U granicama dopuštenog

Zagrebačka premijera ThisCastinga Teatra Rugantino

Temom Big Brothera i reality showa, medijskim simbolima današnje civilizacije brzog uspjeha i površne slave, bavile su se u posljednjih deset godina različite predstave, i u nas i u svijetu. Sjetimo li se “Hodnika” Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane koji govori o borbi do smrti onih koji ostaju ili otpadaju iz kuće Velikog brata, briljantnoga berlinskoga “Keana” Franka Castorfa, predstave koja preko megazvijezde Micka Jaggera otrovno ironizira ideal medijske slave, kao i višestruko nagrađivane drame “Fragile” Tene Štivičić o emigrantima kao komercijalnim TV junacima, vidimo da se tema šoubiznisa pojavljuje uvijek kada se želi govoriti o sunovratu vrijednosti i depresivnoj stvarnosti u kojoj živimo.

Nedavna zagrebačka premijera predstave “ThisCasting” (koja u prijevodu može značiti glumačku audiciju, ali i aludirati na nešto odvratno) govori upravo o svijetu masovne zabave u kojem se moraju progutati okrutna poniženja da bi se koliko-toliko zadržala glava nad vodom. Redatelj Miran Kurspahić, specijalist za teatar crnohumornog izrugivanja hrvatskoj stvarnosti (“Vrijeđanje publike”, “Lijepa naša”, “Žrtve zemljopisa 2 – povratak žrtve”) pozabavio se komadom Lutza Hübnera “Creeps”, koji govori o tri nezaposlene glumice na audiciji za reality show, i preradio ga za domaće prilike: jedna od kandidatkinja hladna je i proračunata urbana lutka, druga je samozatajna i ponosna eko-aktivistkinja, a treća prostodušna cura sa sela koja želi uspjeti po svaku cijenu… Sat i pol gledamo torturu nevidljivog menadžera s mikrofonom nad trima djevojkama, koje u ambijentu reflektora, medijskog glamura i vizualnih šljokica (“Publika od vas želi nešto izuzetno i traži da podijelite s njom vašu intimu”) moraju rintati, prenemagati se, skidati do gola i govoriti o svojim skrivenim iskustvima… Nakraju dolazi do potpunog obrata: publika (koja je tijekom cijele izvedbe instruirana da u točno odabranim trenucima plješće, smije se ili negoduje) pretvara se u glavnu žrtvu TV šoua, jer joj kandidatkinje saopćavaju da je čitava izvedba izrežirana kako bi se vidjelo što ona voli i ispitale njihove “autentične” potrebe u takvim emisijama.

To razgolićavanje gledatelja, njihova spremnost da se pretvore u ovce i cerekaju na najbizarniji vic ili vulgarnost kada im se to kaže, najveća je vrijednost predstave, koja ipak nije iskoristila teža oružja kritike kulture spektakla i jeftine zabave. Odvratno iz njezina naslova, što zasigurno predstavlja i jedan od atributa suvremene civilizacije, trebalo je snažnije biti umiješano u priču o lakoj TV sapunici i njezinim junakinjama. Tako bi početna ironija o tri ljepuškaste glumice na audiciji prerasla u šamar koji svijet danas zaslužuje: u ubitačnu dijagnozu egzistencijalnog grabeža, manipulacije nevidljivih moćnika i nepodnošljive apatije većine koja pristaje na jeftine splačine jer se nije u stanju pobuniti.   Drugim riječima, publici je nakon predstave zaista trebalo biti odvratno, no otišla je kući sretna i zadovoljna. Paradoksalno je da je atmosfera u Maloj dvorani KD-a “Lisinski” više govorila u prilog predstavi od nje same: dobrostojeća zagrebačka srednja klasa i ešalon kulturnjaka opće prakse gurali su se među fotoreporterima i cvijećem spremljenim za premijeru, očekujući malo javnoga glamura, provokativnog redatelja, intrigantnu temu i – puno zabave. Čitav taj aranžman i ne čudi ako se zna da je producent predstave privatno kazalište Rugantino, što znači da je ona morala zagolicati, biti umjereno provokativna i prodati se što bolje u gradovima i selima. Ne zamjeramo: od nečega se mora živjeti.