Iskupljenje u Hollywoodu

Film 12 godina ropstva Stevea McQueena

U nedavno na HTV-u prikazanom filmu “Cirkus” (1936.) Grigorija Aleksandrova postoji divna scena u kojoj glavni negativac (inače Nijemac) pred cirkuskim gledateljima u Moskvi “raskrinka” junakinju filma, američku artisticu, otkrivši da je općila s crncem i da je iz te “bludne” radnje dobila crno dijete. Sovjetski ljudi raznih etnosa i rasa, pun ih je cirkuski šator, veselo mu uzvraćaju “Pa što?” i prigrle crnčića kao da je njihovo vlastito dijete, a neustrašivog ruskog junaka saznanje o međurasnoj seksualnoj praksi žene u koju je zaljubljen ni za milimetar ne pokoleba. I doista, koliko god “Cirkus” propagandni film bio u idealiziranju sovjetskog društva naspram američkog, on je na sramotu “zemlje slobodnih i doma hrabrih” govorio istinu o rasizmu koji je i tih godina divljao Amerikom.

Taj rasizam desetljećima je podupirao i Hollywood – od eksplicitno rasističkih filmova kakav je slavno Griffithovo “Rođenje nacije” iz 1915., do implicitno rasističkog prešućivanja, odnosno idealiziranja ropstva u još slavnijem Selznickovom “Zameo ih vjetar” iz 1939. godine. Sve do 1970-ih snimalo se mnoštvo filmova u kojima su Južnjaci bili plemeniti romantičari starog kova, a Sjevernjaci nemoralna bagra koja ide u korak s industrijskom modernizacijom, pri čemu se problem ropstva gurao u stranu. U svjetlu afirmacije kontrakulture šezdesetih, ali i dugog rada liberalizma shvaćenog u najboljem smislu riječi, od 1970-ih nadalje opada mit o časnim Južnjacima, ali trebalo je čekati sve do 2013. da Hollywood napokon proizvede produkcijski i kreativno maksimalno reprezentativan te radikalno angažiran antirasistički film. No čak i taj film nije djelo američkog, nego britanskog režisera.

“12 godina ropstva” ostvarenje je prvaka britanske umjetnički ambiciozne kinematografije Stevea McQueena (“Glad”, “Sramota”), inače crnca, temeljeno na autobiografskoj knjizi Solomona Northupa iz 1853., u kojoj je taj sjevernjački crnački drvodjelja i violinist opisao kako je otet i prodan, kakav je život proveo kao rob na Jugu, te kako se nakon dvanaest godina uspio vratiti svojoj obitelji. Knjigu je scenaristički adaptirao Afroamerikanac John Ridley, a McQueen je iz tog materijala proizveo sofisticirano djelo koje optimalno povezuje holivudske zahtjeve, fine artističke dodire i beskompromisni angažman. Glavni dug Hollywoodu je Brad Pitt u ne naročito uvjerljivoj, ali srećom maloj ulozi bijelog spasitelja, a i junakova čežnja za obitelji odlično se uklapa u holivudske standarde, međutim McQueen ionako kratkotrajne obiteljske prizore lišava tipične holivudske plačljive emocionalnosti, a upravo je fascinantno kako realistički nesentimentalno uprizoruje završni susret junaka s obitelji (Spielberg i Ron Howard od toga bi napravili vatromet patetike).

Spoj artizma i angažmana najizraženiji je u dugoj, antologijskoj sceni u kojoj obješeni junak doslovno na vrhovima prstiju održava život, te u nevjerojatno okrutnom prizoru bičevanja slatke robinjice Patsey (gotovo usporedivom s najokrutnijom filmskom scenom svih vremena, onom bičevanja Krista u Gibsonovoj “Pasiji”), a idejno je najdojmljiviji trenutak kad junak iz vašingtonskog podruma u kojem je zatočen zove upomoć, a kamera se diže prema gore, otkrivajući panoramu glavnog grada s gotovo eteričnom Bijelom kućom, na čijem se takoreći pragu zbiva sramotno razbojstvo.

Nesumnjivo, Steve McQueen polučio je snažan film kojim je pomogao Hollywoodu da iskupi grijehe prošlosti, ne žrtvujući pritom vlastiti umjetnički dignitet. Više od toga bilo bi nerealno očekivati u danim okolnostima.