslaviji, za razliku od većine istočnoevropskih zemalja, gotovo i nije bilo utopijskih projekata u “čisto teorijskom” smislu. Jedino je Vjenceslav Richter predložio radikalni projekt “Sinturbanizam”, čime je tvrdio da prostorne koncepcije nastale u kapitalizmu ne mogu biti prikladne za socijalizam. Također, dok je Richter gorljivo zagovarao tezu da arhitekti moraju preuzeti aktivnu društvenu ulogu umjesto da budu pasivni isporučitelji projektne dokumentacije, većina jugoslavenskih arhitekata i urbanista utopijske je vizije revno, s više ili manje uspjeha, pretvarala u pragmatične oblike modernističkoga “ozarenoga grada”.