Klička američka

Iako su prošla gotovo tri mjeseca otkad su ukrajinski prosvjednici izašli na ulice, zahtijevajući od vlade da potpiše trgovinsko-vizni sporazum s Europskom unijom, a od predsjednika Viktora Janukoviča da podnese ostavku, malo su toga dosad postigli: predsjednik je otpustio vladu i imenovao privremenog premijera te ukinuo drakonski zakon protiv slobode okupljanja i izražavanja. Prije toga, Janukovič je funkcije premijera i zamjenika premijera ponudio opozicijskim vođama Arseniju Jacenjuku iz stranke Domovina i Vitaliju Kličku iz UDAR-a, no nakon što su oni tu ponudu odbili, stvari su zastale jer se Janukovič pokazao barem podjednako, ako ne i tvrđim orahom od opozicije. Poluinformacije o minimalnim ustupcima cure na kapaljku, pa je Jurij Mirošničenko iz vladajuće Stranke regija nedavno izjavio da je predsjednik “voljan da se parlamentarni izbori održe godinu dana prije planiranog”, no izbori su zakazani tek za 2017. godinu.

U međuvremenu, ogroman deficit Ukrajini prijeti bankrotom ukoliko do ožujka ne pribavi 18 milijardi dolara. Nakon što je Janukovič u studenome prošle godine odbio potpisati sporazum s EU-om, financijsku joj je pomoć, tešku 15 milijardi dolara, ponudila Rusija, a tri milijarde već i poslala. No ruski prijedlog za smanjenje ukrajinskog deficita sniženjem cijene plina koji joj Rusija prodaje ocjenjuje se dugoročno nedostatnim.

Iako se u zapadnim medijima Rusija prikazuje kao glavna prepreka težnjama ukrajinskog naroda da sam izabere svoj put, događaji posljednjih dana pokazuju da o sudbini Ukrajine krajnje nedemokratskim metodama odlučuju i oni koji se na demokraciju najviše pozivaju. Prošlog četvrtka, naime, na internetu je procurila snimka telefonskog razgovora asistentice američke državne tajnice Victorije Nuland i američkog ambasadora u Ukrajini Geoffreyja Pyatta, u kojemu njih dvoje opušteno razgovaraju o tome kako bi trebala izgledati buduća ukrajinska vlada. Razgovor se, po svemu sudeći, dogodio nakon što je Janukovič ponudio funkcije “Jacu” i “Kliču”, kako ih naziva Victoria Nuland, pa ona samouvjerenim tonom govori: “Ja ne mislim da Kličko treba ući u vladu. Ne mislim da je to potrebno i ne mislim da je to dobra ideja.” Pyatt se slaže i govori da Kličko umjesto toga “treba ostati izvan vlade i raditi svoju domaću zadaću”, no problem je što je bivši boksač jako popularan, pa će Amerikanci morati “brzo djelovati u smislu menadžmenta osobnosti” opozicije.

Budući da je obnašao funkcije ministra ekonomije i vanjskih poslova nakon Narančaste revolucije 2004., Jacenjuk je za Nuland pravi izbor za premijera, dok će Klička i trećeg opozicijskog vođu, Olega Tjagniboka, “morati držati izvan vlade i komunicirati s njima četiri puta tjedno”. Tjagnibok je inače vođa nacionalističke stranke Sloboda, poznat po antisemitizmu, pa je tako 2004. konstatirao da je najveća prijetnja Ukrajini “moskovsko-židovska mafija”. Unatoč tome, Victoria Nuland s njim se nekoliko puta susrela u Kijevu, gdje su prosvjednicima dijelili kekse.

Ona i Pyatt zatim razgovaraju o tome kako je glavni tajnik UN-a imenovao novog izaslanika za Ukrajinu, što pozdravljaju jer im treba “netko s međunarodnim značajem da porodi cijelu stvar”. Victoria Nuland, inače bivša savjetnica za nacionalnu sigurnost u vladi Georgea W. Busha, zatim ispaljuje “Jebeš EU!” iziritirana europskom nevoljkošću da se aktivnije uključi u američki plan za smjenu ukrajinskog režima.

Upravo ta kratka rečenica dominirat će u komentarima zapadnih medija, a sadržaj razgovora pasti u drugi plan pred hinjenim zgražanjem nad njezinim “nediplomatskim” ispadom. Iz Bijele kuće također su poručili da se Victoria Nuland ispričala svojim europskim kolegama i, ne ulazeći u sadržaj razgovora, konstatirali da je Rusija “ponovno dotaknula dno” prisluškivanjem američkih dužnosnika. Rusi zatim uzvraćaju, pa Sergej Glazijev, ekonomski savjetnik ruskog predsjednika Vladimira Putina, dnevniku “Kommersant” izjavljuje kako ima informacije da “američki izvori troše 20 milijuna dolara tjedno na financiranje opozicije”, pa i da “Moskva ima pravo intervenirati u Ukrajini”.

Paralelno s masovnim prosvjedima i zakulisnim igrama velikih sila, u Ukrajini se događa i prestrojavanje među oligarsima, iznimno važnim faktorom u ukrajinskoj politici. Oni, naime, nisu samo vlasnici enormnih bogatstava, medijskih kuća, banaka, telekomunikacijskih kompanija i industrije, već čine svojevrsni kabinet u sjeni i imaju svoje pandane u parlamentu. Ugrubo se dijele na dvije konkurentske skupine, starije oligarhe koji su zainteresirani za približavanje EU-u jer u tome vide šansu da zaštite svoje interese, i takozvanu obitelj, koja orbitira oko Janukovičevog sina Oleksandra i vlada istokom zemlje.

Najistaknutiji predstavnik stare garde je “kralj čokolade” Petro Porošenko, ujedno i član parlamenta i vlasnik televizijske kuće koja emitira događanja na glavnom kijevskom trgu. Milijarder Viktor Pinčuk na nedavnom ekonomskom forumu u Davosu zatražio je minutu šutnje za poginule u Kijevu, a otpor su počeli pokazivati i neki biznismeni na proruskom istoku zemlje. Janukoviču je zasad još uvijek lojalan Rinat Ahmetov, najbogatiji Ukrajinac koji kontrolira 50-ak članova parlamenta. Ipak, i njegova je kompanija nedavno objavila priopćenje u kojemu poziva na dijalog s prosvjednicima, a zanimljivo je i da se Janukovičeva ponuda Jacenjuku i Kličku dogodila samo nekoliko sati nakon tog Ahmetovljevog priopćenja.

Nekima od oligarha zapadne su banke u posljednje vrijeme navodno odbile dati nove kredite, a pretpostavlja se i da je slično oklijevanje švicarskih banaka razlog zašto je Ahmetovljeva parlamentarna skupina glasala protiv paketa zakona o prosvjedovanju. Ukoliko se realizira nedavni poziv češkog ministra vanjskih poslova Lubomira Zaoraleka da se Ukrajini nametnu ekonomske sankcije, čemu se, doduše, protive Njemačka, Francuska i Velika Britanija, izvjesno je da će se lojalnost oligarha Janukoviču polako topiti, a time možda i odrediti daljnji tijek događaja u Ukrajini.